ČOVJEK-VADIČEP SREĆE ŽENU-RIBU

petak, 30.04.2021.

Bleiburška patka

JAVNA TAJNA

“Nacional” je objavio poduži ulomak iz knjige “Hrvatska 1990. – 2020.” povjesničara i diplomate Ive Goldsteina. Objavljeni tekst je solidno korektan, za one koje zanimaju ta i takve teme dobrodošao pregled i podsjetnik, osim jednog odlomka koji strči jer je potpuno promašen:

„U socijalističkoj Jugoslaviji, punih 45 godina, o sindromu Bleiburg javno se moralo šutjeti. U domovima postradalih tiho su njegovana žalosna sjećanja, s gorčinom su prepričavana oskudna saznanja i nicale su obiteljske legende. Osamljene pokušaje da se istraži i kaže puna istina vlast je energično sprečavala i kažnjavala. Temi Bleiburg nametnuta je prisilna amnezija.“

Rečenicu po rečenicu…

„U socijalističkoj Jugoslaviji, punih 45 godina, o sindromu Bleiburg javno se moralo šutjeti.“ - To nije točno. Napisao sam o tome tekst: https://radiogornjigrad.wordpress.com/2020/05/22/pero-kvesic-osuvremenja-ustaska-istina-uglavnom-je-izmisljotina/

„U domovima postradalih tiho su njegovana žalosna sjećanja, s gorčinom su prepričavana oskudna saznanja i nicale su obiteljske legende.“ - To je moguće ili čak vjerojatno uvelike točno, ali se ne može generalizirati. Moj bliski prijatelj bio je „Vjesnikov“ novinar Ratko Softa. Njegov otac, književnik Ivan Softa, krenuo je - srećom ne povukavši i obitelj sa sobom - prema Bleiburgu i nikada se nije vratio. Naravno, Ratko je imao teško, okrnjeno djetinjstvo odrastajući samo uz majku; oca nikada nije prestao žaliti, uz silan trud sakupio je i objavio u vlastitoj nakladi njegova sabrana djela; naravno, zanimalo ga je što se na Bleiburgu (i kasnije) zaista dogodilo, ali se itekako trudio razlikovati što su izmišljotine i pretjeravanja, a što istina.

„Osamljene pokušaje da se istraži i kaže puna istina vlast je energično sprečavala i kažnjavala.“ - To nije točno. Dapače, upravo suprotno. Kroz sve vrijeme socijalističke Jugoslavije objavljen je nepregledan niz monografija, zbirka dokumenta i sjećanja borca tipa „ZBORNIK dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda“ u izdanju Vojno istorijskog instituta Jugoslavenske narodne armije“ ili višetomna „Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji“ Instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije. Doduše, te knjige je vjerojatno malo tko čitao, a kamoli pažljivo proučio. Najvjerojatnije su služile kao demonstrativno-ukrasne po uredima i kućnim bibliotekama, a obitelji koje su žalovale i njegovale bleiburški mit možda nisu ni znale da postoje ili im je bilo gadljivo da ih uzmu u ruke. U tim knjigama su bili autentični dokumenti, kretanja i operacije jedinica, naredbe i izvještaji, broj stradalih i slično, a ne rekla-kazala. Moglo bi se reći da su bile dobar primjer kako je istina dosadna i odbojna naspram mitu i izmišljotinama. No pored tih izdanja za koja pretpostavljam da su bila vrlo skromnog dosega čitanosti, postojala su i druga vrlo čitana. Pored već spominjane knjige Milana Baste, godinu dana ranije - 1975. - zagrebačko poduzeće „Alfa“ izdalo je knjigu Jove Popovića „Rat poslije pobjede“, a deset godina kasnije - 1985. - objavljena je knjiga „Druže Tito, rat je završen“ Koste Nađa i doživjela čak više izdanja. Kruna svega, sredinom osamdesetih je Darko Hudelist u „Startu“ objavio više nastavaka feljtona u kojem je nastojao iskazati gledišta obiju antagonističkih strana. Malo što u Jugoslaviji je bilo čitao poput „Starta“, pa reći da se nešto objavljeno u njemu „tajilo“ nevjerojatan je primjer mentalnog sljepila.

„Temi Bleiburg nametnuta je prisilna amnezija.“ - Netočno (vidi gornji odlomak). Nije bilo „prisilne amnezije“ nego su istovremeno postojala tri odnosa prema bleiburškim zbivanjima. Za službenu povijest to je bila samo jedna od brojnih usputnih, manje važnih tema, daleko manje značajna i zanimljiva od, recimo, ofanziva koje su udruženi okupatori i narodni izdajice poduzimali protiv partizana ili kako je krenuo ustanak na pojedinim lokalitetima. Bleiburg se nije nijekao nego mu se pridavao značaj kakav se smatralo da zaslužuje. Nije ga se izdvajalo nego smještalo u širi kontekst. Nasuprot tome, „neslužbena povijest“ koju je gradila politička emigracija, a u Jugoslaviji djedovi uz ognjište podučavali unuke, zaista nije imala načina da prodre do masovnih medija i javnosti, jednako kao što to ni zastupnicima teze da je Zemlja ravna ploča ili da je štetno cijepiti se protiv zaraznih bolesti nije bilo moguće. Kako ni prvi ni drugi, svaki iz svojih razloga, nisu prodirali u široku javnost, postojali su i treći koje tema naprosto nije zanimala ili nisu imali priliku išta o njoj ni čuti.

Naravno da Ivo Goldstein nije povijesni revizionist. Naravno da se po četiri rečenice ne može i ne smije ocjenjivati niz njegovih knjiga ni cjelokupno javno djelovanje. Te četiri rečenice prvenstveno su dokaz koliko je snažna i uporna ofanziva falsificiranja prošlosti po metodi „sto puta ponovljena laž postaje istina“ da čak i stručnjak poput Ive Goldsteina ponešto nekritički prihvati.

- 13:09 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>