četvrtak, 23.04.2020.

Pa što onda?


HOS kao izlika


Jedan od argumenata kojim raznorazni zlički, mutikaše i spadala brane korov korištenja ustaškog pozdrava ZDS je da su ga svojevremeno koristili preživjeli i pokojni članovi HOS-a. Taj argument ima otprilike istu vrijednost kao i da je ZDS „stari hrvatski pozdrav“, „iz opere“. Argumentu u prvom redu nedostaje pojašnjenje zašto su (ako su i koliko su) HOS-ovci uopće koristili ustaški pozdrav.

I bez nedostajućeg pojašnjenja recimo da jesu, sa punom svješću o njegovom porijeklu i značenju, i to masovno. Pa što onda?

Ne samo HOS-ovci nego svi branitelji slijedili su bukvalno i simbolički hrvatsku zastavu. Istovremeno su svi, svaki od njih, imali uza se i smotuljak toalet-papira. To je činjenica. Usprkos toj činjenici nikome ne pada na pamet spominjati toalet-papir na obljetnicama, komemoracijama, ovjekovječivati ga na spomen pločama ili slično.

Poznato je da su ne samo HOS-ovci, nego i svi drugi branitelji, jeli i pili, a pili su ne samo svježu, čistu vodicu nego i alkohol. Dapače, bilo je učestalo prilika kad se alkohol konzumirao u povelikim kolićinama, što nikome ne daje opravdanje nazvati branitelje, uključujući i HOS-ovce, alkoholičarima.

Dapače, priča se da su se branitelji pored alkohola opijali i drogama, da je marihuana bila prilično uobičajena, a da su se koristile i neke teže, opasnije droge. Ipak nikome ne pada na pamet isticati zlo/upotrebu kao nekakvu vrlinu, čak ni kao karakterističnu ili tek neutralnu osobinu. Nikome ne pada na pamet javno držati stranu dilerima koji su zarađivali doturajući braniteljima ilegalne opijate. Isaak Newton se cijeni zbog doprinosa znanosti, a ne zbog alkemičarskih pokušaja.

Po čemu je branitelj branitelj, a po čemu ni branitelj nije? Branitelj je branitelj po tome što je branio domovinu, a po tome što je uz toalet-papir u džepu i joint pod nosom povremeno zaurlikao ZDS ili nešto slično nije. Po ZDS se moglo biti samo zlonamjerni štetočina, zavedeni naivac ili romantičarski dripac koji ne zna i ne razumije u čemu se našao.

Braniti danas ZDS, napadati one koji ga žele zauvijek zakopati u ropotarnici povijesti, ono je što kaže Fred Matić: "Kada napadate sve one koji žele raščistiti s ružnom poviješću u svrhu bolje budućnosti, sjetite se da napadate i one koji su dali zdravlje i živote članova svojih obitelji upravo za tu bolju budućnost.“
- 23:15 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.04.2020.

prizor za pamćenje

SISE NA VIDJELO!


Jedna od podudarnosti između Jugoslavije i Hrvatske vidi se kad god televizija prenosi nastup bilo kakve nacionalne sportske reprezentacije na nekom evropskom ili svjetskom prvenstvu. Ulice se isprazne, pješaka gotovo nestane, promet se svede ne minimum, tek tu i tamo avetinjski, sablasno proklizi poneki prazni tramvaj, kao da je - ne daj bože! - nekakva epidemija satjerala stanovništvo u karantene. Nije važno da li košarka, rukomet ili vaterpolo, može i tenis, ali najsnažniji udar je ipak kad se igra nogomet.

U odnosu na to, kako sam bio loš Jugoslaven jednako sam slab Hrvat. Desetljećima mi je televizor uglavnom samo uzaludno zauzimao prostor u stanu. Više sam tv-programa vidio dolazeći u goste ljudima kod kojih je prijemnik bio upaljen od ujutro do navečer nego kod sebe. Ne više od dva-tri puta godišnje pogledao sam nešto posebno što je bilo ranije najavljeno ili očekivano (recimo, „Leteći cirkus Mothya Pythona“), jednom ili dva puta mjesečno odgledao neki film, ako me je neka boleština svalila u krevet kratio sam vrijeme gledajući bilo što, ali se na prste jedne ruke može izbrojati kad sam svojevoljno pratio prijenos nekog sportskog događaja, utakmice, natjecanja, turnira ili tako nečega. Cijenim sport i fizičke aktivnosti kad se netko sam njima bavi, volio sam plivanje, penjanje po drveću, čak se i sam bavio nekim sportovima u srednjoj školi, zabavljao me badmington, odbojka, dobacivanje frizbija, ali uzbuđivati se gledajući kako netko osobno nepoznat na drugoj strani zemaljske kugle trči, skače, trudi se i trsi potpuno mi je bezvezno, prvenstveno besmisleni gubitak vremena.

Moj prijatelj Čurac iz Kanade je što se toga tiče isti, ako ne i gori. Recimo, moram priznati da sam s velikim užitkom gledao nastupe kubanskih boksača na olimpijskim igrama u Montrealu (što me sjetilo i da sam jednako zainteresirano pratio mečeve Cassiusa Claya/Muhammed Alija), a ne znam da se njemu ikada nešto slično dogodilo.

Kakvi smo obojica nismo ni primijetili išta čudnoga u gradu dok smo pri kraju drugog tisućljeća hodali prema tadašnjem centru društvenog života, bistroTu (s velikim T u nazivu) „Velvet“ u Dežmanovom prolazu. On je stigao to poslijepodne, prvi put smo se vidjeli nakon nekoliko mjeseci, bilo je napretek tema koje smo trebali što hitnije barem načeti. Nismo primijetili ništa čudno ni ušavši u „Velvet“ i uočivši da je veći dio lokala prazan jer su se svi gosti sabili oko šanka. Dapače, to nam je pasalo jer nam je omiljeni stol bio slobodan, te nismo trebali paziti koliko glasno govorimo da nas netko ne čuje. Tek kad smo sjeli, a konobar se nikako nije pojavljivao upitati što ćemo piti, primijetili smo da se nešto neuobičajeno , čudno događa. Svi konobari i gosti natiskali su se jedan preko drugoga oko šanka, spojili u jedno zažareno tijelo s mnoštvom glava koje je pulsiralo, stenjalo i hukalo sa svakim pomakom na velikom ekranu uglavljenom na polici među flašama. Naposljetku smo sami morali otići po piće i sami si ga donijeti.

Bilo je to ono svjetsko prvenstvo u nogometu na kojemu su hrvatski nogometaši osvojili brončanu medalju, a narod pao u euforiju: „Najbolji smo na svijetu! Osvojili smo treće mjesto!“, jedna od završnih odlučujućih utakmica s neočekivanim, dramatičnim preokretima. Gledatelji su vrištali, kukali, zapomagali, orili se urlici oduševljenja, krikovi razočaranja, komentari su neprekidno pljuštali sa svih strana, padale su uvrede i oklade, naručivalo se iznova i iznova, lupalo čašama po stolovima i prolijevalo piće.

- Ako obrani penal - svima plaćam rundu! - objavljivao je Vanja Vuksan, stomatolog.

- Ako naši pobijede - kuća časti šampanjcem! - obećavao je Sedi, natkonobar.

U jednom trenutku relativnog zatišja, kad su svi zapaljeno ostali bez daha i zanijemili jer je naglo izgledalo da je pobjeda definitivno izmaknula, u potpuno beznadnoj situaciji sve je nadglasala i kroz sve se probila izjava buduće gospođe Kralj da smo je i Čurac i ja u najdaljem uglu dobro čuli:

- Ako naši pobijede - pokazat ću sise!

Valja napomenuti da je tadašnja buduća gospođa Kralj bila u ranim dvadesetim, u životnom razdoblju kad su uglavnom svi zgodni i privlačni, a kao sportašica je bila posebno kršna, te je objektivno postojao javni interes za oblikom njezinih sisa koje su se ionako nezadrživo nazirale kroz majicu da se sa sigurnošću moglo reći da nije nosila grudnjak. No lopta je okrugla i već u sljedećem trenutku se zakotrljala u drugom pravcu i povukla za sobom opću nepodijeljenu pozornost.

Posljednji sudački zvižduk bio je oponac navijačkoj erupciji. Hrvatska je pobijedila! Navijači su padali jedan drugom u zagrljaj, s okolnih kuća oglasile se petarde i pucnjevi, nad krovovima se počele rasprskavati rakete vatrometa, gomila pred šankom izjurila je na ulicu da napokon udahnu malo svježeg zraka i može se izderati iz petnih žila. Umrtvljeni grad je provrio životom. Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska!

