Marketing
građa za autobiografiju
PRVI PAD
Gotovo sve vrijeme studiranja bavio sam se istovremeno i novinarstvom, a u neko doba sam se toliko njime zaigrao da sam smetnuo s uma polaganje ispita. Uvjeren da sam posljednji ispit dao dva mjeseca ranije, kad sam ne znam zašto pogledao u indeks i vidio da je u međuvremenu proteklo šest mjeseci - pola godine! - zgranuo sam se. Sijevnulo mi je da je vrag uzeo šalu, da je došlo vrijeme da završim školovanje. Popisao sam na papirić preostale ispite i odlučio sve drugo zanemariti.
Odslušao sam sve što je trebalo, pa više nisam trebao odlaziti na fakultet. Majka se zamijenila sa mnom za krevet u kuhinji koju smo pregradili tako da smo sestra i ja ondje spavali, ja se preselio u sobu da se mogu izolirati od svih dnevnih kretanja i posvetio se učenju. Namjestio sam stol pored prozora, natrpao ga knjigama, te ujutro odmah sjedao na radno mjesto i praktički se nisam dizao do navečer. Oko sedam sam izlazio, oko pola osam se nalazio s djevojkom, eventualno smo se našli i sa širim društvom, odlazili u kino, kazalište, „Jabuku“, neki tulum ili slično, najdalje u jedanaest smo bili u njezinoj sobici, a oko ponoći ili malo kasnije sam kretao kući da se sutradan ujutro mogu ispavan ponovo posvetiti knjigama i bilješkama. Mjesečno sam polagao jedan veliki ili dva manja ispita i uredno ih križao na papiriću s popisom. Možda sam nekog mjeseca mogao dati i tri manja ispita, ali sam odlučio - ne, neću žuriti, ići ću postojano, ali sigurno, kao puž.
Koliko sam bio grozan učenik u prvim razredima gimnazije, toliko sam bio dobar student. Prosječna ocjena na ispitima bila mi je nešto viša od 4,5. Razdoblje intenzivnog završnog učenja tokom kojeg sam zanemario novinarstvo trajalo je nešto više od godinu dana. Sjećam se tog vremena kao dijela života u kojem sam bio nepomućeno sretan i svjestan da je tako. Naposljetku mi je ostao samo posljednji dio diplomskog ispita iz filozofije, te napisati klauzuru i diplomski rad iz sociologije.
Osjećao sam se sasvim kao inače, potpuno normalno, čak se sjećam i da sam na prvo pitanje pomislio „Ovo je zaista banalno jednostavno“, ali kad sam zinuo da počnem odgovarati odjednom nisam znao što reći. Glava mi je bila potpuno prazna, tabula rasa, niti jedan podatak vezan uz filozofiju nije bio u njoj ili barem nije bio dostupan. Zgranuo sam se i ukočio, nisam znao što se događa. Znao sam da inače znam ono što me pita, ali u tom trenutku je baš sve ishlapilo. Gajo i kolegica su me zapanjeno gledali jer su i oni bili uvjereni da je pitanje za mene trivijalnost, a ja sam samo šutio. Naposljetku, da preskočimo neugodnu situaciju, procijedio sam „Ne znam“, što su oboje primili s nevjericom jer su se sjećali da smo o tome diskutirali na seminarima i da sam ondje na istu temu bio sve drugo nego nemušt.
Kolegica je odgovorila na svoje prvo pitanje, a onda se Gajo ponovo okrenuo k meni. Ni drugo pitanje nije bilo mnogo teže, ali sam ponovo zanijemio. Zapravo uopće nisam mogao misliti na ono što me pita: samo sam se čudio kako je moguće da mi je glava tako prazna i ljutio se na sebe što sam - na znam kako - dozvolio da mi se to događa. Nisam mogao vjerovati u čemu sam se našao, a izdaja vlastite glave me užasnula - zar je i to moguće?! Očigledno je bilo moguće.
Naposljetku me Gajo pitao da nabrojim tri knjige s popisa literature koje sam pročitao. U drugim okolnostima bih pitanje primio kao uvredljivo, ali tada je bilo samo posljednji čavao u lijesu za pokop mog ispita. Ne samo da sam bio pročitao sve knjige nego sam i neke od njih dobro proučio, pročitao i neke knjige koje nisu bile na popisu, ali ne da nisam mogao nabrojati tri, nego se nisam mogao sjetiti naslova niti jedne.
