|
PLOČA NA VRATIMA Za neke ispite nakon pola stoljeća znam da sam ih položio i s kojom ocjenom samo zato jer je ostalo zapisano u indeksu kojeg čuvam kao drago uspomenu, ali nekih ću se sjećati dokle sam živ. Jedan od njih je socijalna psihologija. Bio je to obiman i ozbiljan ispit, jednako važan i sociolozima i psiholozima. Predavao je i ispitivao profesor Mladen Zvonarević. U osam ujutro hodnik ispred njegova kabineta bio je krcat. Kad je srušio prvo troje koje su ušli, pa drugo troje, pa treće troje postalo je svima jasno da je ustao na lijevu nogu ili se nije dobro naspavao, a kad je srušio i neke štreberice koje su uvijek polagale u rokovima i dobivale samo petice svi su se pomirili da nitko neće proći. Na kraju, već pred kraj radnog vremena preostali smo pred vratima samo moj dobar prijatelj Martin Čotar, kasnije profesor na pazinskoj gimnaziji, ja i jedan vrlo uočljiv i zapamtljiv lik sa psihologije. Psihologa je malo tko znao, ali su ga prepoznavali svi na faksu jer je izgledao vrlo karakteristično. Imao je izbočene vilice kao njušku, širok spljošteni nos, male upale očice, istaknute kosti iznad očiju s gustim, ravnim, gotovo spojenim trepavicama, nisko koso čelo ne više od dva prsta, hodao je lagano pognut prema naprijed pa su mu dugačke ruke dopirale gotovo do koljena. Ukratko, izgledao je kao neka vrlo rana verzija homo erectusa, a kako nitko nije znao kako se zove spominjalo ga se kao Kromanjonac ili Neandertalac. Bio je zadrti „čičkovac“, u vrijeme „buđenja hrvatskih sveučilištaraca“ strastveni bukač iz prvih redova. Kako sam na socijalnoj psihologiji marljivo radio cijele godine, a posljednjih mjesec dana se od jutra do navečer pripremao samo za taj ispit, ustao rano da bih došao u zakazano vrijeme, te čekao gotovo osam sat da dođem na red nisam htio odustati premda sam bio uvjeren da nema nikakvih izgleda da ću dobiti barem dvojku. Zvonarević je otvorio vrata, pustio da izađu prethodno troje koje je - naravno - srušio, te nas pozvao da uđemo. Ušli smo pomireni sa sudbinom. Kabinet mu je bio mali i zagušljiv. Djelovao je još manje jer su uz sve zidove bile stelaže prekrcane knjigama, a knjige, papiri i razne teke u hrpama ležale su po svim uglovima i uz stelaže tako da je ostalo vrlo malo prostora za prolaziti. Nas trojica smo ušli kao janjad za klanje i sjeli na stolice ispred pisaćeg stola dok se Zvonarević nakratko udaljio, vjerojatno do vecea. Vratio se, ušao u kabinet i zatvorio za sobom vrata. Tek kad je to napravio uočili smo da je unutarnja stranica vrata premazana zelenom bojom kao školska ploča, te da je na njima nešto napisano kredom. Na to je Kromanjonac reagirao kako nitko razuman i pribran ne bi. Iznenađeno, s iskrenim oduševljenjem je uskliknuo:  Čotar i ja smo bez riječi izmijenili poglede s porukom - ovaj se potpuno otkvačio! Ionako nismo imali nikakvih izgleda, a sad smo već definitivno propali. No Zvonarević se ukočio, polako se okrenuo Kromanjoncu i upiljio u njega razrogačenim očima. Nakon nekoliko trenutaka pomnog procjenjivanja, uvjerivši se da se Kromanjonac ustreptalo divi njegovim vratima, naglo se otkravio: - Da! Ploča! Tražio sam posebno od stolara da premaže vrata pravom bojom za ploče! Da znate kako se opirao! Da što će mi to! Da nitko drugi to nema! Da mora tražiti po cijelom gradu posebnu boju! Što će mi to?! Što će mi? - furiozno je dohvatio komadić krede s ruba police na dosegu i počeo črčkati nekakve hijeroglife. - Nitko prije vas to nije primijetio! Svi preziru ploče, misle da su zastarjele, ali ploče su idealne. Može se pisati… - krenuo je u podcrtavanje i povlačenje strelica između hijeroglifa - … može se brisati! - dohvatio je komadić spužve i obrisao načrčkano. - Kako praktično! Kad nešto objašnjavam studentima, mogu skicirati dovoljno veliko da dobro vide; kad zatrebam nešto objasniti drugima, prethodno prebrišem… - objašnjavao nam je kako se piše po ploči i briše kao da to nikada nismo vidjeli. - Danas pišu s kemijskim olovkama i flomasterima, preziru čak i olovke! Kao da novo znači da ono staro više ne vrijedi! - Kromanjonac je tiho cvilio upijajući blagodati božanske mudrosti sve dok nije izdržao da ne usklikne: - Profesore! Kako ste vi pametni! Čotar i ja smo zamalo propali kroz parket. Zvonarević se preselio za pisaći stol i nastavio: nitko nema razumijevanja za život i potrebe profesora. Eto, sve mu je zatrpano knjigama, ne može se ni okrenuti, a uprava fakulteta mu ne dozvoljava nabaviti knjiga koliko mu je zapravo potrebno. Nema prostora odložiti igdje ni papirić! A te čistačice, ne može se reći je li gore kad uđu, pometu i kao srede kabinet ili kad ih nema mjesecima jer se boje ući da ih kasnije ne grdi da nakon njih ne može ništa više pronaći. Eto kakvi su mu prozori! Mjesecima ih nitko nije oprao, svjetlost jedva prodire kroz njih! U takvim okolnostima su vrata-ploča pravi spas. Da njih nema, uopće ne zna kako bi. Ondje zapiše i ono što ne smije smetnuti s uma, pa to neprekidno ima na oku sjedeći za pisaćim stolom i vidi svaki put prije nego napusti prostoriju. (U jednom od gornjih uglova koje nije brisao pisalo je nešto tipa: APOTEKA, FELGE, KUPUS.) Kromanjonac je neprekidno kimao glavom potvrđujući sve zadivljeniji i slinio. Tek povremeno bi se oglasio sa „Kako pametno! Kako ste se samo dosjetili?! Kako mudro!“ Čotar i ja se nismo usuđivali ni pomaknuti ni pisnuti ni glasnije dahnuti da ne rasplinemo čaroliju nadrealne situacije. Nakon desetak minuta Zvonarević se iznenada trgne. - Oprostite. Ma što ja vas to gnjavim mojim problemima…? - Ma ne, ma ne! - odmah se usprotivi Kromanjonac. - Niste došli da vas gnjavim, nego zbog ispita. Ali razumijte: nitko ne razumije moje probleme, koliko god da se žalim. Vi ste prvi koji shvaćate… - Da, da, da… - soptao je naš kolega. Čotar i ja - manji od makova zrna. Profesor je svakome od nas uputio neko pitanje. Bio sam toliko zbunjen da nisam ni pravo razumio što me pita ni što bih mu trebao odgovoriti, bezveze sam trkeljao nastojeći se sabrati. Ni Čotar se nije nešto impresivno iskazao. Kromanjonac je zinuo da počne govoriti, ali ga je Zvonarević prekinuo: - Ma što se mi zajebavamo, kolege!? Vidim ja da vi sve znate! Dajte indekse! Ionako je kraj radnog vremena, svi smo umorni… Kromanjoncu je upisao „odličan“, a Čotaru i meni „vrlo dobar“. Izašli smo na hodnik kao u paralelnu stvarnost. Rekoh Čotaru: - Mislim da je kolega zaslužio da ga počastimo ručkom… - i tako je i bilo. Otprilike godinu dana kasnije naletjeh na jednu milu kolegicu. Bila je sva očajna: - Ne znam što da radim. Zvonarević me već rušio dva puta, a sve sam znala! Sad idem treći put, više nisam ni znala što da učim kad sve znam, već sam potpuno luda! Rekoh joj: - Kad uđeš i sjedneš, okreni se i pogledaj vrata. Vidjet ćeš da su prefarbana kao da su školska ploča. Pa ti reci prije nego išta započne: "Profesore, pa vi imate ploču na vratima!" Pričekao sam je da izađe s ispita. Izlazi ona, a usta joj razvučena od uha do uha, smije se kao blesava: - Kako si znao!? Nakon toga smo otišli proslaviti. Bila je sjajno raspoložena i požrtvovno mi se zahvalila za savjet koji joj je uklonio satirući teret s pleća, odužila se na najbolji mogući način koji je imala na raspolaganju, na čemu trebam zahvaliti u prvom redu profesoru Zvonareviću. (Hajde, dobro: priznajem. Epizodu s kolegicom nisam odolio izmisliti literature radi, tim lakše što je bilo sasvim moguće da se tako nešto dogodi.) Da se razumijemo, Zvonarevića kao profesora sam vrlo cijenio. Njegov srednjoškolski udžbenik je bio prva knjiga o psihologiji s kojom sam se sreo. Predavao je razumljivo, njegovi udžbenici su bili vrlo informativni i korisni, odnos prema studentima bio mu je korektan, ispit kod njega bio je težak, ali se nitko nije na to žalio - osim ovom prilikom o kojoj je bila riječ. Ne mogu mu to zamjeriti. Ljudi smo, nitko nije savršen. Možda bi netko tko ga je poznavao bolje od mene bolje znao što je bilo posrijedi, kako to razjasniti. Mene je ispit iz socijalne psihologije podučio jednoj značajnoj životnoj činjenici, otvorio mi oči da je uočim: svatko ima neku rečenicu na koju je slab, nešto pred čim je bez obrane, slabu kariku u obrambenom sistemu, točku na kojoj se slama ili slijepu pjegu koja mu onemogućuje da shvati da ga se vuče za nos. Kasnije sam se u mnogo navrata u to uvjerio. Obično se radi o nečemu banalnom, često o nečemu samo po sebi bezvrijednom, nekoj trivijalnosti koja normalnom čovjeku ne može ni pasti na pamet ili izgleda potpuno nevjerojatno. Znam primjere vrlo inteligentnih, obrazovanih, principijelnih osoba koje je bilo nemoguće prevariti, potkupiti, preplašiti, navesti na nešto protiv njihove volje koje su vagabundi naveli na svašta besprizornim laskanje, osrednjom večerom ili znajući da su strastveni filatelisti koji sve zaborave kad dobiju novu marku. Bilo koga se može navesti na bilo što - samo treba znati kako. |
|
PRVI PAD Gotovo sve vrijeme studiranja bavio sam se istovremeno i novinarstvom, a u neko doba sam se toliko njime zaigrao da sam smetnuo s uma polaganje ispita. Uvjeren da sam posljednji ispit dao dva mjeseca ranije, kad sam ne znam zašto pogledao u indeks i vidio da je u međuvremenu proteklo šest mjeseci - pola godine! - zgranuo sam se. Sijevnulo mi je da je vrag uzeo šalu, da je došlo vrijeme da završim školovanje. Popisao sam na papirić preostale ispite i odlučio sve drugo zanemariti. Odslušao sam sve što je trebalo, pa više nisam trebao odlaziti na fakultet. Majka se zamijenila sa mnom za krevet u kuhinji koju smo pregradili tako da smo sestra i ja ondje spavali, ja se preselio u sobu da se mogu izolirati od svih dnevnih kretanja i posvetio se učenju. Namjestio sam stol pored prozora, natrpao ga knjigama, te ujutro odmah sjedao na radno mjesto i praktički se nisam dizao do navečer. Oko sedam sam izlazio, oko pola osam se nalazio s djevojkom, eventualno smo se našli i sa širim društvom, odlazili u kino, kazalište, „Jabuku“, neki tulum ili slično, najdalje u jedanaest smo bili u njezinoj sobici, a oko ponoći ili malo kasnije sam kretao kući da se sutradan ujutro mogu ispavan ponovo posvetiti knjigama i bilješkama. Mjesečno sam polagao jedan veliki ili dva manja ispita i uredno ih križao na papiriću s popisom. Možda sam nekog mjeseca mogao dati i tri manja ispita, ali sam odlučio - ne, neću žuriti, ići ću postojano, ali sigurno, kao puž. Koliko sam bio grozan učenik u prvim razredima gimnazije, toliko sam bio dobar student. Prosječna ocjena na ispitima bila mi je nešto viša od 4,5. Razdoblje intenzivnog završnog učenja tokom kojeg sam zanemario novinarstvo trajalo je nešto više od godinu dana. Sjećam se tog vremena kao dijela života u kojem sam bio nepomućeno sretan i svjestan da je tako. Naposljetku mi je ostao samo posljednji dio diplomskog ispita iz filozofije, te napisati klauzuru i diplomski rad iz sociologije.  