Marketing
posljednje počivalište
"NEBESKO GROBLJE"
Što je čovjek stariji, slabiji, bolesniji, to mu češće padaju na pamet umiranje, smrt, sprovodi, prolaznost kao takva i slične teme. Ljudi odjednom počnu brinuti o grobnom mjestu, grobnici, oporučno traže da ih se pokopa u rodnom kraju, počne ih opterećivati ono na što kroz život nisu obraćali pažnju ni pridavali važnosti.
U zapadnoj civilizaciji prakticiraju se dva načina zbrinjavanja tijela pokojnika. Tradicionalni je da se pokopa u zemlju, novijeg datuma je spaljivanje, pa se pepeo ili negdje rasipa ili pohrani na groblje. Praksa da se preminuli na pučini omotaju u plahtu, oterete topovskom kuglom i bace preko palube je već stoljećima napuštena.
Naravno da je preminulom svejedno što se događa s tijelom, ali za života mnogima to jest važno, a nitko nije baš potpuno ravnodušan. Religioznim ljudima je uglavnom stalo da posljednji ispraćaj i zbrinjavanje trupla budu u skladu s religijskim zahtjevima. Čak i ateistima unaprijed nisu mile pomisli što će se nakon smrti s njima dešavati, koliko god zastupaju da ono što preostane više neće biti oni.
Spuštanje u duboku rupu u zemlji i zatrpavanje djeluje klaustrofobično. Prizivanje prizora crva koji će nagrnuti je gadljiva. Alternativa, krematorij, nije nimalo estetska: previše podsjeća na pećnicu u kojoj se cvrlji pečenka.
Čisto teoretski postoji i treći način, skup i kompliciran, te rijedak, egzotičan i beznadno naivan: neki su zatražili da im se leševi duboko zamrznu i čuvaju do vremena kad će razvoj medicinske tehnologije omogućiti da se odmrznu, ožive i izliječe od boljetice od koje su umrli. Praktički možemo zanemariti postojanje te mogućnosti.
Starogrčko je učenje da se sve na svijetu sastoji od četiri elementa: zemlje, vatre, vode i zraka. U skladu s tim možemo reći da se danas prakticira odlaganje ljudskih fizičkih ostataka u prva dva, zemlju i vatru. Voda se više ne koristi, osim u zanemarivoj varijanti agregatnog stanja leda ili za rasipanje pepela u more, rijeke i jezera, ali to su već nevažne varijacije nakon što je kremacija obavila ključni posao.
Prisjećam se scena iz westerna. Jahači prolaze prerijom, a na brežuljku u pozadini je grob indijanskog poglavice. Truplo na ležaju je uzdignuto na visoke motke da četveronožni grabežljivci s tla ne mogu raznijeti kosti, omotano u ponjave i bizonovo krzno da se leteći lešinari ne mogu osladiti. Nema pokapanja u hladnu i vlažnu zemlju, nema cvrčanja masti i kose u plamenu; tijelo se izloži vjetru da ga miluje, suncu da ga isušuje, kiši da ga pere i snijegu da ga lagano prekriva. Iste takve načine zbrinjavanja pokojnika koristili su svojevremeno i australijski Aboridžini.
Recept je danas moguće, zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, besprijekorno izvesti daleko solidnije. Mrtvo tijelo umetnuti u čahuru od fine žičane mreže kroz koju se ne mogu provući kukci; ta se čahura smjesti u aluminijski omotač s oknima da se ni najmanja prica ne može provući, dovoljno jak da ga ni najsnažnije ptice ne mogu raskidati; sve se podigne na tri do pet metara visine na jednu, dvije ili tri čvrste metalne motke da ni medvjed ne može dosegnuti ni oboriti. Tijelo u središtu je samo u laganoj odjeći izloženo vjetru da ga miluje, suncu da ga isušuje, kiši da ga pere i snijegu da ga nježno prekriva. Nakon nekoliko godina kad glavnina tijela nestane u atmosferi, ostatak se može pokopati u malo većoj kutiji za cipele ili spaliti i rasuti pepeo. Možda se takve pogrebne čahure mogu razmjestiti po nekoj drevnoj šumi…
Još je jedan razlog zašto su pomisao na pokop i spaljivanje nelagodi. Pobuđuju arhetipski strah od mogućnosti da netko bude živ zakopan ili živ spaljen. Jedna od najgorih priča koje se ne volim ni sjetiti da mi ne pokvari raspoloženje je arheološko istraživanje nekog engleskog srednjevjekovnog groblja. Istraženo je nekoliko stotina grobova i pronađeno da je veliki broj mrtvaca, zapanjujući postotak koji se izražavao dvoznamenkastom cifrom, imao na prstima ruku do kostiju odvaljene nokte. Istovremeno su na ostacima dasaka ljesova pronađene ogrebotine, što je značilo da je jedan dio pokojnika živ sahranjen, da su se probudili u drvenom sanduku duboko zakopani i pokušavali osloboditi.
Nije poznato zašto su se ondašnji ljudi žurili pokopati pokojnike koji su tek zamrli, izgledali preminuli, ali zapravo nisu bili mrtvi, pa su se kasnije oporavili. Možda je vladala neka epidemija, možda kuga, zbog koje su nezaraženi žurili bez dovoljne provjere ukloniti svakoga za kojeg su povjerovali da je izdahnuo. Što god bilo, učinak je bio najgori mogući.
Strah od toga da se bude živ zakopan jedan je od najgorih arhetipskih strahova, čest i kao raširena noćna mora, san iz kojega se budimo okupani hladnim znojem. Odmah uz njega je i strah od toga da se bude živ spaljen. Oba straha su tim gora jer su kroz povijest mnogi zvjerski mučitelji primjenjivali oba ta načina za likvidiranje žrtava na koje su se okomili.
Zamisao „zračnog groblja“ ima i prednost da bi u potpunosti uklonila oba arhetipska straha. Ukoliko bi se netko kojim slučajem trgnuo iz prividne smrti, to ne bi bilo ni u trenutku kad sukne plamen u spalionici krematorija niti početak neopisive dugotrajne agonije. Bilo bi dovoljno da otvori poklopac čahure i ponovo ugleda nebo.
Stare ratnike su pokapali s oružjem. Suvremenog čovjeka bilo bi primjerenije spremiti na posmrtni ležaj s mobitelom (uz dodatne baterije koje osiguravaju još sedmice rada) na kojem je instalirana aplikacija za prepoznavanje nekoliko uzastopnih udisaja ili pokreta, te odmah dojavljuje dalje.
Antropolozi povezuju sam početak civilizacije uz pojavu grobova i posmrtnih ceremonijala. Civilizacija se uvelike promijenila, jedino je to ostalo suštinski isto: rupa u zemlji „i sve su ostalo nijanse“. Možda bi za daljnji razvoj civilizacije bilo korisno da se upravo ono s čim je započela napokon osuvremeni.
Post je objavljen 09.07.2020. u 02:13 sati.