Ljepotu neke zemlje čini ono što su ljudi napravili od onoga što su od prirode zatekli. Zemlja nije samo krajolik i vegetacija, nego i ceste, pruge, mostovi, dalekovodi, brane, kanali, naselja… To je još vidljivije u gradovima, gdje je i ono malo što se od prirode može vidjeti ili brižno sačuvano ili još nije stiglo biti uništeno ili je znalački uzgajano i održavano. U ljudskom je svijetu sve premjereno i dotaknuto, svaki je kamen nekom rukom okrenut, znojem ili krvlju zaliven, sve što postoji je uz smijeh ili škrgut zubi postavljeno, a što duže traje, to je više priča o ljudskim životima uza sve obavijeno.
Mladi ljudi i turisti mogu se diviti ljepoti zemlje, oblicima, bojama i omjerima, neopterećeno promatrajući, uživati u ljepoti, zanimljivosti i živosti gradova: ulica, zgrada, trgova, parkova, spomenika…
Ali što duže negdje živiš, a nisi slijep, gluh i glup, događa ti se mnogo toga, i ne samo tebi nego i tvojim bliskima, poznatima, događaju se stvari za koje saznaš, čuješ svjedočanstva, čitaš u novinama, pa se i najljepša zemlja - prenapučena saznanjima i uspomenama - može premetnuti u gadljivo, odbojno okruženje. Za dostojanstven spomenik znaš da je podignut nikogoviću, umjesto lijepe fontane sjećaš se još ljepše koju je ta zamijenila, za maštovito raskršće znaš da je loše projektirano i još lošije izvedeno, gledaš školu i misliš koliko je pri njezinoj gradnji ukradeno, moćna tvornica je nepošteno prisvojena, ledina prijevarom iskrčena, sud je izvorište bezakonja, bolnica leglo korupcije, iza svakog ugla nailaziš na tragove gluposti, a prekrasna palača ti samo pobuđuje ogorčenje jer bi njen vlasnik zapravo trebao biti u zatvoru. I onda - koliko god zemlja lijepa bila - možeš je prestati voljeti, isto kao što neku drugu zemlju surove klime, škrtog krajolika i siromašnu možeš zavoljeti ako shvatiš da na svakom koraku nailaziš na tragove ljudskih vrijednosti i ljepote čovječjeg duha.