Osjećao sam se sasvim kao inače, potpuno normalno, čak se sjećam i da sam na prvo pitanje pomislio „Ovo je zaista banalno jednostavno“, ali kad sam zinuo da počnem odgovarati odjednom nisam znao što reći. Glava mi je bila potpuno prazna, tabula rasa, niti jedan podatak vezan uz filozofiju nije bio u njoj ili barem nije bio dostupan. Zgranuo sam se i ukočio, nisam znao što se događa. Znao sam da inače znam ono što me pita, ali u tom trenutku je baš sve ishlapilo. Gajo i kolegica su me zapanjeno gledali jer su i oni bili uvjereni da je pitanje za mene trivijalnost, a ja sam samo šutio. Naposljetku, da preskočimo neugodnu situaciju, procijedio sam „Ne znam“, što su oboje primili s nevjericom jer su se sjećali da smo o tome diskutirali na seminarima i da sam ondje na istu temu bio sve drugo nego nemušt. Kolegica je odgovorila na svoje prvo pitanje, a onda se Gajo ponovo okrenuo k meni. Ni drugo pitanje nije bilo mnogo teže, ali sam ponovo zanijemio. Zapravo uopće nisam mogao misliti na ono što me pita: samo sam se čudio kako je moguće da mi je glava tako prazna i ljutio se na sebe što sam - na znam kako - dozvolio da mi se to događa. Nisam mogao vjerovati u čemu sam se našao, a izdaja vlastite glave me užasnula - zar je i to moguće?! Očigledno je bilo moguće. Naposljetku me Gajo pitao da nabrojim tri knjige s popisa literature koje sam pročitao. U drugim okolnostima bih pitanje primio kao uvredljivo, ali tada je bilo samo posljednji čavao u lijesu za pokop mog ispita. Ne samo da sam bio pročitao sve knjige nego sam i neke od njih dobro proučio, pročitao i neke knjige koje nisu bile na popisu, ali ne da nisam mogao nabrojati tri, nego se nisam mogao sjetiti naslova niti jedne. Da skratim muku zahvalio sam Gaji na prilici da odgovaram i razumijevanju i zamolio ga da mu ne bude neugodno zapisati da sam pao. Ustao sam, oprostio se od njega i kolegice i izišao. Gajo je izjurio za mnom i zvao me da se zaustavim, ali sam bio toliko izbezumljen da sam se napravio da ga nisam čuo. Pojurio je za mnom i stigao me tek na pola stepeništa prema donjem katu. Ondje smo, u polumraku, kratko porazgovarali. Pitao me jesam li dobro. Jesam. Jesam li se pripremao za ispit? Jesam. Ukratko sam mu ispričao kakao sam proveo posljednjih godinu dana. Njegovo komentar je bio da sam se možda naprosto preforsirao, da mi treba dva-tri dana da se opustim i saberem. Nešto slično je i meni palo na pamet. Predložio je da spremi prijavnicu za ispit i sačeka da dođem ponovo za tjedan dana. Zahvalio sam na ponudi, ali rekoh da neću. Kad sam zaslužio pasti - neka padnem. Doći ću na sljedeći ispitni rok. Koliko god sam mislio da razumno djelujem zapravo sam se ponašao kao muha bez glave. Tako je ispalo da je prvi ispit koji sam pao na Filozofskom fakultetu bio posljednji dio diplomskog. Istini za volju, pao sam i jednu statistika na koju sam kolegijalno izišao uvelike nespreman, ali tom prilikom su popadali svi s godine osim Tanje Rak koja se pravo pripremila, pa to nitko nije računao kao ozbiljan pad, pa ni ja. No ovo me tako presjeklo, posjeklo, da mi je trebalo nekoliko dana da se saberem. Vratio sam se kući, otvorio nasumce prvu knjigu, bacio pogled na stranicu s podcrtanim tekstom i mojim bilješkama na marginama, no tekst mi je izgledao kao da je napisan nekim stranim jezikom kojeg ne znam. Na drugom mjestu na stranici sam znao svaku riječ, ali se nisam mogao usredotočiti da povežem i protumačim tri riječi zaredom. To me je tek samljelo. Užasnuto sam odjurio do svoje djevojke i nisam se odvajao od nje nekoliko dana. Po povratku kući nisam mogao pogledati knjige za studij koliko su mi se zgadile. Zagurao sam ih u ugao stana i do daljnjega potpuno zanemario. Bjesomučno sam se okrenuo novinarstvu. Pisao sam za „Studentski list“ i „Omladinski tjednik“, objavljivao tekstove i u drugim omladinskim novinama iz cijele Jugoslavije, u tom razdoblju učestalo sam objavljivao u „Startu“, te pisao neke svoje priče. Tek tri dana prije isteka roka za predaju diplomskog rada ponovo sam se prihvatio studijskih obaveza. Pišući sumanuto od jutra do navečer nadrljao sam što se tražilo bijesno udarajući po pisaćoj mašini. Imam kopiju tog rada. Sramotno je neuredan ispisan, uvezan u najjeftiniji ofucani omot. Naslov je bio „Društveni filtri“ i bio je uvelike neakademski, bez fusnota i bez bibliografije, ali se oslanjao na sve što smo učili i bio potpuno originalan, od definiranja pojma do argumentacije i kontekstualizacije, uglavljivanje u ostala sociološka saznanja, pa je bio prihvaćen i obrana rada je bila potpuno netipično iznošenje mojih zamjerki o nedorečenostima vlastitog rada i profesora i asistenata koji su branili i razrađivali koncept koji sam postavio. Preostalo mi je položiti ispit kod Gaje Petrovića. Došao sam nakon šest mjeseci a da u međuvremenu nisam obnavljao gradivo ni minute, ni zavirio u ijednu knjigu ili bilješke. Pobrao sam sasvim zasluženi „vrlo dobar“ i tako sam studiranje na Filozofskom fakultetu diplomirao saznanjem da moje prethodno bahato samopouzdanje „sve ja mogu“ ne znači da se i ja ne mogu poskliznuti na koru od banane. Zapamtio sam da se i ja mogu slomiti, blokirati, zakazati u potpunosti, a da usprkos tome nisam propali slučaj. |
|
MASLARIĆ Treći i četvrti razred osnovne škole išao sam u Zagrebu, u školu u pokrajnjoj tuškanačkoj ulici Jabukovac. Jedan od bližih i dražih prijatelja postao mi je Maslarić. Otac mu je bio narodni heroj i značajan političar, stanovao je u vili na početku Nazorove ulice, te smo do škole dolazili iz suprotnih pravaca. Nakon proteklih desetljeća ne sjećam se više čime smo se zabavljali, što smo se igrali i o čemu pričali, sjećam se prvenstveno da je bio pametan, fin i drag dečko s kojim sam se volio družiti. Ne sjećam se ni jedne zajedničke dogodovštine iz tog vremena, osim posljednje o kojoj upravo počinjem pisati. Početkom raspusta nakon završetka četvrtog razreda dogovorio sam s Marinom Vrhovac, jednom od najljepših vršnjakinja iz škole koja je stanovala u posljednjoj tuškanačkoj kući uz sam Cmrok, da je posjetim. Ustreptalo sam grabio po najvećoj vrućini uspinjući se duž Tuškanca veseleći se da ću je vidjeti bez okruženja ostalih školaraca da bi ondje, u njezinom vrtu, u ugodnoj sjeni ispod ogromnog hrasta zatekao da je već s njom u društvu moj prijatelj Maslarić. To me razgnjevilo i