Marketing
građa za autobiografiju
PLOČA NA VRATIMA
Za neke ispite nakon pola stoljeća znam da sam ih položio i s kojom ocjenom samo zato jer je ostalo zapisano u indeksu kojeg čuvam kao drago uspomenu, ali nekih ću se sjećati dokle sam živ. Jedan od njih je socijalna psihologija. Bio je to obiman i ozbiljan ispit, jednako važan i sociolozima i psiholozima. Predavao je i ispitivao profesor Mladen Zvonarević. U osam ujutro hodnik ispred njegova kabineta bio je krcat. Kad je srušio prvo troje koje su ušli, pa drugo troje, pa treće troje postalo je svima jasno da je ustao na lijevu nogu ili se nije dobro naspavao, a kad je srušio i neke štreberice koje su uvijek polagale u rokovima i dobivale samo petice svi su se pomirili da nitko neće proći. Na kraju, već pred kraj radnog vremena preostali smo pred vratima samo moj dobar prijatelj Martin Čotar, kasnije profesor na pazinskoj gimnaziji, ja i jedan vrlo uočljiv i zapamtljiv lik sa psihologije. Psihologa je malo tko znao, ali su ga prepoznavali svi na faksu jer je izgledao vrlo karakteristično. Imao je izbočene vilice kao njušku, širok spljošteni nos, male upale očice, istaknute kosti iznad očiju s gustim, ravnim, gotovo spojenim trepavicama, nisko koso čelo ne više od dva prsta, hodao je lagano pognut prema naprijed pa su mu dugačke ruke dopirale gotovo do koljena. Ukratko, izgledao je kao neka vrlo rana verzija homo erectusa, a kako nitko nije znao kako se zove spominjalo ga se kao Kromanjonac ili Neandertalac. Bio je zadrti „čičkovac“, u vrijeme „buđenja hrvatskih sveučilištaraca“ strastveni bukač iz prvih redova.
Kako sam na socijalnoj psihologiji marljivo radio cijele godine, a posljednjih mjesec dana se od jutra do navečer pripremao samo za taj ispit, ustao rano da bih došao u zakazano vrijeme, te čekao gotovo osam sat da dođem na red nisam htio odustati premda sam bio uvjeren da nema nikakvih izgleda da ću dobiti barem dvojku. Zvonarević je otvorio vrata, pustio da izađu prethodno troje koje je - naravno - srušio, te nas pozvao da uđemo. Ušli smo pomireni sa sudbinom.
Kabinet mu je bio mali i zagušljiv. Djelovao je još manje jer su uz sve zidove bile stelaže prekrcane knjigama, a knjige, papiri i razne teke u hrpama ležale su po svim uglovima i uz stelaže tako da je ostalo vrlo malo prostora za prolaziti. Nas trojica smo ušli kao janjad za klanje i sjeli na stolice ispred pisaćeg stola dok se Zvonarević nakratko udaljio, vjerojatno do vecea.
Vratio se, ušao u kabinet i zatvorio za sobom vrata. Tek kad je to napravio uočili smo da je unutarnja stranica vrata premazana zelenom bojom kao školska ploča, te da je na njima nešto napisano kredom. Na to je Kromanjonac reagirao kako nitko razuman i pribran ne bi. Iznenađeno, s iskrenim oduševljenjem je uskliknuo:
Čotar i ja smo bez riječi izmijenili poglede s porukom - ovaj se potpuno otkvačio! Ionako nismo imali nikakvih izgleda, a sad smo već definitivno propali. No Zvonarević se ukočio, polako se okrenuo Kromanjoncu i upiljio u njega razrogačenim očima. Nakon nekoliko trenutaka pomnog procjenjivanja, uvjerivši se da se Kromanjonac ustreptalo divi njegovim vratima, naglo se otkravio:
- Da! Ploča! Tražio sam posebno od stolara da premaže vrata pravom bojom za ploče! Da znate kako se opirao! Da što će mi to! Da nitko drugi to nema! Da mora tražiti po cijelom gradu posebnu boju! Što će mi to?! Što će mi? - furiozno je dohvatio komadić krede s ruba police na dosegu i počeo črčkati nekakve hijeroglife. - Nitko prije vas to nije primijetio! Svi preziru ploče, misle da su zastarjele, ali ploče su idealne. Može se pisati… - krenuo je u podcrtavanje i povlačenje strelica između hijeroglifa - … može se brisati! - dohvatio je komadić spužve i obrisao načrčkano. - Kako praktično! Kad nešto objašnjavam studentima, mogu skicirati dovoljno veliko da dobro vide; kad zatrebam nešto objasniti drugima, prethodno prebrišem… - objašnjavao nam je kako se piše po ploči i briše kao da to nikada nismo vidjeli. - Danas pišu s kemijskim olovkama i flomasterima, preziru čak i olovke! Kao da novo znači da ono staro više ne vrijedi! - Kromanjonac je tiho cvilio upijajući blagodati božanske mudrosti sve dok nije izdržao da ne usklikne:
- Profesore! Kako ste vi pametni!
