četvrtak, 20.04.2017.

bruka


BESTIDNO

1
Stari Joau Auraro probudio se s božanskom jutarnjom erekcijom kakvom je rijetko bio podaren i u vrijeme najdrčnije mladosti.

Ponosno je prezadovoljan istrčao bez tuljca-nakurnjaka nasred kruga koliba od granja i lišća malog naselja na proplanku u džungli i zaplesao neka svi vide. Presretno je klicao, zašto ne bi? Takva ukrudba svakom je muškarcu samo na čast. Ljudi s drugih meridijana i paralela rekli bi da se ponašao bez stida i srama. Zapravo, zaista i jeste. No zašto bi se ičega božanskog stidio i sramio?

Kome su besmisleni stid i sram igdje ikada ikakvo dobro donijeli?






2
Na drugoj strani zemaljske kugle Jakov Sedlar će bez ikakvog stida i srama od gradonačelnika primiti Nagradu grada Zagreba za gnjusni filmski uradak o logoru u Jasenovcu za koji ga je bestidno predložila nadležna komisija, a prijedlog besramno prihvatila gradska skupština. Da imaju ikakvog stida i srama svi zajedno bi se nakon toga samoinicijativno zamočili u katran i uvalili u perje. Da ih imaju ne bi im bilo dobro. Dodjeljivanje nagrade Jakovu Sedlaru uvreda je svih zaslužnih i časnih ljudi, obezvrjeđivanje nagrade, ljaga na gradu, srozavanje društva. Ljudima s drugih meridijana i paralela sve bi to bilo neshvatljivo, mislili bi da je tako nešto nemoguće.

I bez cijepljenja na stid i sram su imuni. Stari Joua Auraro bio bi zapanjen i zgrožen da o tome samo i čuje, a kamoli da na ikoji način u tako nečemu nečasnome učestvuje.



BESRAMNO








utorak, 18.04.2017.

obogaćivanje trga



U sjeni pompoznog otvaranja fontane na Britanskom previđena je pojedinost koja bi mogla imati dalekosežni značaj. Nova fontana je ipak bolje nego što je bilo ranije, mokrenje u njenu vodu bio je veličanstven čin, ali novoiznikla pumpa za vodu iza zgrade javnog zahoda zaslužila je da se ne prešuti.

Ovom prilikom podsjećam na post objavljen na ovom blogu prije nekoliko godina. Napisan je povodom NESTANKA javnih pumpi, no uvjeren sam da tadašnja popratna razmišljanja vrijede i danas. Nadam se da je nova pumpa na Britancu naznaka preusmjerenja gradske politike.

srijeda, 12.04.2017.

uz deklaraciju o jeziku


BANDERA

Zagovornici tvrdnje da su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski četiri jezika, a ne četiri varijante jednoga, pozivaju se na činjenicu da postoje razlike između riječi koje se upotrebljavaju u, recimo, Beogradu i, recimo, Zagrebu. Logika ide otprilike ovako: "Oni kažu belo, a mi kažemo bijelo! Eto dokaza da su to dva jezika!"

Primjer takvih rasprava dogodio se koliko jučer. Prijatelji su bili u posjetu Sarajevu i njihova kćerka, djevojka rođena nakon političkog i jezičnog raskola 1991, nije znala za riječ "bandera". Nikad čula! Što znači "bandera"? To da nije znala je činjenica, pa ako je uzmemo kao dokaz o postojanju više jezika zanemarujemo da je upravo daljnji razvoj događaja dokaz da je riječ o jednom jeziku. Naime, čim je djevojci rečeno značenje riječi "bandera", odmah ju je usvojila, ako ne kao riječ koju će nadalje rabiti, ono kao riječ koju će nadalje zauvijek razumjeti.

Dapače, mogla je razumjeti riječ iz konteksta i bez da joj je objašnjeno što znači. Da joj je rečeno: "Zbog velike brzine zaletjeli su se automobilom u banderu na uglu, bandera se prelomila i gornji dio na kojem je svjetiljka i žice pao je na krov", uz zericu razmišljanja mogla je i sama dokučiti što znači tajanstvena riječ.

Samo govornici istog jezika mogu razumjeti riječ koju prvi put čuju iz konteksta. Svatko dok uči materinji jezik najveći dio riječi usvaja upravo iz konteksta govora koje prati i u kojima sudjeluje. Nitko nikada u povijesti čovječanstva nije posegnuo za rječničkim objašnjenjem riječi "što", "zašto" ili "nemoj" i ogromnim brojem drugih riječi dok je učio svoje dijete govoriti.

Nasuprot tome, kad se sretnu govornici koji zaista govore dva jezika, nema načina da se iz samog govora išta razumije. Zamislite rečenicu o saobraćajnoj nezgodi na kineskom. Što bi pitali da je nejasno kad je sve nejasno? Kako bi, kojim riječima pitali kad na kineskom ne znate ni zucnuti?

Ako se vlada cjelinom jezika, svaka sitnica unutar tog konteksta je potpuno irelevantna, koliko god da se može nabrojati takvih pojedinosti, pojedinačnih riječi.

No kad smo već spomenuli banderu, dozvolite kratku digresiju: "bandera" je u Hrvatskoj otprilike do 1990. bila uobičajeno upotrebljavana i svima razumljiva riječ. Sjećam se dok smo kao djeca igrali nogomet sa zamišljenim vratnica gola, najčešća tema svađa bila je "bandera!" ili "nije bandera!" Sjećam se Hrvoja Macanovića koji je u radijskim prijenosima gotovo jednako često kao što je vikao "goool!" razočarano uzvikivao i "bandera!" "Bandera" je svima u susjedstvu bila jasno razumljivo mjesto na koje se kvače osmrtnice. Nakon 1990. riječ se potpuno izgubila iz opticaja, pa nije čudo da je današnja hrvatska mladež ne poznaje. Moglo bi se reći da se jezik razvija, pa su takve promjene prirodne, ali to bi bilo prijetvorno, a pošto svi znamo zašto i kako se izgubila, to bi zapravo bila laž.

"Bandera" je iščeznula iz opticaja u Hrvatskoj kao nedovoljno hrvatska ili ne-hrvatska riječ. Naizgled je apsurdno da je riječ nestala kao "nehrvatska" jer je "bandera" zapravo hrvatska riječ. Tko ne vjeruje slobodno može zaviriti u "Hrvatski enciklopedijski rječnik" u izdanju "Novog libera", ili - ako mu ta knjiga nije dovoljno "pravovjerna" - u "stvarni slikovni rječnik" "Šta je šta" (priredili Iso Velikanović i Nikola Andrić, izdanje "Minerve" iz Zagreba 1938.) ili u drugu stručnu literaturu. Prijatelji kojima je kćerkino nepoznavanje riječi "bandera" dokaz da su posrijedi dva jezika nisu svjesni da navođenjem tog primjera zapravo dokazuju da im kćerka slabo poznaje hrvatski, ali time nisu izuzetak nego upravo tipični predstavnici svog naroda u situaciji u kojoj smo se zatekli. Prividni apsurd plod je općeg zastrašivanja jezičnih puritanaca koji su početkom devedesetih cijelom narodu nametnuli zazor od upotrebe svake riječi za koju nije postojala potpuna sigurnost da je nedvojbeno "hrvatska i samo hrvatska" (kao, na primjer "glede"), pa su mnoge po svemu hrvatske riječi potisnute i zaboravljene.

Kakva je razlika između riječi obitelj, porodica, svojta i rodbina? Jedni vide razliku što svaka od njih označava nešto drugo. Drugima je značajnije da se neke riječi hrvatske, a neke srpske. (Kao "obitelj" je hrvatska riječ, a "porodica" srpska; ili obrnuto.) Ovi drugi su, naravno, zadrti jezični idioti. Sve navedene riječi su hrvatske, jedino što je obitelj uža zajednica, obuhvaća roditelje i djecu, a porodica šira, u nju se ubrajaju i stari roditelji, tetke i stričevi, itd. Odbacujući riječ kao nehrvatsku, jezični puristi okljaštruju moguću sliku svijeta, izbacujući pojam sužuju mišljenje. Na jednoj se razini takvom rabotom bave lektori, a drugoj samozvani diletantski korektori po birokratskim uredima, šalterima javne uprave, blagajnama samoposluživanja, čekaonicama ambulanti, po tramvajima, krčmama, internetski komentatori, svud i svagdje. Svi svakoga kontroliraju da se ne ogriješi nekom proskribiranom riječju, svi su u strahu da im nešto takvo ne izleti, što sve zajedno vodi patologiji javnog mentalnog zdravlja stvarajući ustrašeno pučanstvo pogodno za svakovrsne manipulacije.

Da je djelatnost jezičnih purista rezultat prirodnog mijenjanja jezika imali bismo obogaćivanje vokabulara, a ne osiromašivanje. Uzalud pozivanje na neke novoiznikle riječi kad na svaku od njih ide desetak onih koje su protjerane iz svakodnevnog govora. Jezični puritanci osiromašuju jezik, a ne obogaćuju; kastriraju ga, a ne razvijaju; kobajagi čiste, a zapravo brste. Oni su prvi val mentalnog zaglupljivanja i karakternog kastriranja, pa kad se već svi sviknu da ih svakodnevno povlače za nos ne trebaju se čuditi kad su za taj nos i povučeni. Na takvoj je potki Todorić sagradio svoje carstvo.

No sad će me neki jezični čistunci zaskočiti kao montipajtonovci Smrt u "Smislu života": što se ja kačim za jednu riječ kad postoje tolike različite riječi da su izdani i posebni "razlikovni rječnici"? "Razlikovni rječnici" su čisti blef i pokazatelj patološkog tretiranja jezika do kojeg smo navedeni. Zašto pored tolikih "razlikovnih rječnika" ne postoji ijedan "sličnosni/istosni rječnik" u kojem bi bile navedene iste riječi koje se rabe u Beogradu, Podgorici, Sarajevu i Zagrebu (ili u bilo koja dva od navedena četiri grada). Zamislimo "Beogradsko-zagrebački sličnosni rječnik"... Bio bi barem pedeset puta deblji od bilo kojeg "razlikovnog rječnika"! Zato ga i nema.