izbacilo iz ravnoteže. Da li je on čuo kad smo se Marina i ja dogovarali, pa došao nepozvan upravo u to vrijeme? Bilo je prilike da mi kaže da kani doći do Marine, ne bih ništa zamjerio, ali to što me nije upozorio doživio sam kao izdaju i prevaru. Uostalom, kog se vraga uopće vrzma oko nje? Umjesto da se veselim s njom počeo sam se svađati s njim. Što je najgore, Marina se nije opredjeljivala između nas dvojice, nije stala na moju stranu, pa je izgledalo moguće da je ona namjerno pozvala obojicu u isto vrijeme. U jednom trenutku smo stajali sučelice i vikali jedan na drugoga, a Marina je sjedila u podnožju drveta i promatrala nas kao da se zabavlja. Iz mene je provalio čisti bijes i silovito sam ga opalio šakom pravo u čelo. Pao je na leđa kao daska. U sljedećem trenu sam već duboko požalio zbog tog udarca, užasnuo se što sam napravio, i ne čekajući da se prijatelj podigne iz trave okrenuo se i bez pozdrava, ne osvrćući se, ostavio ih oboje samo da što prije pobjegnem prije nego napravim nešto još gore, ljut i jadan da jadniji nisam mogao biti. Dan kasnije odveli su me roditelji na more, kasnije je on bio negdje na ljetovanju, na jesen sam krenuo u peti razred ponovo u Bjelovaru, kad sam vratio u sedmi nisam više išao u školu na Jabukovcu nego jednu drugu u centru grada, upisali smo se u različite gimnazije… Godinama se nismo više ni vidjeli. Sjetio sam se svega toga svaki puta kad sam prošao uz Marinin vrt i svaki put mi je došlo za popizdit, pa ni Marinu više nisam volio sresti ma gdje to bilo. Šezdeset i devete počeo sam pisati za „Omladinski tjednik“, novine gradske organizacije Saveza omladine, pa su me novinarski zadaci odveli na neke omladinske konferencije. Ondje sam ponovo, nakon više godina, sreo Maslarića. On je postao omladinski aktivist, možda je čak i imao nekakvu funkciju na nižoj, općinskoj razini. Uglavnom, on u sakou, košulji s kravatom, uredno ošišan; ja u džemperu s visokim okovratnikom, beatles-frizuri i bradat. Ipak smo se odmah prepoznali. Prišli smo si u pauzi i pozdravili se, ali nam razgovor baš nije išao. Obradovao sam se, ali mi je bilo i neugodno, kao da sam imao gvalju u grlu. Zapravo sam se sramio zbog onoga što se dogodilo prilikom posljednjeg susreta kao i zbog toga što sam dozvolio da to pokvari naše prijateljstvo. Uglavnom smo se konvencionalno razgovarali „Kako si? Što ima novoga?“ i slično, sve najpovršnije moguće. Sljedećom prilikom se situacija ponovila. Da sam bio iskusniji progovorio bih o onome što me mučilo, pa bismo to možda izgladili. Ovako se to ispriječilo među nama kao neprelazno opterećenje. Raspitivali smo se je li tko što čuo o curama i dečkima s kojima smo svojevremeno išli u zajednički razred, svatko je znao ponešto malo, razgovor je tekao uz zapinjanje, pa smo nastavak zasjedanja dočekali kao olakšanje. Takvi susreti su se ponavljali neko vrijeme jednom, dvaput mjesečno, jednom u dva mjeseca… ali nikada nam nije palo na pamet da itko predloži da sjednemo na piće nakon završetka službenog okupljanja niti da se dogovorimo naći negdje u gradu. „Omladinski tjednik“ je šezdeset i devete bio buntovnički list na tragu šezdeset i osme. Sedamdesete je glavni urednik posao pokojni Goran Grubišić koji je izokrenuo list na hrvatovanje. Iz broja u broj je bilo sve više hrvatskih pletera, kralja Tomislava i ostalih mitskih drevnih kraljeva, list je naizgled postajao sve dosadniji, sve su prisutnije bile teme kako je Hrvatska eksploatirana i zapostavljana, dok se jednoga dana nismo dobrano posvađali i ja prestao pisati za njih. Kratko vrijeme nakon toga naletio sam na Stjepana Čuića. On je bio glavni urednik „TLA“, „Tjednog lista omladine“, republičkog lista Saveza omladine. Bili smo u dobrim odnosima, cijenio me kao novinara, pa me čim je čuo da više ne radim u „Omladinskom“ pozvao da uđem u redakciju „TLA“. Pristao sam, ali sam ondje naišao na drugu nevolju, Milana Ivkošića, Čuićeva zamjenika. On je bio pravi zloduh. Njegovi idoli bili su Savka Dapčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker i slični, Ivan Zvonimir - Čičak i Dražen Budiša, o kojima je moje mišljenje bilo vrlo nisko. Počeli smo se prepirati praktički od prvog dana što sam počeo zalaziti u redakciju. Čuić se u početku nije mogao opredijeliti između nas dvojice i naših stajališta, ali nakon jednog mog komentara u kojem sam nagovijestio političku propast tadašnjih uglednika, Ivkošićeva divljanja nakon toga i nakon što su iz Saveza omladine zamjerili objavljivanje mog teksta priklonio se Ivkošiću. Tako sam prestao pisati i za „TLO“. Nekoliko mjeseci kasnije dogodilo se čuveno Karađorđevo. Dapčevička, Tripalo i Pirker su otpisani, „hrvatski sveučilištarci“ na čelu sa Čičkom i Budišom rastjerani, Grubišić, Čuić i Ivkošić smijenjeni, „TLO“ je prestalo izlaziti. Nisam likovao jer sam odlučio da se sve to mene više ne tiče. Prošlo je još nekoliko mjeseci kad me iznenadio poziv novog rukovodstva koje je preuzelo republički Savez omladine da se priključim ekipi sa zadatkom da ponovo pokrenemo „TLO“. Novinarstvo mi je nedostajalo, pa nisam mogao odoliti da se ne javim. Pored mene pozvani su Inoslav Bešker i Nenad Prelog, moji prijatelji s kojima sam radio u „Omladinskom tjedniku“, Vladimir Matek iz „Studentskog lista“, diplomirani medicinar koji se umjesto da liječi ljude posvetio novinarstvu i kasnije završio radni vijek u Ministarstvu vanjskih poslova, Jasna Petrović, Revolucija osobno, koju sam znao iz „Andersena“ te radio s njom u „Plavom vjesniku“, te - na moje čuđenje - i Milan Ivkošić. Redakcijski sastanci su na momente naličili na ludilo. Jasna Petrović je zažareno zazivala da je pravi čas da se nastavi revolucija, a Milan Ivkošić hodao po prostoriji, mahao rukama, čupao kose i zdvajao: „Tenkovi su na ulicama! Krv teče potocima…“ Bešker je na tako što obično odlazio do prozora, virnuo van i objavljivao: „Ne vidim tenkove. Ne vidim krv, kamoli u potocima…“ Matek je s otprilike metar i devedeset i sto i četrdeset kila žive vage bio faktor stabilnosti da se ne potučemo. Sastanci redakcije bili su ideološko prepucavanje u jednakoj mjeri koliko i priprema za ponovno pokretanje novine. Moram priznati da mi netko vrijeme mnogo toga nije bilo jasno. Umjesto izjašnjavanja kako vidim povijesni moment u kojem smo se našli ograničio sam se samo na pitanja vezana uz novine, ali ni ja nisam mogao vječno odlagati. Naposljetku je došao dan kad sam na jedvite jade uspio izbjeći da se očitujem, ali je bilo jasno da mi već sutradan to neće uspjeti. Te noći s dogodio jedan od najčudnijih događaja u mom životu. U to sam vrijeme hodao s jednom krasnom djevojkom koja je stanovala na početku Preradovićeve ulice, u blizini Cvjetnog trga. Preko dana sam odlazio na fakultet, u redakciju „TLA“, učio kod kuće, a oko pola osam smo se nas dvoje nalazili. Naše društvo je gotovo svakodnevno zasjedalo u restoranu „Drina“, pa smo ondje obavezno svratili ako nismo otišli u kino ili kazalište. Njezina majka je svakog dana čvrsto zaspala oko devet sati, pa smo se djevojka i ja uvlačili u njezinu djevojačku sobicu oko ili malo iza deset. Iza ponoći do prije jedan iza ponoći svake noći išao sam pješke do Reljkovićeve ulice, male malo poznate ulice odmah iza Vinogradske, gdje sam stanovao s majkom i sestrom. Jedne noći me je u Ilici zatekao neuobičajen, čudan prizor. Pusta Ilica je bila u gustoj magli kakvu ondje nisam vidio nikada prije ili kasnije. Iznenada, kad sam bio otprilike kod Mesničke ulice, iz magle je pred mene izronio mali pas. Kad je došao blizu prepoznao sam da je to neki omanji terijer, a istovremeno sam ispred sebe spazio i siluetu čovjeka koji mi je pristizao u susret. Tek na nekoliko metara sam ga prepoznao - Maslarić. On se nije ni najmanje iznenadio. Dapače, držao se otprilike kao da smo se našli na dogovorenom sastanku. Nikada ranije ga nisam ondje sreo, a kamoli u to vrijeme, pa sam morao upitati: - Odakle ti? Rekao je da je izišao prošetati psa i zapitao imam li što protiv da mi se pridruži u šetnji. Nisam se usprotivio. On se okrenuo i krenuli smo dalje zajedno sa psom koji je trčkarao nekoliko metara ispred nas.  Sve zajedno je djelovalo nestvarno, kao prizor iz filma, kao literatura, ali mi je nakon njegove priče sve odjednom sjelo na svoje mjesto, sve se uklopilo. Čak i to kako smo se sreli prestalo me čuditi. Očigledno je negdje postojao zapisan moj uobičajeni dnevni raspored, uključujući da između ponoći i jedan sat prolazim pješice Ilicom. Dileme što reći na sljedećem redakcijskom sastanku su nestale, sve mi je postalo jasno. „TLO“, nažalost, nije imalo sjajnu sudbinu. Usprkos uvjeravanjima omladinskog rukovodstva da nećemo imati financijskih problema, da ćemo biti solidno osigurani, na osnovu kojih smo tiskali prvi broj na 56 stranica, već sljedeći smo objavili na 48, naredni na 36, da bi peti broj bio objavljen na 24 stranice, nakon kojega se „TLO“ zauvijek ugasilo. Nikakva šteta. Čak ni u vrijeme kad smo ga pokušavali ponovo pokrenuti, kada je bilo bolje nego ikada ranije nije bilo ništa posebno. Maslarića, što je čudno jer smo nastavili živjeti u istom gradu, nikada kasnije nisam sreo. Doduše, kako je otada prošlo pola stoljeća možda sam ga sreo nedavno, ali se nismo prepoznali. Dapače, zaboravio sam čak i ako mu je ime, ne znam ni da li je još živ, ali ga i dalje ubrajam među prijatelje. |
|
OKOLO KERE PA NA MALA VRATA Živjeli smo u socijalizmu u kojem je osnovno društveno-ekonomsko načelo bilo „svatko prema sposobnostima - svakome prema njegovom doprinosu“. Nažalost, svi nisu imali priliku da iskažu svoje najbolje sposobnosti jer su se one mogle ostvariti jedino u okviru realnih društvenih mogućnosti. Dio ljudi se nije mogao iskazati nikako jer je postojao manjak radnih mjesta zbog kojeg su otišli u „gastarbeitere“. Ipak, za veliku većinu ljudi koji su živjeli i radili u Jugoslaviji to je bilo otprilike tako.  Marksistički koncept komunizma i projekt univerzalnog temeljnog dohotka imaju velike sličnosti da se komotno može reći da su jedno te isto. Marksisti su tumačili da se društveno-ekonomske formacije poput robovlasništva, feudalizma, kapitalizma i socijalizma smjenjuju revolucijama, nasilnim prevratima, ali socijalizam prelazi u komunizam mirnim razvojem. Tako se i projekt univerzalnog temeljnog dohotka kani ostvariti demokratskim metodama, pa iako je po širini, dosegu i dugini promjena zapravo revolucionarna promjena cijeloga društva, isključuje nasilan prevrat koji je do sada bio prvo ili najpoznatije obilježje revolucija. S druge strane, nakon što se svima zadovolje osnovne potrebe, ni marksizam ni projekt univerzalnog temeljnog dohotka ne anatemiziraju luksuz. Ukoliko je netko sposoban i u prilici pošteno zaraditi za bilo kakav luksuz, a sam luksuz nikome ne šteti, što da ne? Ljevičarski naivčine i dogmati smatrali su da je ostvarivanje komunističkog društva voluntaristička akcija ostvariva u drugom ili trećem petogodišnjem planu, bilo je slučajeva gdje se to odmah pokušavalo riješiti proklamiranjem uz pomoć vojne sile, ali svi takvi pokušaji su završavali u katastrofalnim slijepim ulicama. Bazično je to isti način razmišljanja kakav vodi petinu građana S.A.D. koji vjeruju da će se Isus vratiti na Zemlju još za njihovog života. Uravnoteženi, razumni ljevičari vjerovali su da će komunističko društvo neizbježno nastupiti, ali će to biti u neodredivo dalekoj budućnosti do koje će se trebati izmijeniti nekoliko generacija. Nitko ili malo tko je mogao očekivati takav siloviti razvoj proizvodnih snaga kakav se ostvario u posljednjih nekoliko desetljeća. To je osnova najvećoj razlici klasičnih ljevičara koji su željeli i očekivali komunizam i zagovaratelja univerzalnog bazičnog dohotka. Ovi drugi su uvjereni da je univerzalni temeljni dohodak faktički moguć već danas, da se treba početi raditi na njegovoj primjeni odmah i da je ostvarenje moguće zaista brzo. Većina ljudi koji se prvi put susreću s idejom univerzalnog temeljnog dohotka ili koji je već po inerciji odbacuju bez stvarnog razmišljanja prvo će ustvrditi da je zamisao lijepa, ali - nažalost - neostvariva. Nijedno društvo na svijetu nije dovoljno bogato da si tako nešto može priuštiti. Srećom, ovo posljednje naprosto nije točno. Točno je upravo suprotno. Recimo, godine 1964. američki predsjednik Johnson objavio je „rat siromaštvu“. Izračuni su pokazivali da je godišnja suma dovoljna da svi građani dobiju univerzalni bezuvjetni temeljni dohodak jednaka četvrtini godišnjeg američkog budžeta za naoružanje i vojsku, dakle, da je riječ o sredstvima koje su S.A.D. mogle osigurati da se ništa drugo ne promijeni, ali bi uvođenjem UBI-a započela promjena mnogo čega. Vjerujem da je projekt bezuvjetnog univerzalnog temeljnog dohotka najvrjednija civilizacijska zamisao koju čovječanstvo ima, te da će do kraja dvadeset i prvog stoljeća (a želio bih i nadam se i ranije) biti i ostvaren. Klasične revolucije bile su „glavom kroz zid“, projekt univerzalnog garantiranog temeljnog dohotka je „okolo kere pa na mala vrata“. |
|
"NEBESKO GROBLJE" Što je čovjek stariji, slabiji, bolesniji, to mu češće padaju na pamet umiranje, smrt, sprovodi, prolaznost kao takva i slične teme. Ljudi odjednom počnu brinuti o grobnom mjestu, grobnici, oporučno traže da ih se pokopa u rodnom kraju, počne ih opterećivati ono na što kroz život nisu obraćali pažnju ni pridavali važnosti. U zapadnoj civilizaciji prakticiraju se dva načina zbrinjavanja tijela pokojnika. Tradicionalni je da se pokopa u zemlju, novijeg datuma je spaljivanje, pa se pepeo ili negdje rasipa ili pohrani na groblje. Praksa da se preminuli na pučini omotaju u plahtu, oterete topovskom kuglom i bace preko palube je već stoljećima napuštena. Naravno da je preminulom svejedno što se događa s tijelom, ali za života mnogima to jest važno, a nitko nije baš potpuno ravnodušan. Religioznim ljudima je uglavnom stalo da posljednji ispraćaj i zbrinjavanje trupla budu u skladu s religijskim zahtjevima. Čak i ateistima unaprijed nisu mile pomisli što će se nakon smrti s njima dešavati, koliko god zastupaju da ono što preostane više neće biti oni. Spuštanje u duboku rupu u zemlji i zatrpavanje djeluje klaustrofobično. Prizivanje prizora crva koji će nagrnuti je gadljiva. Alternativa, krematorij, nije nimalo estetska: previše podsjeća na pećnicu u kojoj se cvrlji pečenka. Čisto teoretski postoji i treći način, skup i kompliciran, te rijedak, egzotičan i beznadno naivan: neki su zatražili da im se leševi duboko zamrznu i čuvaju do vremena kad će razvoj medicinske tehnologije omogućiti da se odmrznu, ožive i izliječe od boljetice od koje su umrli. Praktički možemo zanemariti postojanje te mogućnosti. Starogrčko je učenje da se sve na svijetu sastoji od četiri elementa: zemlje, vatre, vode i zraka. U skladu s tim možemo reći da se danas prakticira odlaganje ljudskih fizičkih ostataka u prva dva, zemlju i vatru. Voda se više ne koristi, osim u zanemarivoj varijanti agregatnog stanja leda ili za rasipanje pepela u more, rijeke i jezera, ali to su već nevažne varijacije nakon što je kremacija obavila ključni posao.  Prisjećam se scena iz westerna. Jahači prolaze prerijom, a na brežuljku u pozadini je grob indijanskog poglavice. Truplo na ležaju je uzdignuto na visoke motke da četveronožni grabežljivci s tla ne mogu raznijeti kosti, omotano u ponjave i bizonovo krzno da se leteći lešinari ne mogu osladiti. Nema pokapanja u hladnu i vlažnu zemlju, nema cvrčanja masti i kose u plamenu; tijelo se izloži vjetru da ga miluje, suncu da ga isušuje, kiši da ga pere i snijegu da ga lagano prekriva. Iste takve načine zbrinjavanja pokojnika koristili su svojevremeno i australijski Aboridžini. Recept je danas moguće, zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, besprijekorno izvesti daleko solidnije. Mrtvo tijelo umetnuti u čahuru od fine žičane mreže kroz koju se ne mogu provući kukci; ta se čahura smjesti u aluminijski omotač s oknima da se ni najmanja prica ne može provući, dovoljno jak da ga ni najsnažnije ptice ne mogu raskidati; sve se podigne na tri do pet metara visine na jednu, dvije ili tri čvrste metalne motke da ni medvjed ne može dosegnuti ni oboriti. Tijelo u središtu je samo u laganoj odjeći izloženo vjetru da ga miluje, suncu da ga isušuje, kiši da ga pere i snijegu da ga nježno prekriva. Nakon nekoliko godina kad glavnina tijela nestane u atmosferi, ostatak se može pokopati u malo većoj kutiji za cipele ili spaliti i rasuti pepeo. Možda se takve pogrebne čahure mogu razmjestiti po nekoj drevnoj šumi… Još je jedan razlog zašto su pomisao na pokop i spaljivanje nelagodi. Pobuđuju arhetipski strah od mogućnosti da netko bude živ zakopan ili živ spaljen. Jedna od najgorih priča koje se ne volim ni sjetiti da mi ne pokvari raspoloženje je arheološko istraživanje nekog engleskog srednjevjekovnog groblja. Istraženo je nekoliko stotina grobova i pronađeno da je veliki broj mrtvaca, zapanjujući postotak koji se izražavao dvoznamenkastom cifrom, imao na prstima ruku do kostiju odvaljene nokte. Istovremeno su na ostacima dasaka ljesova pronađene ogrebotine, što je značilo da je jedan dio pokojnika živ sahranjen, da su se probudili u drvenom sanduku duboko zakopani i pokušavali osloboditi. Nije poznato zašto su se ondašnji ljudi žurili pokopati pokojnike koji su tek zamrli, izgledali preminuli, ali zapravo nisu bili mrtvi, pa su se kasnije oporavili. Možda je vladala neka epidemija, možda kuga, zbog koje su nezaraženi žurili bez dovoljne provjere ukloniti svakoga za kojeg su povjerovali da je izdahnuo. Što god bilo, učinak je bio najgori mogući. Strah od toga da se bude živ zakopan jedan je od najgorih arhetipskih strahova, čest i kao raširena noćna mora, san iz kojega se budimo okupani hladnim znojem. Odmah uz njega je i strah od toga da se bude živ spaljen. Oba straha su tim gora jer su kroz povijest mnogi zvjerski mučitelji primjenjivali oba ta načina za likvidiranje žrtava na koje su se okomili.  Upravo zbog te grozne mogućnosti, koliko god danas bila neznatna, praksa obdukcije leševa je dobrodošlo osiguranje koje svatko može poželjeti i, po mogućnosti, osigurati. Doniranje organa je još smislenije.Zamisao „zračnog groblja“ ima i prednost da bi u potpunosti uklonila oba arhetipska straha. Ukoliko bi se netko kojim slučajem trgnuo iz prividne smrti, to ne bi bilo ni u trenutku kad sukne plamen u spalionici krematorija niti početak neopisive dugotrajne agonije. Bilo bi dovoljno da otvori poklopac čahure i ponovo ugleda nebo. Stare ratnike su pokapali s oružjem. Suvremenog čovjeka bilo bi primjerenije spremiti na posmrtni ležaj s mobitelom (uz dodatne baterije koje osiguravaju još sedmice rada) na kojem je instalirana aplikacija za prepoznavanje nekoliko uzastopnih udisaja ili pokreta, te odmah dojavljuje dalje. Antropolozi povezuju sam početak civilizacije uz pojavu grobova i posmrtnih ceremonijala. Civilizacija se uvelike promijenila, jedino je to ostalo suštinski isto: rupa u zemlji „i sve su ostalo nijanse“. Možda bi za daljnji razvoj civilizacije bilo korisno da se upravo ono s čim je započela napokon osuvremeni. |
 Iako je bjelovarska željeznička stanica bila pet minuta od kuće, na vlak smo dolazili barem pola sata ranije, da nam stanica ne pobjegne, kao da s koferom na stanici majka više nije ondje. O, kako je bilo dosadno čekati! Morao sam stajati mirno, a majka me grčevito držala za ruku, da ne bih pao pod vlak. Stanica je opasno mjesto! A majka je bila kao oduzeta, obuzeta, uznemirujuće daleko. I kako mi je bilo dosadno, jedino što mi je preostalo bilo je prepustiti se maštanju. Lav iz cirkuskog vlaka napada majku i ja je spašavam! Vodi me na sladoled! Recimo ý u stanicu ulazi moćna lokomotiva ý kroz oblak pare i pakleno vrcanje varnica, žar iz dimnjaka, iskre od kočenja ispod kotača; reflektor kao kiklopovo oko; a ja strojovođa, visoko gore krotim zmaja ý a na peronu okupljene sve djevojčice iz vrtiča i razreda predvođene najzgodnijima - Lidijom Hajnc, Bubom Peranić i Amirom Hasanbašić - udivljeno me gledaju. Zagrebački prijatelji na Slavujevcu su me veselo dočekali, a ja jedva stigao da se ubacim među njih. Kako sam ja došao iz svijeta, na meni je bilo da ispričam što ima novoga u svijetu, a kako nisam znao ništa novoga preostalo mi je samo da izmislim: - Vidio sam američki vlak! Prijatelji su se zainteresirali. Kakav vlak? Vojni. Kako sam znao da je američki? Imao je nacrtanu američku zastavu na parnom kotlu, a na vagonima je pisalo U.S.Army. Kako sam znao da je vojni? Zato jer je na vagonima vozio tenkove, džipove i vojne kamione, a pratili su ga američki vojnici. Dok je vlak stajao na stanici u Križevcima gdje smo presijedali tri vojnika u američkim vojnim uniformama su sišli s vlaka i stajali nedaleko mene. Jedan je bio crnac, ogroman, rukavi košulje uniforme su bili napeti do granice pucanja na mišićavim rukama… Bio sam inspiriran i uvjerljive pojedinosti su samo vrcale. Danas mogu iskonstruirati zašto sam pribjegao upravo toj izmišljotini. Utvaram si da mi je to retroaktivno jasno, a vrlo je moguće da je bilo upravo tako. Zašto sam izmislio vlak? Pa zato jer smo doputovali vlakom, jer smo se dosađivali stojeći na stanicama u Garešnici i Banovoj Jaruzi, jer smo presjedali u Križevcima i čekali sat vremena da dođe kompozicija s kojom ćemo nastaviti, jer mi je pradjeda Otata bio strojovođa… Zašto američki? Zato jer je djed kojemu smo putovali bio strastveni obožavatelj Amerike, reklo bi se ý bio je promamerički orijentiran, polagao je sve nade u S.A.D. da će Sjedinjene Države doći u Jugoslaviju i srušiti mrski komunizam i jedilo ga je što oklijevaju, otežu, odgađaju… Zašto vojni? Zato jer sam gledao u kinu američke ratne filmove „Junaci avijacije“, „Pustolovine u Burmi“, „Do pakla i nazad“ i „Pijesak Iwo Jime“. Američki ratni filmovi bili su daleko omiljeniji od domaćih partizanskih i ruskih ratnih filmova. Crvena armija i partizani patili su od gladi i tifusa, smrzavali se, bili loše obućeni i bez municije, dok su Amerikanci neprekidno pušili i žvakali kaugume. Ruski i partizanski filmovi bili su dosadni predvidljivi, dok su američki bili zaista zanimljivi. Pričao sam dečkima o američkom vlaku jer bi i mene veselilo da sam ga vidio, pa neka i njih obraduje. Čak su mi i zavidjeli! Naravno da su mi sve vjerovali jer sam bio vješt u izmišljanju, pričao blagoglagoljivo i s uvjerenjem, pouzdavajući se da su i neke druge moje još fantastičnije priče bile prihvaćane kao istinite - recimo, da u Bjelovaru imam metar dugački vatrogasni automobil od metala, sve kao pravi, i šiljilo za olovke u obliku broda. Ono što mi nije palo na pamet dok sam bajao i kadio o američkom vojnom vlaku bilo je da će neki od njih to prepričati roditeljima. Nekoliko dana kasnije jedan od tih roditelja se vozio autobusom s mojim djedom na putu kući i zapitao - je li istina da je njegov unuk vidio američki vlak? Kakav vlak? - iznenadio se djed. Nikad čuo! Djed je dojurio kući i odmah se okomio na mene: zašto mu nisam ništa pričao o američkom vlaku koji sam vidio? U prvi mah nisam shvaćao o čemu govori, što me pita, a onda sam iz njegovih podpitanja shvatio o čemu je riječ. Nije mi preostalo drugo nego i njemu ponoviti istu izmišljotinu, prilagođenu njemu, ali uvjerljivije nego sam pričao dečkima jer sam već bio i izvježbaniji u iznošenju te priče. U međuvremenu je nakon nekoliko dana iz Bjelovara stigao i moj otac. Djed ga je odmah pitao imam li običaj da izmišljam. Otac je ponosno rekao da je nisam od one djece koja vole bajke i izmišljotine, više volim knjige o povijesti avijacije, brodovima, znanosti i dinosaurusima. Uostalom, zašto bi dijete lagalo? Onda su obojica pitali majku koja je putovala sa mnom je li ona vidjela američki vlak dok smo presjedali u Križevcima? Dok smo čekali na peronu u Križevcima majka me je držala za ruku ćvrsto kao kliještima da može na miru čitati svoj ljubić. Mogla je proći cirkuska parada sa slonovima i medvjedima, ne bi primijetila. Zato je samo nešto neodređeno mumljala, što su djed i otac shvatili kao da je potvrdila. Već isto poslijepodne djed je sazvao krug najbližih prijatelja i morao sam im do potankosti prepričati priču o američkom vojnom vlaku. Uvelike mi je pomoglo što je dvorište naše kuće u Bjelovaru s jedne strane imalo zajednički zid s Drugom osnovnom školom „Milan Bakić Baja“, a s druge s povelikom kasarnom JNA u kojoj je bilo desetak tenkova koje sam kadikad gledao preko ograde, a često vidio kako prolaze pored kuće izlazeći i vraćajući se u kasarnu. Moji opisi tenkova na vagonima bili su savršeno tehnički precizni. Zašto bi dijete tako nešto izmislilo, nemoguće je da dijete tako nešto izmisli! Uvjerivši se da je moje svjedočanstvo pouzdano djed i prijatelji su zažareno krenuli s raspravom. Dakle, amrički vlak s teškim naoružanjem (dodao sam i topove) nalazi se u Jugoslaviji! Zašto? Iz Križevaca je mogao nastaviti prema Madžarskoj, na Ruse! Ili je nastavio prema Beogradu, pa u Makedoniju, prema Grčkoj… Djed je spekulirao, kad je već ovdje, mogao bi usput svrgnuti mrski komunizam. Svi su bili suglasni ý nešto se događa! To da novine nisu ništa o tome pisale bio je najveći dokaz da je to strogo čuvana tajna ý mora da je sve istina! Narednih dana djed je živnuo, američki vlak je bila jedina tema o kojoj je bio sposoban razgovarati, neprekidno je bio uzbuđen očekujući rasplet svakog dana. On je aktivno čekao. Pozivao je sve nove i nove prijatelje u goste i pred svakom grupom sam morao ponoviti priču, a gledajući djeda iz dana u dan bivalo mi je sve teže. On je slušao moju izmišljotinu svaki puta kao da je prvi put čuje, upijao svaku riječ kao da mu utažuje dugotajnu žeđ. Nije bilo nikoga tko me je mogao upozoriti, ali ipak sam osjećao da ono što sam izvodio nije u redu. Iskoristio sam priliku da smo djed i ja sjedili sami u kuhinji doručkujući i bojažljivo počeo: -… djede, moram ti nešto priznati… - Što? - djed je bio ljubopitljiv. - Ono o vlaku… - profrfljao sam. - Izmislio sam… - Kako?! - povikao je djed. Krv mu je šiknula u glavu, uzdigao je ruku kao da će me udariti. - Ne govori tako nešto! Uzdiguta ruka mu se tresla kao da se pokušava oteti nekoj drugoj nevidljivoj ruci koja ju je zgrabila. Djed me nikada nije udario, pa nije ni tada. Naposljetku mu je ruka pala kao onemoćala. Huknuo je. - Ponovi, što si rekao!? Zgranuo sam se i prepao od te uzdignute šake kao da me zaista udario. Obrazi su mi se zažarili kao da sam dobio pljuske po jednom i drugom. Nisam znao što ću. - Ništa. Šalio sam se. Zapravo, mislio sam reći, ako je ono što sam vidio velika tajna, možda je bolje da o tome ne pričamo… Djed se zagledao u mene kao da me proučava i kao da pri tome nešto duboko premišlja. Dugo me je tako odmjeravao, a meni je bivalo sve teže izzdržati njegov pogled. Naposljetku je rekao: - Možda si u pravu. Sad, kad smo rastrubili o tome svima naokolo, to bi mogla ostati naša mala tajna. Ako se ne varam, nadalje se američki vlak nije spominjao. Ništa nije bilo poreknuto, samo se prestalo o tome govoriti, pa se vremenom zaboravilo. Ali ja sam nešto zapamtio: nenamjerno mi se potvrdilo još jednom ý odrasle je sasvim lako prevariti, najlakše s nekom djetinjarijom. |
|
KRIVAC ILI ŽRTVENO JANJE?  Recimo, štogod mislili o uspješnosti/neuspješnosti te reforme, činjenica je da je dr. Stipe Šuvar napisao knjigu „Škola i tvornica“ s podnaslovom „u susret reformi odgoja i obrazovanja“. Netko pročitao? Gotovo je zastrašujuće koliko je Šuvar znao o povijesti i teoriji obrazovanja već prije nego se prihvatio posla. Znate li ijednog ministra koji je napisao knjigu o onome čime bi se trebao baviti? Ako se povjerava neki posao nekome, nije li najlogičnije i najpametnije zadužiti nekog koji osvjedočeno zna, koji je bjelodano pokazao kakve su mu kvalifikacije? Koliko se sjećam (uvažavajući da je sjećanje varljivo) svojevremena takozvana „reforma školstva“ bila je planirana kao dio šire društvene reforme. Također se sjećam da su za provođenje reforme školstva bila zadužena ČETIRI MINISTARSTVA (uz ono koje je vodio Šuvar i ministarstvo znanosti, privrede i sad se ne mogu sjetiti četvrtog), te neke druge društvene institucije (recimo, postojalo je nešto što se zvalo Prosvjetni sabor ili Gospodarska komora). Grubo rečeno, nitko drugi nije napravio NIŠTA, jedino je „Šuvarovo ministarstvo“ napravilo OTPRILIKE SVE što je preuzelo. U naknadnom paradoksalnom obratu, krivac za sve ispao je onaj tko je napravio planirano, a previđeni su i abolirani saboteri, nesposobnjakovići i ljenivci. Ili je upravo u tom prividnom paradoksu objašnjenje ne samo ondašnjih otpora, ishoda reforme nego i nakaradnih povijesnih sjećanja? |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