Da skratim muku zahvalio sam Gaji na prilici da odgovaram i razumijevanju i zamolio ga da mu ne bude neugodno zapisati da sam pao. Ustao sam, oprostio se od njega i kolegice i izišao. Gajo je izjurio za mnom i zvao me da se zaustavim, ali sam bio toliko izbezumljen da sam se napravio da ga nisam čuo. Pojurio je za mnom i stigao me tek na pola stepeništa prema donjem katu. Ondje smo, u polumraku, kratko porazgovarali. Pitao me jesam li dobro. Jesam. Jesam li se pripremao za ispit? Jesam. Ukratko sam mu ispričao kakao sam proveo posljednjih godinu dana. Njegovo komentar je bio da sam se možda naprosto preforsirao, da mi treba dva-tri dana da se opustim i saberem. Nešto slično je i meni palo na pamet. Predložio je da spremi prijavnicu za ispit i sačeka da dođem ponovo za tjedan dana. Zahvalio sam na ponudi, ali rekoh da neću. Kad sam zaslužio pasti - neka padnem. Doći ću na sljedeći ispitni rok. Koliko god sam mislio da razumno djelujem zapravo sam se ponašao kao muha bez glave.
Tako je ispalo da je prvi ispit koji sam pao na Filozofskom fakultetu bio posljednji dio diplomskog. Istini za volju, pao sam i jednu statistika na koju sam kolegijalno izišao uvelike nespreman, ali tom prilikom su popadali svi s godine osim Tanje Rak koja se pravo pripremila, pa to nitko nije računao kao ozbiljan pad, pa ni ja. No ovo me tako presjeklo, posjeklo, da mi je trebalo nekoliko dana da se saberem. Vratio sam se kući, otvorio nasumce prvu knjigu, bacio pogled na stranicu s podcrtanim tekstom i mojim bilješkama na marginama, no tekst mi je izgledao kao da je napisan nekim stranim jezikom kojeg ne znam. Na drugom mjestu na stranici sam znao svaku riječ, ali se nisam mogao usredotočiti da povežem i protumačim tri riječi zaredom. To me je tek samljelo. Užasnuto sam odjurio do svoje djevojke i nisam se odvajao od nje nekoliko dana.
Po povratku kući nisam mogao pogledati knjige za studij koliko su mi se zgadile. Zagurao sam ih u ugao stana i do daljnjega potpuno zanemario. Bjesomučno sam se okrenuo novinarstvu. Pisao sam za „Studentski list“ i „Omladinski tjednik“, objavljivao tekstove i u drugim omladinskim novinama iz cijele Jugoslavije, u tom razdoblju učestalo sam objavljivao u „Startu“, te pisao neke svoje priče. Tek tri dana prije isteka roka za predaju diplomskog rada ponovo sam se prihvatio studijskih obaveza. Pišući sumanuto od jutra do navečer nadrljao sam što se tražilo bijesno udarajući po pisaćoj mašini. Imam kopiju tog rada. Sramotno je neuredan ispisan, uvezan u najjeftiniji ofucani omot. Naslov je bio „Društveni filtri“ i bio je uvelike neakademski, bez fusnota i bez bibliografije, ali se oslanjao na sve što smo učili i bio potpuno originalan, od definiranja pojma do argumentacije i kontekstualizacije, uglavljivanje u ostala sociološka saznanja, pa je bio prihvaćen i obrana rada je bila potpuno netipično iznošenje mojih zamjerki o nedorečenostima vlastitog rada i profesora i asistenata koji su branili i razrađivali koncept koji sam postavio.
Preostalo mi je položiti ispit kod Gaje Petrovića. Došao sam nakon šest mjeseci a da u međuvremenu nisam obnavljao gradivo ni minute, ni zavirio u ijednu knjigu ili bilješke. Pobrao sam sasvim zasluženi „vrlo dobar“ i tako sam studiranje na Filozofskom fakultetu diplomirao saznanjem da moje prethodno bahato samopouzdanje „sve ja mogu“ ne znači da se i ja ne mogu poskliznuti na koru od banane. Zapamtio sam da se i ja mogu slomiti, blokirati, zakazati u potpunosti, a da usprkos tome nisam propali slučaj.
Post je objavljen 27.07.2020. u 13:27 sati.