Petnaestak minuta kasnije svi su opet bili u lokalu i pribirali se. Više nije bilo potrebe da se sabijaju pred ekranom, pa su se raširili po cijelom lokalu, a onda se netko sjetio:

- A sise?

Buduća gospođa Kralj se napravila da nije ništa čula, ali su neki gosti prihvatili poticaj:

- Sise! Sise! Hoćemo sise!

Kako se buduća gospođa Kralj pravila da i dalje ne čuje, uskoro su gotovo svi skandirali:

- Hoćemo sise!

Kralj je pokušao uzeti svoju buduću suprugu u zaštitu:

- Daj ne gnjavite, ostavite je na miru!

Na to je nastala opća prepirka i natezanje. Najbrojniji dio prisutnih je tražio da buduća gospođa Kralja ispuni obećanje koje je dala ničim izazvana, ostali su se podijelili između onih koji su je pokušali abolirati i onih koji su potpirivali vatru ili naprosto sa zanimanjem pratili natezanje. Što je najbolje, svi su bili izuzetno duhoviti i dovitljivi, argumenti i doskočice su samo pljuštali sa svih strana, da smo čak i Čurac i ja sa zanimanjem pratili kako se odvagivanje razvija. Strana koja je tražila sise na uvid bivala je sve brojnija i očito prevagivala na svaki način.

- Neću, neću i neću! - cičala je nositeljica sisa u pitanju.

- Uaaaa! - orilo se na to njeno kao kad se ranije zviždalo sucu kad se ocijenilo da je nešto pogrešno presudio. Bilo je svojevrsnih prijetnji da ubuduće više neće biti dobrodošla u „Velvetu“ ako se ispuni obećanje. Naposljetku je i sam Kralj, vidjevši da raspomamljeni ne odustaju, savjetovao djevojci:

- Pa daj im pokaži, nećeš ih se drugačije riješiti!

Vidjevši da joj je i posljednji saveznik prešao na drugu stranu, buduća gospođa Kralj je procijenila da joj zaista ništa drugo ne preostaje, nekoliko časaka se ukipila, a onda - tap! tap! - podigla rub majice do pred lice i još brže ga spustila. Dakle, sise su bile fantastične. Premda je sve to učinila brzinom kojom pri završetku filma „Smisao života Monthya Pyhtona“ ginekolozi rodilji pokazuju tek rođenu bebu - brm! brm! - učinak je bio kao kad se uđe u mračnu prostoriju, pritisne prekidač za svjetlo, a žarulja pregori čim se upali, te pridošlica ostane u potpunom mraku, ali mu pred očima iz mraka i dalje blješti pregorena žarulja, vidi svjetlo kojega više nema. Oni koji su tog trenutka gledali na drugu stranu ili trepnuli nisu stigli išta vidjeti i ogorčeno su zaurlali tražeći da se ekshibicija ponovi natenane da nikome ne promakne. Dio prisutnih je stao u obranu buduće gospođe Kralj: ona je ispunila svoje obećanje, tko nije vidio sam si je kriv. Natezanje je ponovo uzburkalo atmosferu, ponovo je bilo vrckavo i duhovito, ali se od početka vidjelo da nema izgleda navesti Kraljevu curu da ponovi ogoljivanje, pa je ubrzo splasnulo.

Dakle, bilo je to prije više od dvadeset godina, po mnogo čemu neka druga i drugačija vremena. Da ne idemo daleko, danas bi prizor ostao zabilježen barem na dvadeset mobitela. Snimka bi se poput lavine zakotrljala društvenim mrežama, a ne smijem ni pomisliti kako bi se dežurne dušebrižnice i dušebrižnici raskokodakali. Ruku na srce, priča je po današnjim prevladavajućim mjerilima potpuno seksualno nekorektna, ono - neprihvatljiva, a ujedno je i nezgodna jer je istinita i svi sudionici koji u međuvremenu nisu pomrli, posenili ili su bili dovoljno trijezni da je zapamte s veseljem je se sjećaju, uključujući i današnju gospođu Kralj.





- 01:35 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker