|
- revitalizirani post od 17.10.2011.
TO JE SVE! Jednoga dana u isturenu područnu ambulantu doma zdravlja u kojoj je radila samo jedna sestra i nova mlada doktorica svrati jedan neuobičajeni posjetitelj. Sestra uđe i šapne doktorici tako da se nije moglo čuti u čekaonici: – Došao jedan... hoće blagosloviti ambulantu! Doktorica se toliko iznenadila i zgranula da je uzviknula da se vjerojatno čulo kroz vrata: – Što?! Blagosloviti ambulantu?! Sestra joj brzo stavi ruku preko usta i kimne glavom: – Da, da. Što da radim s njim? Doktorica reče: – Uvedite ga.  U ordinaciju uđe čovjek, sav u crnom. Počne objašnjavati da je ambulanta na području njegove župe, a on po svom terenu sve blagoslivlja: kuće, stanove, dućane, automobile, poduzeća, javne zahode, svu nepokretnu i pokretnu imovinu. Koliko posla?! – pomisli doktorica. Iako mlada, imala je već dovoljno iskustva da je znala da postoje ljudi koji u bilo kojoj zdravstveno kriznoj situaciji, ako krene po zlu govore „doktor je kriv!“, ali ako sve završi dobro govore „hvala Bogu, Bog ga je spasio!“ To je nelojalna konkurencija! Već je imala iskustva s raznima koji su navraćali i nudili razne knjige, posuđe, čudotvorne kuhinjske krpe i slično. Odmah zapita:– Koliko to košta? Čovjek u crnom se skromno nasmiješi: – Ništa! Besplatno... – ali nadoda: – Naravno, smijete ostaviti milodare, po volji... – Dobro – reče mu doktorica. – Pričekajte u čekaonici. Čim je izišao, nazove ravnateljicu doma zdravlja: – Došao mi jedan, pop nekakvi, hoće blagosloviti ambulantu. Kako da ga pustim da šeće po ambulanti i pred svim pacijentima škropi vodicom naokolo? Što da radim s njim? – izgledalo joj je neprilično da netko mantra po zdravstvenoj instituciji, kadi naokolo i šprica vodu po uglovima – kakvo povjerenje se može imati u doktora kome nekakav vrač čara po instrumentima? – ali prisjetila se i priče o krčmaru iz susjedstva kojemu su neki nepoznati tipovi ponudili zaštitu, pa kad je odbio, planuo mu je automobil parkiran u dvorištu pred kućom. Tko zna što bi ovaj mogao napraviti ako ga odbije, poslati joj nekog vraga? – Dajte mu sto kuna – reče ravnateljica. – Odakle mi sto kuna? – zavapi doktorica. – Plaća je tek za tri dana! Živim od toga da idem u crno na kartici. Ovaj nije ništa rekao da prima karticu! – Posudite od sestre. – Nema ni ona. Ujutro smo razgovarale… A ako posudim od nje, ja ću joj trebati i vratiti. Ravnateljica je malo razmislila: – Naplatite svako izdavanje recepata po pet kuna dok ne sakupite… Doktorica pozove blagoslivatelja: – Dođite po završetku radnog vremena, pa ćemo to obaviti – i čovjek bez riječi ode ne skrivajući da mu nije drago što treba i drugi put navratiti. Čim je zadnji pacijent otišao, čovjek u crnom se ponovo stvorio u čekaonici. Doktorica i sestra, već obučene za odlazak, gledale su kako obilazi prostorije, mrmlja si nešto u bradu i škropi uokolo. „Ova vodica je skuplja od svih mojih lijekova!“, mislila si je doktorica gledajući ga. Podvrsta homeopatije, i homeopati liječe s H2O. Naposljetku je na ulazna vrata nalijepio nekakvu kič-vinjetu. Misleći kako sutra ne smije zaboraviti reći sestri da izgrebe tu vinjetu, doktorica mu pruži sto kuna. Čovjek zgrabi novčanicu, no umjesto zahvale u nevjerici i posprdno upita: – To je sve?! Doktorici je za taj dan već bilo dosta i radnog mjesta, i radnog vremena i pacijenata i svega, i žurilo joj se kući, te samo kratko odreže: – To je sve! |
|
ULICAMA LUTAM NE BIH LI TE SREO… Jedna od marksističkih postavki kaže da je svaki napredak ujedno i nazadovanje. To je donekle slično yin i yangu - u svakom dobru neko zlo i u svakom zlu neko dobro. U predmobitelsko doba rutina svakodnevnih večernjih izlazaka bila je sasvim drugačija. Moje društvo sakupljalo se svake večeri u sredini pasaža ispod nebodera na Trgu Republike. Ondje bismo se dogovorili gdje ćemo dalje: u kino, kazalište, na neki koncert ili u diskoklub, u neki restoran ili nekome kući. U sedamdesetim i osamdesetim godinama to je bio najpogodniji način zajedničkog dogovaranja jer mobiteli nikome još nisu bili ni u primisli. Dapače, većina mojih prijatelja i kolega bili su podstanari i nisu imali ni fiksne telefone, a ako su i imali bilo ih je teško na njih dobiti jer su većinu dana provodili van kuće. Glavnina društva odlazila je jedno mjesto, nekolicina onih kojima je neko drugo mjesto bilo zanimljivije odlazili su ondje, a nekolicina od nas su se odvojili i otišli sačekati djevojke ili mladiće s kojima su se prethodno dogovorili naći, pa se s njima kasnije pridružiti nekoj od tih skupina. Posebna je priča bila ako je netko poželio sresti nekoga tko nije pripadao tom društvu. Trebalo je otići na mjesto za koje se znalo da ta osoba redovitije zalazi i pričekati. Nekoliko godina je moj redovni krug večernjeg obilaska bio isti. Prvo Pasaž ispod Nebodera, zatim Zvečka u Masarykovoj, ondje su odmah bili Kavkaz i Mali Kavkaz. Odande sam prošao Frankopanskom pored kafića kazališta Gavella, pa se uspeo na Gornji grad do Stare ure i Paleinovke. U nekim godinama su nezaobilazna mjesta bili i Klub filmskih radnika na Britanskom trgu i Klub likovnjaka na Starčevićevom. Ako je netko želio mene sresti, obično je postavio zasjedu negdje na tom putu i uz malo strpljivosti mogao me je dočekati. Ako sam ja poželio nekoga vidjeti, obišao sam sva mjesta gdje sam očekivao da bi se ta osoba mogla pojaviti i ostavljao poruke kod svakoga koga sam poznavao. Da bi se nekoga našlo trebalo je preći poprilično kilometara, otprilike kao što se danas love Pokemoni. - Jesi li vidio XY? - Ne. - Molim te, poruči joj/mu kad je/ga vidiš da je/ga tražim. U slučajevima kad se radilo o nečemu važnom i hitnom, zamolilo se da se poruka proširi i dalje svakome tko pozna ili bi mogao poznavati tu osobu. Na taj način je zapravo svatko iz vrlo širokog kruga bio u toku tko koga traži. Problem je nastajao ako se željelo sresti nekoga, a htjelo se izbjeći da svi to saznaju. U tom slučaju se pređena kilometraža značajno povećavala. Posebna je situacija bila kad se željelo sresti nekoga s kojim još niste bili u takvim odnosima da biste mogli razaslati poruku. Prvo je trebalo obići sva popularna okupljališta da bi se otkrilo gdje ta/taj izlazi. Zatim je trebalo ondje provesti dosta vremena da bi se utvrdilo u koja vremena se pojavljuje. Nakon toga je trebalo u ta vremena biti ondje što češće i vrebati priliku da za upoznavanje. Nakon pojave mobitela i interneta, takav način okupljanja i susretanja postao je nepotreban i besmislen. Danas je nemoguće razumjeti sve dimenzije i dubinu svojedobno popularne pjesme "Ulicama kružim ne bi li se sreli", a teško da bi nešto s takvom tematikom moglo postati hit. Danas je glavni početni problem pribaviti broj mobitela osobe do koje je nekome stalo. Danas je nemoguće nekome mlađem predočiti onu sreću kad se napokon, nakon nekoliko dana kruženja, naletilo na osobu koju se tražilo. Uloga slučajnih susreta bila je značajnija. Krenuo si tražiti nekoga i završio s nekim drugim. Život je bio nepredvidljiviji. Poneki problemi i poteškoće upravo u načinu kako se rješavaju i otklanjaju imaju posebnu draž.  |
|
- revitalizirani post od 10.8.2012. Nije tišina kad se ništa ne čuje, tišina je kad se dobro čuje iz velike daljine. Postao sam toga posebno svjestan otkako sam se preselio u jednu vrlo mirnu i iznimno tihu ulicu. Kad sjedim s prijateljima na terasi moramo razgovarati šapatom jer se uobičajeni glas čuje sto i pedeset metar uz i niz susjedstvo. Na isti način kao što se mene čuje, čujem i ja druge. Na oko pedesetak metara od mog prozora po najgoroj vrućini neki građevinski radnici nešto posluju oko jedne nove kuće. Čujem ih kao da su mi metar i pol ispod prozora. Ne moram se truditi da prisluškujem, ne mogu a da ne čujem svaku riječ. Jedan oduševljeno govori, a ostali povlađuju: - Kako bih ga rado sreo i upoznao! Samo da mu kažem - svaka ti čast! Svašta si napravio, a nitko ti ništa ne može! Zainteresiram se o kome to pričaju. Koga bi radnik koji se znoji na paklenskoj vrućini tako rado sreo? Thompsona! Pjevača. (Patriotski piše svoje ime sa - Th!) Oduševljeni govornik nekoliko puta ponavlja: - Svaka mu čast! Svašta je napravio, a nitko mu ništa ne može! Svaka mu čast! Svašta je napravio, a nitko mu ništa ne može! Izjava se sastoji od tri dijela: prvo - svaka mu čast, drugo - svašta je napravio i treće - nitko mu ništa ne može. Prvo pokazuje priznanje i divljenje. On je njihov idol. Drugo je zanimljivo: uopće ne govore o njegovoj muzici, ona ih nimalo ne zanima, ne govore ni o njegovim idejnim stavovima i porukama nastupa i javnih izjava, ni na njih ne obraćaju pozornost, donekle ih zanima kao nešto dostojno poštovanja sama uspješnost po sebi. Dapače, ono „svašta“ podrazumijeva da bolje što je muzika gora, što su poruke šokantnije i neprihvatljivije jer je time završni dio izjave drastičniji - a nitko mu ništa ne može! To! To da radiš što ti se prohtije, bez obzira koliko narušavao sva mjerila zdrave pameti i dobrog ukusa - a nitko ti ništa ne može! - to je ono o čemu sanjaju. Ono da netko otkrije nešto zbog čega zasluži Nobelovu nagradu za znanost, pa ga nakon toga svi poštuju, to je sasvim nezanimljivo. Em se moraš decenijama truditi za tako nešto, em je sasvim normalno da te nakon toga cijene. Tko god se dovoljno potrudi može tako nešto. Ali to da brljaviš i izvodiš svinjarije, a nakon toga te odmah svi cijene, sjajno zarađuješ i nitko ti ništa ne može - to samo rijetki i odvažni mogu! Da mu je samo sresti Thompsona samo da mu kaže - svaka ti dala! Moram priznati da mi tako nešto nikada nije palo na pamet. Preciznije, nije mi palo na pamet kao nešto pohvalno. Sjećam se kada sam prvi zamijetio takvo ponašanje. Sredinom osamdesetih godina tadašnja država je činila sve moguće da se Mimarina zbirka umjetnina preseli u Zagreb, u Hrvatsku, u Jugoslaviju. Dali su mu na raspoloženje palaču u Gornjem gradu da u njoj živi i pohrani umjetnine dok se ne pripremi reprezentativniji prostor za izlaganje, uredili su ono što je danas poznato kao Klovićevi dvori, Mimara je pri tome zahtijevao sve i svašta, a kada su mu sve udovoljili kapriciozno je rekao - ne, neću, dajte mi drugu zgradu, onu na Rooseveltovu trgu u kojoj su gimnazije…. I sve je počelo ispočetka. Iselili su gimnazije, preuredili zgradu… Svaka čast njemu i njegovoj zbirci, ali ja bih ga tada najradije šupio nogom u guzicu i poslao nazad u Austriju, neka ondje izvolijeva što god hoće. Slično se ponio i Pogorelić. U jednom je trenu poželio smjestiti svoj dom na Gornji grad, našli su mu reprezentativnu staru kuću, obnovili je, ponudili mu, a onda je on rekao da mu nije dovoljno dobra. Ni jedne ni druge priče se ne sjećam ni točno ni u pojedinostima, dobro se sjećam jedino da su obojica pokazala takvu razmaženu kapricioznost i infantilnu zahtjevnost da je to graničilo s nevjerojatnim. Javnost se bila podijelila, treba li im udovoljiti ili ne, ali nitko nije obratio pozornost na ono bitno - da je na djelu bio takav bezgranični i bezobzirni egoizam koji je morao uroditi Škegrom, Kerumom i Mamićem. Naravno da postoji ogromna razlika između Pogorelića i Mimare nasuprot Thompsonu i likova poput Dikana Radeljaka. Naravno da se prvi ne mogu otpisati kao što se može druge. Apostoli su barem uzvraćali nekakvom vrijednošću, u epigona se vrijednost topi kao što egoizam raste. Ali među njima postoji povezna nit. Ono što su oni započeli onda, ovi današnji nastavljaju. Raditi što god kome puhne, a nitko im ništa ne može. Tako gledano ne da nije važno što je Thompson primao novce od HDZ-a, što nije podmirio poreze, što je kao veliki rodoljub vlasnik radio-stanice u Srbiji, što propagira sirovi nacionalizam, nego je sve to tek preporuka. Da propagira Ku-klux-klan ili nešto još ekstremnije, bilo bi još bolje. Što gore to veći dokaz da mu nitko ne može staviti soli na rep. Da ga ulove u incestu, pedofiliji, sodomiji i homoseksualizmu, samo bi ga još više cijenili oni u čijim očima je velik - naravno, dokle god može i dalje što god izvodio. Nije Thompson jedini koji se tako ponaša. Novine su prepune naslova koji alarmantno vrište o lopovima, prevarantima i štetočinama svake vrste koji prisvajaju irealne sume novaca, čine nesagledivu štetu ili se bahate na tuđi račun preko svakih granica i nikome ništa. Mnogi se čude kako narod sve to podnosi, zašto se ne buni više od toga da tek ponegdje netko vrisne, a ostali samo ponegdje poneko potiho gunđaju. Jednostavno. John Steibeck je rekao da socijalizam nikako nije pustio korijenje u Americi jer siromašni ne vide sebe kao eksploatirane proletere nego kao privremeno još neostvarene milijunaše. Na isti način se ni naš narod ne buni protiv svojih eksploatatora: ne vide ih kao krvopije, nego kao idole. „Američki san“ je decenijama propovijedao da svatko preko noći može postati milijunaš, „hrvatski san“ je da svatko preko noći može postati veća stoka od svih ostalih i prethodnih. |
|
VELIČANSTVENA
BREDA BEBAN  Breda Beban prijateljica je iz gimnazije. Nebrojeno puta našli su se u obližnjoj "Plješivici" iza ugla dok smo markirali, nebrojeno puta našli se s društvom u gradu, na tulumima i drugim provodima. Breda je bila sjajna cura: bistra, šarmantna, draga, dobra… Nakon diplomiranja posvetila se umjetnosti. Moram priznati da me ono što je radila nije odviše impresioniralo. Dapače, imao sam dojam da je zajebava, da povlači ljude za nos. Zbog toga uopće nismo razgovarali o onome što radimo: niti sam ja spominjao njene umjetniče eskapade, niti je ona spominjala moja postignuća u novinarstvu ni knjige koje sam objavio. Pored toga ostali smo dobri prijatelji koji se sreću rjeđe nego u gimnaziji, ali svaki put nas to oboje obraduje. Znao sam da mnogi u umjetničkoj branši izuzetno cijene Bredu i bilo mi je to samo drago. Veselilo me da mi je prijateljica uspješna, iako sam to pripisivao prvenstveno njenom enormnom šarmu, a ne onome što je radila. Godine 1990. s životnim partnerom emigrirala je kao i brojni drugi prijatelji i poznati. Otišli su u London. Često sam se pitao kako joj je ondje, pa mi je s olakšanjem prijala vijest da je ondje uspjela još bolje nego u Zagrebu. Povremeno je svraćala u Zagreb i u više navrata smo se sreli i natenane popričali, sve izbjegavajući ocjenu onoga čime se bavila, a ona se susprezala da mi o tome išta govori, niti sam ja njoj pričao o onome što radim. Prije nekoliko godina je umrla. Hrvatski filmski savez je posthumno objavio DVD s njezinim filmskim radovima. Razmišljao sam o pokojnoj prijateljici i u svojevrsnoj osobnoj komemoraciji sjeo sam pred ekran da to natenane odgledam. Gledam, gledam, nešto zanimljivije, nešto manje zanimljivo, mislim si svoje i odjednom - čudo! "Jasonov san". Bio sam već pomalo otupio, odbludio u svoje misli, pa nisam pažljivo pratio početne objave i začudio sam se - kako je ovaj film hollywoodske produkcije zalutao među Bredine radove? Uradak me na prvo gledanje zgrabio. Krenuo sam ga pozornije pogledati i drugi put i zgranuo se - to je Bredino djelo! Od tada sam ovaj filmić odgledao barem pedesetak puta i svaki put mi je djelovao sve bolje i bolje. Dapače, retroaktivno je to promijenilo i moj pogled na sve ostalo što je Breda uradila. Znajući da je bila sposobna napraviti "Jasonov san" sasvim drugačije sam gledao i cijenio sve ono što mu je prethodilo. Zakašnjelo i nepopravljivo shvatio sam koliko sam griješio. U nijednim novinama koje sam uređivao ni ijednom članku kojeg sam napisao B.B. nije bila ni spomenuta. Da sam ranije znao ono što sada znam, Breda bi bila jedan od nezaobilaznih likova u mom novinarskom radu. Nije mi utjeha da nisam jedini koji je tako pogriješio, koji se prema njoj ogriješio. Koliko god ju je Zagreb razočarao, koliko god joj je ogadio premda ga je i dalje voljela, upravo su Zagreb i Hrvatska najviše izgubili jer su u njemu u posljednjih četvrt stoljeća stasale generacije u kojima nitko nije imao priliku upoznati Bredu Beban. Breda Beban "Jason's dream" from Kalfayan on Vimeo. |
|
VOZAČ CRNE MUNJE Doktor Lović je parkirao BMW na najnižem katu trgovačkog centra na dalekoj periferiji malo prije ponoći. Zadovoljno je zatvorio za sobom vrata Crne munje, kako je iz milja nazvao najskuplji i najprestižniji model s ugrađenim vanserijskim izmjenama na individualni zahtjev koji je tek prije četiri dana stigao iz tvornice. Novo Versacevo odijelo stajalo mu je kao saliveno. No dok je izvlačio dlan iz džepa u koji je pohranio ključ vozila nešto je ispalo i zvocnulo na pod. Stigao je spustiti pogled i spaziti nešto malo, srebrno, okruglo i plosnato što je odskočilo od tla, a onda se zakotrljalo. Prepoznao je da je to novčić od dvije kune i munjevito se sagnuo da ga dohvati prije nego se otkotrlja pod susjedni parkirani automobil, ali se u pol pokreta zaustavio. Njemu zaista nije potrebno saginjati se radi dvije kune niti će mu to ikada više u životu zatrebati! To ga saznanje ispuni dodatnim zadovoljstvom.  Posegnuo je za novčanikom, izvadio ga i povirio u njega. Iz debelog snopa dolara, maraka i lira iščeprkao je novčanicu od dvadeset kuna i ubacio je u automat. Ponašao je još jednu od deset i ubacio i nju. Na ekraniću se ispisalo: NADOPLATA 2 KN. Zavukao je ruku u džep na hlačama, a onda u džep sakoa, ali još dok je to radio prisjetio se kako je sav sitniš istresao kao tringeld na tacnu konobarice koja mu je donijela posljednju čašu pića. Za svaki slučaj je pretražio sve ostale džepove, ali bez uspjeha. Ponovo je rastvorio novčanik i počeo listati novčanice. Dolari, marke, lire, franci… I nekoliko novčanica od tisuću, pet stotina i dvije stotine kuna. Beskorisno. Pored proreza za uguravanje novčanica jasno su bile istaknute smanjene slike papirnatih deset, dvadeset, pedeset i sto kuna. Automat nije prihvatao veće. Vratio se u Crnu munju, sjeo za volan i počeo pregledavati sve moguće pretince. Ispred suvozača, na vratima, između sjedala… Provjerio je rub između sjedišta i naslona prednjih stolica. Izišao je i unišao na stražnja vrata, te provjerio sve ondje. Saginjao se da vidi da li je neki novčić ispao ispod sjedišta, podizao podne pokrivače… Uzalud. Pješice se vratio do mjesta gdje je bio parkiran njegov automobil prije nego ga je pomaknuo, ali nije mogao sa sigurnošću odrediti koje je to mjesto. Za red je bio siguran, ali da li je bio mjesto lijevo od onoga do kojeg je došao ili dva mjesta desno? Za svaki slučaj je pažljivo prešao desetak susjednih parkirnih mjesta pažljivo buljeći u tlo, ali ništa nije našao. Onda mu se javila sumnja da je možda pogriješio cijeli red, pa je provjerio i red ispred i red iza. Kovanicu od dvije kune nije pronašao. Kad su se drugi auti maknuli, mora da je naišao neki prokletnik i pokupio je. Vratio se do dizala i pritisnuo dugme za poziv kabine. Bio je dobrano iznuren, osjećao je da je malo previše popio i bilo mu je dosta svega. No elektronski pokazivači nisu svijetlili. Nakon nekoliko uzaludnih pritiskanja i višeminutnog čekanja da se nešto dogodi shvatio je da je u međuvremenu dizalo isključeno iz upotrebe. Pored dizala bila su stubišna vrata. S mukom i gađenjem uspeo se tri kata do ulaznog nivoa garaže. Pedesetak metara do kabine s nadzornicima odužili mu su se kao pola kilometra. Kabina je bila zamračena, u njoj nije bilo nikoga, a vrata na njoj zaključana. Vratio se do stubišta i krenuo nagore još dva kata. Svaku stepenicu osjećao je kao prepreku. Izišao je u potpuno pust trgovački centar. Hodnici između zatvorenih i praznih dućana su se oduljili. Napokon je stigao do ulaza u kasino. Nalegao je na njih cijelom težinom i gurnuo svom snagom, ali nisu popustila. Unutra je vladalo grobno mrtvilo. S očajem i gnjevom je pomislio kako je osoblje jedva dočekalo da izađe posljednji gost i evakuiralo se kao da je bilo spremno za taj trenutak u niskom startu. Vraga će im ikada više dati ikakvu napojnicu! Prisjetio se da kat niže postoji telefonska govornica. Jedva odljepljujući đonove cipela od poda dovukao se do nje. Probudit će onu kučku, njegovu ženu, koja blaženo spava dok je on u nevolji! Ili će nazvati taksi i nalupati je kad se vrati! Telefonski aparat u govornici imao je jedino prorez za kovanice. Nije mogao vjerovati svojim očima iako zapravo ništa drugo nije mogao ni očekivati. Nije bio ni u Švicarskoj ni u Austriji gdje javni telefonski aparati prihvaćaju i banknote. Na pomisao kako je metalna kutija na zidu pred njim prepuna okruglih metalnih novčića je eksplodirao. Zgrabio je slušalicu i počeo svom snagom izbezumljeno udarati po telefonu. Prestao je tek kad su se na njega s leđa obrušila dva zaštitara, srušili ga na pod i šutke počeli bubetati. |
 Ljepotu neke zemlje čini ono što su ljudi napravili od onoga što su od prirode zatekli. Zemlja nije samo krajolik i vegetacija, nego i ceste, pruge, mostovi, dalekovodi, brane, kanali, naselja… To je još vidljivije u gradovima, gdje je i ono malo što se od prirode može vidjeti ili brižno sačuvano ili još nije stiglo biti uništeno ili je znalački uzgajano i održavano. U ljudskom je svijetu sve premjereno i dotaknuto, svaki je kamen nekom rukom okrenut, znojem ili krvlju zaliven, sve što postoji je uz smijeh ili škrgut zubi postavljeno, a što duže traje, to je više priča o ljudskim životima uza sve obavijeno. Mladi ljudi i turisti mogu se diviti ljepoti zemlje, oblicima, bojama i omjerima, neopterećeno promatrajući, uživati u ljepoti, zanimljivosti i živosti gradova: ulica, zgrada, trgova, parkova, spomenika… Ali što duže negdje živiš, a nisi slijep, gluh i glup, događa ti se mnogo toga, i ne samo tebi nego i tvojim bliskima, poznatima, događaju se stvari za koje saznaš, čuješ svjedočanstva, čitaš u novinama, pa se i najljepša zemlja - prenapučena saznanjima i uspomenama - može premetnuti u gadljivo, odbojno okruženje. Za dostojanstven spomenik znaš da je podignut nikogoviću, umjesto lijepe fontane sjećaš se još ljepše koju je ta zamijenila, za maštovito raskršće znaš da je loše projektirano i još lošije izvedeno, gledaš školu i misliš koliko je pri njezinoj gradnji ukradeno, moćna tvornica je nepošteno prisvojena, ledina prijevarom iskrčena, sud je izvorište bezakonja, bolnica leglo korupcije, iza svakog ugla nailaziš na tragove gluposti, a prekrasna palača ti samo pobuđuje ogorčenje jer bi njen vlasnik zapravo trebao biti u zatvoru. I onda - koliko god zemlja lijepa bila - možeš je prestati voljeti, isto kao što neku drugu zemlju surove klime, škrtog krajolika i siromašnu možeš zavoljeti ako shvatiš da na svakom koraku nailaziš na tragove ljudskih vrijednosti i ljepote čovječjeg duha. |
|
TREBA ZNATI, PA IMATI  Nasta raspra. Banknota je kolala iz ruke u ruku. Bila je crvena, na njoj je pisalo 100 DINARA i bila je naslikana neka djevojka iza koje se vidio Dubrovnik. Takva novčanica ne postoji! To su strani novci! Kako bi bili strani novci, kada piše DINARI i JUGOSLAVIJA i svašta još na našim jezicima?! Ma to je srećka! Evo tu piše broj, pa ako izvuku taj broj, onaj koji ima srećku dobije 100 dinara! Ako je srećka, onda je zastarjela. Ima i datum na njoj, davno prošao. To je nekakva bezvrijedna reklama! Da nije bezvrijedna, zašto bi je netko bacio? Na kraju nam dojadila prepirka, novčanica je bačena na isto mjesto gdje je i nađena, a dečki požurili kamo smo nakanili. Ja ostao zadnji i pokupim je. Naime, ja sam tada bio jedini koji je čitao novine. Dobro, ne baš sve u novinama, ali sam ih svakodnevno prelistao u potrazi za dječjom stranicom. I prisjetio sam se da je nekoliko dana ranije u novinama bio članak o tome da se puštaju u opticaj nove novčanice, uz članak su bile i slike, ali sam ih zaboravio. Moju tvrdnju o tome svi su ismijali. Novci su oduvijek i zauvijek isti! Doduše, postoje i stari novci, ali oni su stari barem tisuću godina ili su iz Austro-Ugarske. Dečki na jednu stranu, ja na drugu. Oni odprašili dalje, ja nazad. Čim sam se vratio doma, bacim se na stare novine i nađem članak. I vidim - novih sto dinara je upravo ono što imam u džepu! A sto dinara je tada bila lova do krova! Ne samo za one mlađe od deset godina! Informacija je novac. Znanje je novac. Doduše, ne uvijek, ali onaj koji to ne zna nikada se neće moći uvjeriti u suprotno. |
|
STVARNOST I SNOVI Na internetu se može svašta pronaći, prvenstveno ono što se ne traži. Tako sam naletio i na odlomak Romana Bolkovića napisan nevažno sad kada i nevažno kojim povodom: "… ovom zemljom vladaju oni koji jesu izašli iz Jugoslavije, ali Jugoslavija nikada nije iz njih, i to je snažnije prisutna u njima, što ih više od nje pokušavamo otrgnuti. Nakon ove lirske, evo i striktnije definicije: to su oni građani Hrvatske koji, mada Hrvati, i dalje snuju Jugoslaviju." Što se mene tiče, ovaj me se odlomak ni najmanje ne tiče, iako se u nekim dijelovima mogu prepoznati. U prvom redu, ne vladam "ovom zemljom", Hrvatskom, pa je sve nakon tog početka adresirano nekom drugome. Istina je da sam izišao iz Jugoslavije, ne mogu nijekati da sam u njoj rođen, u njoj odrastao, barem dva desetljeća u njoj živio i djelovao kao odrastao čovjek, kao i svi moji vršnjaci. Na neki način Jugoslavija zaista nikada nije izašla iz mene: naime, nisam ribica u akvariju koja pamti tri sekunde ni kokoš koja pamti dvije minite. Pamtim. Iako se povremeno ne mogu sjetiti što sam jučer ručao, mnogo toga od prije četvrt stoljeća mi je itekako svježe u pamćenju, ali me senilnost ipak nije ozbiljno načela. I, da, to pamćenje je to snažnije prisutno što me raznorazni smutljivci više pokušavaju uvjeriti da sam živio negdje drugdje, u nekoj drugačijoj zemlji i drugačijim okolnostima nego sam živio, jer bez takvih nasrtaja ne bih o mnogo čemu od toga ikada razmišljao. Mada građanin Hrvatske, čak Hrvat, ni na koji način ne snujem Jugoslaviju, premda znam da su je od biskupa Strossmajera pa nadalje snivali najčasniji i najpametniji Hrvati, a rušili bože-me-pomozi kakvi.  Koliko se sjećam, o kulturi nismo razgovarali nimalo. Većina njenih pitanja vrtila se oko Jugoslavije s ciljem da priznam da sam jugonostalgičar ili tako nešto. Rekoh joj jasno i glasno u kameru i mikrofon - kakva Jugoslavija? To je prošlost, toga više nema, niti će ikada više biti. Pamtim, prošlost me zanima samo kao prošlost, ono što je važnije od svega je budućnost i sadašnjost kao korak prema njoj. Mogao sam odgovoriti i drugačije. Mogao sam reći da patim za Jugoslavijom jednako kao što mi je žao da nisam visok metar i osamdeset i pet, da želim obnovu Jugoslavije jednako kao što želim da me Miss svijeta povlači za testise, da više patim što tako nešto ne pada na pamet nekim gospođicama iz susjedstva nego što me proganja uspomena na nebrojene drugarice iz onog bivšeg sistema kojima nešto takvo također nije bilo ni nakraj pameti. Mogao sam odgovoriti i na treći način, da je meni osobno sad, u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, po mnogo čemu bolje nego mi je bilo u propaloj Jugoslaviji, ali da to nema veze ni s Jugoslavijom ni s Hrvatskom nego s tim da sam se trudio srediti svoj život u okolnostima kakve bile da bile, pa mi je prilično toga zaista i uspjelo. Mogao sam i kukati da ima i gorega, od čega dio otpada na to što sam ostario i oslabio, ali dio i na okolnosti okruženja koje su otišle na gore, ali se u tako nešto nisam htio upuštati jer bi to dozvoljavalo da se moje izjave puste samo dopola, djelomično, pa ispadne sasvim drugo od onoga što sam rekao. Naposljetku, da raščistimo - kakav sam to ja jugonostalgičar? Istina da sam živio i djelovao u socijalističkoj federativnoj Jugoslaviji, ali to ni tada nije bila zemlja/država/sistem koji sam prihvaćao neupitno i bez ostatka. Dapače, otkako znam za sebe, bio sam prema svom okruženju maksimalno kritičan, bila to Jugoslavija ili danas Hrvatska. Zastanimo na maloj digresiji: što znači "kritičnost"? Jedna je kritičnost kad netko vidi samo zlo i crno, kad odbija bilo što, kad i ono dobro proglašava lošim, a po svojoj potrebi i izmišlja ono čega nema da bi što više ocrnio ono što ne voli. Druga je kritičnost kad netko analizira postojeće i konstatira što je dobro, a što loše, kad dobronamjerno nastoji loše ukloniti, a dobro dalje razvijati. Prvo su kritizeri, drugo pravi kritičari, a treće je kad je netko sam po sebi kritična karika u mreži okolnosti. Za razliku on onih koji su u prikrajku šutjeli, za još veću razliku od onih koji su uliznički javno slavili poredak i ustrojstvo (što god pri tome privatno mislili), ja sam i onda bio kritičan prema Jugoslaviji i sistemu koji je u njoj vladao i nisam se libio to iskazati ni napraviti sve što je bilo u mojoj moći da to izmijenim. Recimo, kult ličnosti mi je išao na živce i očepio sam ga svakom prilikom koja mi se pružila. Neki elementi kolektivizma nisu bili sukladni mojoj prirodi i maksimalno sam ih izbjegavao ili oponirao. Socijalistički kič me je iritirao i poticao jedino na ismijavanje. I tako dalje. I kad vidim da sam danas za nekoga jugonostalgičar, znam da pred sobom imam neinteligentnu osobu, zatucanog glupana isprana mozga ili zlonamjernog mutikašu. Jesam Hrvat, nikada to nisam nijekao ni tajio, i smatram da sam rodoljub. Radio sam prvenstveno na korist Hrvatske, iako nikada na štetu Jugoslavije. I to se moglo, postojao je taj put. Oni koji su navodno radili za korist Hrvatske, a na štetu Jugoslavije, zapravo su prvenstveno štetili upravo Hrvatskoj. Socijalističku federativnu Jugoslaviju stvorili su partizani. Drago mi je da su upravo oni pobijedili, a ne netko gori. Partizani su u velikoj većini bili časni, pošteni i dobronamjerni ljudi i oni koje je nužda natjerala da im se priključe. U velikoj većini bili su to ljudi neobrazovani i primitivni, takvi su u pobjedničkom partizanskom pokretu bili dominantni, što ne znači da među njima nije bilo i obrazovanih intelektualaca, ali premalo. Prije drugog svjetskog rata Partija, koja je uspjela stati na čelo partizanskog pokreta, sastojala se od dvije struje. Jedni su bili klasični proleteri, siromašni seljaci, sirotinja. Drugi su bili kćeri i sinovi srednjeg sloja i bogatijih ljudi, studenti i intelektualci. Ova druga struja je kroz Drugi svjetski rat, nažalost, uglavnom izginula. U Hrvatskoj je još za kraljevske Jugoslavije utamničeno pedesetak vrhunskih lijevih intelektualaca. Raspadom Jugoslavije svi zatvorenici, osuđeni kriminalci i oni koji su čekali presude, pušteni su iz zatvora - osim ljevičara iz Kerestinca. Njih su tamničari uredno prepustili ustašama. Ondje je stradao cvijet hrvatske lijeve inteligencije: August Cesarec, Božidar Adžija, Ognjen Prica, Divko Budak, Otokar Keršovani… U ratu su stradali Ivo Lola Ribar i brat mu Jurica. Ivana Gorana Kovačića zaklali su četnici. Od istaknutih intelektualaca rat su preživjeli dr. Ivan Ribar, Moše Pijade, Vladimir Nazor, ali su bili dobrano stari. Preživio je i Koća Popović, ali on je bio samo jedan. Stradao je i Franjo Fuis. Vrlo me zanima kakva bi bila Jugoslavija da su intelektualci preživjeli u većem broju, da su imali utjecaj u Partiji kakav su imali prije Drugog svjetskog rata. Kako bi ta zemlja izgledala, kako se razvijala, kako bi završila ili bi li se uopće raspala? U takvoj Jugoslaviji bih radije živio nego u onoj u kojoj jesam. U stvarnosti je većina socijalističkih direktora još krajem šezdesetih godina jedva imala osnovnu školu i završene partijske kursove, no danas mi se i to čini poštenije od prepisanih diploma i ekspresnih diplomiranja prometnih znanosti i korisnije od učitelja vjeronauka.. Mogu napisati i ovako: Kako mogu žaliti za onim čega nije bilo? Ne žalim za onim čega nije bilo. Istovremeno, žalije mi je što toga nije bilo nego što se Miss svijeta nikada neće pozabaviti mojim skrušenim izdankom. (Gospođice iz susjedstva bile bi sasvim dovoljne, a za to još uvijek ima izgleda.) Ne žalim-žalim, to zvuči suprotno, kao da jedno drugo isključuje, ali nije tako. Oboje je točno, premda izgleda nemoguće da je istovremeno točno ono što se isključuje. Naime i jedno i drugo je djelomično istinito i djelomično nije, jer ni jedno ni drugo nije precizno. Izricanje takvih naizgled isključujućih tvrdnji zapravo je znak da ne postoje precizni pojmovi ni riječi koje bi precizno i jednoznačno iskazale što osjećam, ili ih barem ja ne znam. Ako i sanjam Jugoslaviju, sanjam Jugoslaviju koje nikada nije bilo, niti će je ikada biti. I Hrvatsku kakve još nije, kakva bi mogla učas postati, ali vjerojatno nikada neće. Priželjkujem Europsku zajednicu kakva još dugo neće postati, a na tom dugom putu će vjerojatno skrenuti neznano gdje. Cijeli svijet je nezdravo mjesto koje bi moglo, trebalo i nadam se da kad-tad doći pameti. No kad spominjem svijet, Europu, Jugoslaviju i Hrvatsku, moram napomenuti da me geografske cjeline i društveno-politički okviri zapravo manje zanimaju: to su podloge, prečice ili prepreke za ono što je zaista važno. Fučka mi se za općine, županije, države, regije i prekogranične asocijacije. Ono što je jedino važno, što je prvenstveni cilj koji je zavrijedio truda bilo koje suvisle društvene akcije, ono što zaista sanjam, što priželjkujem je sretan narod - razumni, fizički i mentalno zdravi i zadovoljni ljudi. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