Naravno, pišem sve ovo podrazumijevajući da su razlike poput "bijelo" i "belo" razlike između dva oblika iste riječi. Tko misli da su to dvije riječi, ne mogu mu pomoći. Dapače, teško da možemo o jeziku i razgovarati, iako govorimo istim jezikom - nema izgleda da bi se išta o jeziku dogovorili. Doskočice tipa da li je isto spavati s "djevom ili devom" zgodne su za mudrovanje uz šank, navedena je čak i donekle duhovita. Međutim, u stvarnoj životnoj situaciji takve su doskočice, makar dolazile i od sveučilišnih profesora umotane u stostranične rasprave, potpuno neprimjenjive, neučikovite. U stvarnom životu u kojem ljudi govore stvarni jezik između djeve i deve teško može doći do zabune. Bojim se da bi jedino neki Vrlo Veliki Hrvat zaveden leksičkom nejasnoćom mogao umjesto s djevom općiti s devom. Taj bi, u nacionalnom zanosu, mogao pribjeći i "dijevi" i tako dostići konačni cilj nacionalističke euforije, ništavilu u kojem mu preostaje jedino vlastita desnica.

Varijante unutar ove jezične zajednice danas četveroimenog jezika razlikuju se upravo kao što se razlikuju riječi: u slučajevima istih riječi imamo samo dva, tri ili četiri oblika iste riječi. U slučaju riječi koje oblikom ili značenjem postoje samo na ograničenom području, to ništa ne mijenja. Rep i njuška se vrlo razlikuju, a ipak pripadaju istoj životinji.

Ništa ne mijenja što su neki ugledni znanstvenici, velevažni akademici i popularni propagatori objavili na desetke knjiga, stotine i stotine, tisuće i hiljade stranica tvrdeći da su, recimo, hrvatski i srpski dva stara, drevna jezika. Isto tako je u srednjem vijeku bilo napisano stotine i stotine knjiga o vješticama, tko su vještice i kako ih prepoznati, kako djeluju i kako se od njih obraniti, sve o vješticama što se niste usudili pitati, i tako dalje, pa ma koliko zla su te knjige prouzročile, sve su one puke fantazmagorije naspram papiriću na kojem piše da vještice ne postoje.





utorak, 04.04.2017.

NATAKNEM IH NA ĆIVILUK!


VOLTAIRE BRANI SARAJEVO



Čak i najpovršnije sporadično čitanje novinskih "crnih kronika" otkriva da mafijaši iz svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije skladno surađuju, da nema balkanskog plaćenog ubojice bez hrvatske putovnice. Nikome nije ništa čudno kako međusobno razgovaraju, dogovaraju poslove i na kojem jeziku dijele plijen. Svima je jasno da ne koriste esperanto i ne pozivaju u pomoć ovlaštene prevoditelje.

Smatralo se velikim uspjehom hrvatske privrede kad je Todorić proširio poslovanje na Srbiju, no nitko se nije pitao kojim jezikom komuniciraju hrvatski Agrokorovi šefovi sa srpskim Agrokorovim šefovima, upošljavaju li odjele za prevođenje prije nego pošalju e-mail poruke.

Nitko se nije čudio ni zgražao što ni jednom od četrdeset i osam sastanaka Miloševića i Tuđmana nije pozvana da prisustvuje prevoditeljica ni što se Kolinda i Vučić sastaju nasred mosta i uspijevaju se sporazumjeti bez razlikovnih rječnika.

Jedino kad nekakvi znanstvenici, profesori, književnici, novinari i slični konstatiraju da govore istim jezikom onda je to uznemirujuće, alarmantno, skandalozno i nedopustivo. Svi oni koji su desetljećima previđali prva tri primjera jezičnog sklada odjednom graknu da su povrijeđeni, odjednom su im jezik, nacionalno biće, državna samostalnost i tko zna što još ugroženi.

Vjerujem da su gadno uzdrmani.
Kako reče Voltaire, teško je osloboditi budale lanaca koje obožavaju.
Ja bih to rekao nešto blaže: teško je osloboditi roblje lanaca na koje je sviklo, kojim se ponosi.

Licemjerna je, prijetvorna, lažna i farizejska briga jezičnih dušebrižnika i puritanaca za dobrobit jezika. Nakon što su bez gunđanja prihvatili za premijere Milana Panića i Tima Oreškovića izgubili su kredibilitet da o zaštiti i razvoju jezika i pisnu. Naravno, vrli povjesničari - koji imaju u malom prstu sve što se dogodilo od stoljeća sedmog - te su epizode već zaboravili, svi ti vajni patrioti ih više ni ne spominju.













<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker