Marketing
građa za autobiografiju
Iako je bjelovarska željeznička stanica bila pet minuta od kuće, na vlak smo dolazili barem pola sata ranije, da nam stanica ne pobjegne, kao da s koferom na stanici majka više nije ondje.
O, kako je bilo dosadno čekati! Morao sam stajati mirno, a majka me grčevito držala za ruku, da ne bih pao pod vlak. Stanica je opasno mjesto! A majka je bila kao oduzeta, obuzeta, uznemirujuće daleko.
I kako mi je bilo dosadno, jedino što mi je preostalo bilo je prepustiti se maštanju. Lav iz cirkuskog vlaka napada majku i ja je spašavam! Vodi me na sladoled! Recimo ý u stanicu ulazi moćna lokomotiva ý kroz oblak pare i pakleno vrcanje varnica, žar iz dimnjaka, iskre od kočenja ispod kotača; reflektor kao kiklopovo oko; a ja strojovođa, visoko gore krotim zmaja ý a na peronu okupljene sve djevojčice iz vrtiča i razreda predvođene najzgodnijima - Lidijom Hajnc, Bubom Peranić i Amirom Hasanbašić - udivljeno me gledaju.
Zagrebački prijatelji na Slavujevcu su me veselo dočekali, a ja jedva stigao da se ubacim među njih. Kako sam ja došao iz svijeta, na meni je bilo da ispričam što ima novoga u svijetu, a kako nisam znao ništa novoga preostalo mi je samo da izmislim:
- Vidio sam američki vlak!
Prijatelji su se zainteresirali. Kakav vlak? Vojni. Kako sam znao da je američki? Imao je nacrtanu američku zastavu na parnom kotlu, a na vagonima je pisalo U.S.Army. Kako sam znao da je vojni? Zato jer je na vagonima vozio tenkove, džipove i vojne kamione, a pratili su ga američki vojnici. Dok je vlak stajao na stanici u Križevcima gdje smo presijedali tri vojnika u američkim vojnim uniformama su sišli s vlaka i stajali nedaleko mene. Jedan je bio crnac, ogroman, rukavi košulje uniforme su bili napeti do granice pucanja na mišićavim rukama… Bio sam inspiriran i uvjerljive pojedinosti su samo vrcale.
Danas mogu iskonstruirati zašto sam pribjegao upravo toj izmišljotini. Utvaram si da mi je to retroaktivno jasno, a vrlo je moguće da je bilo upravo tako. Zašto sam izmislio vlak? Pa zato jer smo doputovali vlakom, jer smo se dosađivali stojeći na stanicama u Garešnici i Banovoj Jaruzi, jer smo presjedali u Križevcima i čekali sat vremena da dođe kompozicija s kojom ćemo nastaviti, jer mi je pradjeda Otata bio strojovođa… Zašto američki? Zato jer je djed kojemu smo putovali bio strastveni obožavatelj Amerike, reklo bi se ý bio je promamerički orijentiran, polagao je sve nade u S.A.D. da će Sjedinjene Države doći u Jugoslaviju i srušiti mrski komunizam i jedilo ga je što oklijevaju, otežu, odgađaju… Zašto vojni? Zato jer sam gledao u kinu američke ratne filmove „Junaci avijacije“, „Pustolovine u Burmi“, „Do pakla i nazad“ i „Pijesak Iwo Jime“. Američki ratni filmovi bili su daleko omiljeniji od domaćih partizanskih i ruskih ratnih filmova. Crvena armija i partizani patili su od gladi i tifusa, smrzavali se, bili loše obućeni i bez municije, dok su Amerikanci neprekidno pušili i žvakali kaugume. Ruski i partizanski filmovi bili su dosadni predvidljivi, dok su američki bili zaista zanimljivi. Pričao sam dečkima o američkom vlaku jer bi i mene veselilo da sam ga vidio, pa neka i njih obraduje. Čak su mi i zavidjeli! Naravno da su mi sve vjerovali jer sam bio vješt u izmišljanju, pričao blagoglagoljivo i s uvjerenjem, pouzdavajući se da su i neke druge moje još fantastičnije priče bile prihvaćane kao istinite - recimo, da u Bjelovaru imam metar dugački vatrogasni automobil od metala, sve kao pravi, i šiljilo za olovke u obliku broda.
Ono što mi nije palo na pamet dok sam bajao i kadio o američkom vojnom vlaku bilo je da će neki od njih to prepričati roditeljima. Nekoliko dana kasnije jedan od tih roditelja se vozio autobusom s mojim djedom na putu kući i zapitao - je li istina da je njegov unuk vidio američki vlak? Kakav vlak? - iznenadio se djed. Nikad čuo!
Djed je dojurio kući i odmah se okomio na mene: zašto mu nisam ništa pričao o američkom vlaku koji sam vidio? U prvi mah nisam shvaćao o čemu govori, što me pita, a onda sam iz njegovih podpitanja shvatio o čemu je riječ. Nije mi preostalo drugo nego i njemu ponoviti istu izmišljotinu, prilagođenu njemu, ali uvjerljivije nego sam pričao dečkima jer sam već bio i izvježbaniji u iznošenju te priče.
U međuvremenu je nakon nekoliko dana iz Bjelovara stigao i moj otac. Djed ga je odmah pitao imam li običaj da izmišljam. Otac je ponosno rekao da je nisam od one djece koja vole bajke i izmišljotine, više volim knjige o povijesti avijacije, brodovima, znanosti i dinosaurusima. Uostalom, zašto bi dijete lagalo? Onda su obojica pitali majku koja je putovala sa mnom je li ona vidjela američki vlak dok smo presjedali u Križevcima? Dok smo čekali na peronu u Križevcima majka me je držala za ruku ćvrsto kao kliještima da može na miru čitati svoj ljubić. Mogla je proći cirkuska parada sa slonovima i medvjedima, ne bi primijetila. Zato je samo nešto neodređeno mumljala, što su djed i otac shvatili kao da je potvrdila.
Već isto poslijepodne djed je sazvao krug najbližih prijatelja i morao sam im do potankosti prepričati priču o američkom vojnom vlaku. Uvelike mi je pomoglo što je dvorište naše kuće u Bjelovaru s jedne strane imalo zajednički zid s Drugom osnovnom školom „Milan Bakić Baja“, a s druge s povelikom kasarnom JNA u kojoj je bilo desetak tenkova koje sam kadikad gledao preko ograde, a često vidio kako prolaze pored kuće izlazeći i vraćajući se u kasarnu. Moji opisi tenkova na vagonima bili su savršeno tehnički precizni. Zašto bi dijete tako nešto izmislilo, nemoguće je da dijete tako nešto izmisli!
Uvjerivši se da je moje svjedočanstvo pouzdano djed i prijatelji su zažareno krenuli s raspravom. Dakle, amrički vlak s teškim naoružanjem (dodao sam i topove) nalazi se u Jugoslaviji! Zašto? Iz Križevaca je mogao nastaviti prema Madžarskoj, na Ruse! Ili je nastavio prema Beogradu, pa u Makedoniju, prema Grčkoj… Djed je spekulirao, kad je već ovdje, mogao bi usput svrgnuti mrski komunizam. Svi su bili suglasni ý nešto se događa! To da novine nisu ništa o tome pisale bio je najveći dokaz da je to strogo čuvana tajna ý mora da je sve istina!
Narednih dana djed je živnuo, američki vlak je bila jedina tema o kojoj je bio sposoban razgovarati, neprekidno je bio uzbuđen očekujući rasplet svakog dana. On je aktivno čekao. Pozivao je sve nove i nove prijatelje u goste i pred svakom grupom sam morao ponoviti priču, a gledajući djeda iz dana u dan bivalo mi je sve teže. On je slušao moju izmišljotinu svaki puta kao da je prvi put čuje, upijao svaku riječ kao da mu utažuje dugotajnu žeđ. Nije bilo nikoga tko me je mogao upozoriti, ali ipak sam osjećao da ono što sam izvodio nije u redu.
Iskoristio sam priliku da smo djed i ja sjedili sami u kuhinji doručkujući i bojažljivo počeo:
-… djede, moram ti nešto priznati…
- Što? - djed je bio ljubopitljiv.
- Ono o vlaku… - profrfljao sam. - Izmislio sam…
- Kako?! - povikao je djed. Krv mu je šiknula u glavu, uzdigao je ruku kao da će me udariti. - Ne govori tako nešto!
Uzdiguta ruka mu se tresla kao da se pokušava oteti nekoj drugoj nevidljivoj ruci koja ju je zgrabila. Djed me nikada nije udario, pa nije ni tada. Naposljetku mu je ruka pala kao onemoćala. Huknuo je.
- Ponovi, što si rekao!?
Zgranuo sam se i prepao od te uzdignute šake kao da me zaista udario. Obrazi su mi se zažarili kao da sam dobio pljuske po jednom i drugom. Nisam znao što ću.
- Ništa. Šalio sam se. Zapravo, mislio sam reći, ako je ono što sam vidio velika tajna, možda je bolje da o tome ne pričamo…
Djed se zagledao u mene kao da me proučava i kao da pri tome nešto duboko premišlja. Dugo me je tako odmjeravao, a meni je bivalo sve teže izzdržati njegov pogled. Naposljetku je rekao:
- Možda si u pravu. Sad, kad smo rastrubili o tome svima naokolo, to bi mogla ostati naša mala tajna.
Ako se ne varam, nadalje se američki vlak nije spominjao. Ništa nije bilo poreknuto, samo se prestalo o tome govoriti, pa se vremenom zaboravilo. Ali ja sam nešto zapamtio: nenamjerno mi se potvrdilo još jednom ý odrasle je sasvim lako prevariti, najlakše s nekom djetinjarijom.
Post je objavljen 05.07.2020. u 10:10 sati.