Čotar i ja smo zamalo propali kroz parket. Zvonarević se preselio za pisaći stol i nastavio: nitko nema razumijevanja za život i potrebe profesora. Eto, sve mu je zatrpano knjigama, ne može se ni okrenuti, a uprava fakulteta mu ne dozvoljava nabaviti knjiga koliko mu je zapravo potrebno. Nema prostora odložiti igdje ni papirić! A te čistačice, ne može se reći je li gore kad uđu, pometu i kao srede kabinet ili kad ih nema mjesecima jer se boje ući da ih kasnije ne grdi da nakon njih ne može ništa više pronaći. Eto kakvi su mu prozori! Mjesecima ih nitko nije oprao, svjetlost jedva prodire kroz njih! U takvim okolnostima su vrata-ploča pravi spas. Da njih nema, uopće ne zna kako bi. Ondje zapiše i ono što ne smije smetnuti s uma, pa to neprekidno ima na oku sjedeći za pisaćim stolom i vidi svaki put prije nego napusti prostoriju. (U jednom od gornjih uglova koje nije brisao pisalo je nešto tipa: APOTEKA, FELGE, KUPUS.) Kromanjonac je neprekidno kimao glavom potvrđujući sve zadivljeniji i slinio. Tek povremeno bi se oglasio sa „Kako pametno! Kako ste se samo dosjetili?! Kako mudro!“ Čotar i ja se nismo usuđivali ni pomaknuti ni pisnuti ni glasnije dahnuti da ne rasplinemo čaroliju nadrealne situacije.
Nakon desetak minuta Zvonarević se iznenada trgne.
- Oprostite. Ma što ja vas to gnjavim mojim problemima…?
- Ma ne, ma ne! - odmah se usprotivi Kromanjonac.
- Niste došli da vas gnjavim, nego zbog ispita. Ali razumijte: nitko ne razumije moje probleme, koliko god da se žalim. Vi ste prvi koji shvaćate…
- Da, da, da… - soptao je naš kolega.
Čotar i ja - manji od makova zrna.
Profesor je svakome od nas uputio neko pitanje. Bio sam toliko zbunjen da nisam ni pravo razumio što me pita ni što bih mu trebao odgovoriti, bezveze sam trkeljao nastojeći se sabrati. Ni Čotar se nije nešto impresivno iskazao. Kromanjonac je zinuo da počne govoriti, ali ga je Zvonarević prekinuo:
- Ma što se mi zajebavamo, kolege!? Vidim ja da vi sve znate! Dajte indekse! Ionako je kraj radnog vremena, svi smo umorni…
Kromanjoncu je upisao „odličan“, a Čotaru i meni „vrlo dobar“. Izašli smo na hodnik kao u paralelnu stvarnost. Rekoh Čotaru:
- Mislim da je kolega zaslužio da ga počastimo ručkom… - i tako je i bilo.
Otprilike godinu dana kasnije naletjeh na jednu milu kolegicu. Bila je sva očajna:
- Ne znam što da radim. Zvonarević me već rušio dva puta, a sve sam znala! Sad idem treći put, više nisam ni znala što da učim kad sve znam, već sam potpuno luda!
Rekoh joj:
- Kad uđeš i sjedneš, okreni se i pogledaj vrata. Vidjet ćeš da su prefarbana kao da su školska ploča. Pa ti reci prije nego išta započne: "Profesore, pa vi imate ploču na vratima!"
Pričekao sam je da izađe s ispita. Izlazi ona, a usta joj razvučena od uha do uha, smije se kao blesava:
- Kako si znao!?
Nakon toga smo otišli proslaviti. Bila je sjajno raspoložena i požrtvovno mi se zahvalila za savjet koji joj je uklonio satirući teret s pleća, odužila se na najbolji mogući način koji je imala na raspolaganju, na čemu trebam zahvaliti u prvom redu profesoru Zvonareviću. (Hajde, dobro: priznajem. Epizodu s kolegicom nisam odolio izmisliti literature radi, tim lakše što je bilo sasvim moguće da se tako nešto dogodi.)
Da se razumijemo, Zvonarevića kao profesora sam vrlo cijenio. Njegov srednjoškolski udžbenik je bio prva knjiga o psihologiji s kojom sam se sreo. Predavao je razumljivo, njegovi udžbenici su bili vrlo informativni i korisni, odnos prema studentima bio mu je korektan, ispit kod njega bio je težak, ali se nitko nije na to žalio - osim ovom prilikom o kojoj je bila riječ. Ne mogu mu to zamjeriti. Ljudi smo, nitko nije savršen. Možda bi netko tko ga je poznavao bolje od mene bolje znao što je bilo posrijedi, kako to razjasniti.
Mene je ispit iz socijalne psihologije podučio jednoj značajnoj životnoj činjenici, otvorio mi oči da je uočim: svatko ima neku rečenicu na koju je slab, nešto pred čim je bez obrane, slabu kariku u obrambenom sistemu, točku na kojoj se slama ili slijepu pjegu koja mu onemogućuje da shvati da ga se vuče za nos. Kasnije sam se u mnogo navrata u to uvjerio. Obično se radi o nečemu banalnom, često o nečemu samo po sebi bezvrijednom, nekoj trivijalnosti koja normalnom čovjeku ne može ni pasti na pamet ili izgleda potpuno nevjerojatno. Znam primjere vrlo inteligentnih, obrazovanih, principijelnih osoba koje je bilo nemoguće prevariti, potkupiti, preplašiti, navesti na nešto protiv njihove volje koje su vagabundi naveli na svašta besprizornim laskanje, osrednjom večerom ili znajući da su strastveni filatelisti koji sve zaborave kad dobiju novu marku. Bilo koga se može navesti na bilo što - samo treba znati kako.
Post je objavljen 30.07.2020. u 00:52 sati.