Marketing
zaobilaženje ključnoga
KRIVAC ILI
ŽRTVENO JANJE?
Recimo, štogod mislili o uspješnosti/neuspješnosti te reforme, činjenica je da je dr. Stipe Šuvar napisao knjigu „Škola i tvornica“ s podnaslovom „u susret reformi odgoja i obrazovanja“. Netko pročitao? Gotovo je zastrašujuće koliko je Šuvar znao o povijesti i teoriji obrazovanja već prije nego se prihvatio posla. Znate li ijednog ministra koji je napisao knjigu o onome čime bi se trebao baviti? Ako se povjerava neki posao nekome, nije li najlogičnije i najpametnije zadužiti nekog koji osvjedočeno zna, koji je bjelodano pokazao kakve su mu kvalifikacije?
Koliko se sjećam (uvažavajući da je sjećanje varljivo) svojevremena takozvana „reforma školstva“ bila je planirana kao dio šire društvene reforme. Također se sjećam da su za provođenje reforme školstva bila zadužena ČETIRI MINISTARSTVA (uz ono koje je vodio Šuvar i ministarstvo znanosti, privrede i sad se ne mogu sjetiti četvrtog), te neke druge društvene institucije (recimo, postojalo je nešto što se zvalo Prosvjetni sabor ili Gospodarska komora). Grubo rečeno, nitko drugi nije napravio NIŠTA, jedino je „Šuvarovo ministarstvo“ napravilo OTPRILIKE SVE što je preuzelo. U naknadnom paradoksalnom obratu, krivac za sve ispao je onaj tko je napravio planirano, a previđeni su i abolirani saboteri, nesposobnjakovići i ljenivci. Ili je upravo u tom prividnom paradoksu objašnjenje ne samo ondašnjih otpora, ishoda reforme nego i nakaradnih povijesnih sjećanja?
Post je objavljen 02.07.2020. u 03:15 sati.