|
… povremeno zapišem poneku autobiografsku zabilješku Desetak minuta kasnije stajao sam uz prozor prema ulici kad se ponovo pojavio. Iza njega se probijala trudeći se da ga slijedi najljepša crna djevojka koju sam ikada vidio uživo, ljepša i od svih koje sam vidio na fotografijama. U svjetlu ulične rasvjete buljio sam razrogačenim očima i otvorenih usta, mora sam izgledao skrajnje glupo. Imala je upadljivo dugačak, elegantan vrat, izduženo lice, pravilan tanki nos, ogromne oči s fino oblikovanim kapcima i dugačkim trepavicama, jedino su zubi i bjeloočnice bili porculanski bijeli. ERITREJA Uvečer prije mog odlaska na studije u Americi Rosenzweigi su priredili oproštajni tulum kod njih u Savskoj. Došlo je toliko ljudi da je njihov mali dvosobni stan bio dupkom ispunjen. Iz jedne sobe u drugu ili u kuhinju se teško moglo preći jer je i hodničić između njih bio prekrcan ljudima koji su se komešali i cirkulirali. Nisam uspijevao pregledati tko je sve pristigao jer je jedina rasvjeta bilo ono što je dopiralo s ulice, oko mene je neprestano bilo nekoliko ljudi ili barem netko tko je htio nešto razgovarati, pa dok sam od jednog ugla dospio u drugi ondje su me već dočekali neki koje sam ranije vidio, a oni koje nisam se premjestili u neki drugi zakutak. Tako sam se s nekima sreo više puta dok nisam naletio na nekoga tko je bio ondje cijelo vrijeme od početka. Pregled su ometali i oni koji su napustili tulum ranije kao i oni koji su naknadno pristizali. - Ovo je rekord! - bio je ozaren Dean. - Nema smisla ni brojati! - Nikada ranije u stanu nije bilo toliko gostiju, a moglo se pretpostaviti da se ni nikada kasnije više neće toliko sakupiti. Iznenada sam među glavama metar-dva dalje spazio lice tamnije od svih ostalih koje se tren zatim izgubilo u mračnom uglu. Izgledalo je kao da se netko sprema orobiti banku i navukao je preko glave crnu najlon čarapu. Kad se to četvrti ili peti put ponovilo, zainteresiralo me. Krenuo sam pronaći tajanstveni lik da ga razgledam, ali mi je kretanje bilo otežano jer mi je na ramenu visjela moja tadašnja djevojka Marijana, a putem su me manje-više svi zaustavljali i zadržavali. Svatko je imao nešto reći, nešto pitati, uglavnom su svi ponavljali jedno te isto te sam mogao odgovarati bez razmišljanja. U nekoliko navrata sam ugledao crni lik kako ide prema meni, ali je uvijek skrenuo prije nego je stigao do mene i isčezavao. Počelo me to iritirati. Zgrabio sam Deana u prolazu. - Kakav se to crni fantom šulja između ljudi? Ha, ha, ha, počeo se smijati. - Fantom! - To mu se svidjelo. Odmah je znao za koga ga pitam. - Pričekaj, sad ću je dovesti. - Okrenuo se, zabio među ljude iza sebe i nestao.  - Tko si ti? - zapanjeno sam izlanuo. Ona se čarobno nasmiješila. - Govori samo engleski - spustio me Dean na zemlju. Moj engleski je u to vrijeme bio katastrofalan, u školi sam učio njemački. - Odakle ti? - upitao sam Deana. - Moja studentica. Sjajna cura! Iz Eritreje. Nedavno je stigla, još nikoga zapravo ne pozna. Usamljena je. Oproštajna zabava za tebe je bila idealna prilika da je pozovem. Uvedem u društvo… Uz Deanovo prevođenje smo se upoznali. Zvala se nekako Mbasa, Mavava, nešto na M, zaboravio sam. Popizdio sam. S Marijanom na ramenu, ne govoreći engleski, s tim da sam ujutro kretao prema Americi, moji izgledi kod nje bili su nikakvi. - Pozvao sam je kao specijalnu atrakciju da uveliča oproštaj s tobom! - smijuljio se Dean. I ona se meni srdačno smješkala; nikada neću saznati što me je Dean pred njoj olajavao. Usamljena je, još nikoga ne pozna! Na tren mi je pala na pamet pomisao da otkažem put na studije, riješim se Marijane, upišem ubrzani kurs engleskog u Vodnikovoj, posvetim život tome da je osvojim… Strašno mi je došlo. Vidio sam da ću ja otići, ona će zauzeti moje ispražnjeno mjesto u društvu i dokle god me neće biti svi moji prijatelji će joj se sumanuto upucavati… Jedva sam se suzdržao da zgrabim Deana za vrat, pridavim i izbacim kroz zatvoreni prozor jer sam bio siguran da točno zna na kakve me je muke stavio. Dean je već bio asistent, predavao na nekom fakultetu. Zaškripio sam zubima: - Zar se nastavno osoblje smije tako familijarizirati sa studentima? To je zloupotreba Pokreta nesvrstanih! Dean se samo zadovoljno smijuljio i takvog ga pamtim. S Marijanom sam zapravo sve već bio riješio. Upoznali smo se ne mnogo ranije, manje od dva ili najviše tri mjeseca, bila je dobra i slatka, a kad sam naprečac odlučio otići preko oceana otvoreno smo porazgovarali. Rekoh joj da ne znam kad ću se vratiti i hoću li se uopće vratiti, nisam u prilici da je pozovem sa sobom, nema smisla da me čeka niti da računa na mene, a ona je i sama znala da je tako. Ako se vratim u dogledno vrijeme, nakon dvije-tri godine, vjerojatno ću prvo nju potražiti, pa ako bude slobodna - tko zna? Možda nastavimo, zapravo: krenemo po drugi put… Još po mraku napustio sam zabavu i krenuo pješice kući. Odbio sam da me itko preveze kući, htio sam se oprostiti sa Zagrebom. Trebalo mi je četrdeset i pet minuta, a kroz to vrijeme se razdanilo. Ni trenutka mi nije bilo dosadno, poletno sam grabio. Tramvaji još nisu krenuli, u cijeloj Savskoj osim mene nigdje nikoga. Kad sam prošao kroz Dežmanov prolaz počinjalo se razdanjivati. Dok sam se uspinjao Tuškancem već su divlje cvrkutale razbuđene ptice, no ja sam vidio i čuo malo toga oko sebe jer sam uzavrelo razmišljao: Eritreja! Imao sam samo najopćenitije pojmove o njoj, ali kad ondje rastu takva zanosna stvorenja, mora da je uzbudljiva zemlja! |
|
VONJ NARODA Vjerojatno je tako bilo i ranije, ali govorim samo ono čega se osobno sjećam: pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća mnogi su ljudi strašno smrdjeli. Treba imati na umu da početkom tog razdoblja mnoga domaćinstva još nisu imala uvedenu tekuću vodu, pa premda se kroz to vrijeme stanje uvelike poboljšalo, još početkom sedamdesetih je broj nastamba bez kupaonice bio iznenađujuće velik. U mnogim gradskih stanovima spojenim na vodovod ljudi su živjeli u sustanarstvu i izboriti se za korištenje kupaonice bio je pravi podvig. Dok je još nedjelja bila jedini neradni dan u tjednu, uobičajeni dan za kupanje bila je subota i tada se mijenjala odjeća - jednom tjedno. Koliko su ljudi smrdjeli najbolje se moglo osjetiti kad je negdje trebalo čekati u repu, pred nekim dućanom ili šalterom, u čekaonicama u ambulantama, te u tramvajima, autobusima i vlakovima. Ljudski smrad je donekle bio prikriven smradom duhanskog dima jer su svugdje mahnito pušilo, pa se sjećam da se još krajem sedamdesetih pušilo i u avionima. Ljudi koji nisu smrdjeli bili su u manjini, a oni koji su u uobičajenim životnim prilikama i okolinama još i mirisali djelovali su sumnjivo, kao dekadentni zaostaci mrske buržoazije.  Zato ja pamtim. Najgore je bilo u vlaku. Zagurani u kupee drndali smo se satima. Manje-više svi su smrdjeli, a neki su smrdjeli nepodnošljivo. Najgore je bilo kad je neki od tih tvorova skinuo cipele. Vjerojatno su i sami znali da nadnaravno neljudski vonjaju, pa su pričekali da svi ostali u odjeljku pozaspu i tek tada izvlačili noge iz obuće. U dva-tri navrata me je takav smrad budio iz duboka sna. Bilo je to neopisivo. Prodorno, kiselo, štipalo je nosnice i oči, strašno u rangu bojnih otrova i ekoloških katastrofa. Odavno već na putovanja idem uglavnom osobnim automobilom, a dojam mi je da ljudi generalno smrde znatno manje, mnogi (naročito ženske) čak i mirišu, a pravi smrdljivci su izuzetci na koje se rijetko nailazi. Kad sam se nedavno prisjetio tog nekadašnjeg ljudskog smrada, nakon tolikog vremenskog razmaka morao sam se ujedno i čuditi, a izniklo je i nekoliko pouka, kao i pitanja. Ovo što govorim zvuči kao potpora za tvrdnju Ivice Puljka iz stranke "Pametno" da je svijet danas bolji nego ikad. Nešto se očigledno pomaknulo nabolje. Ako se pomaknulo nešto, možda bi se sve moglo poboljšati. Razmotrimo li ovaj jedan slučaj (smrdljivce u kupeima vlakova) možda možemo naći naznake kako poboljšati stanje i u ostalim segmentima života. Kao prvo, ukoliko je to točno - zašto ljudi danas manje smrde?  Valja uračunati da je broj putnika vlakovima opao u odnosu na one koji koriste druga prometna sredstva, u prvom redu osobne automobile, a zatim i avione. Možemo pretpostaviti da se jedan broj smrtonosnih smrdljivaca preorijentirao na korištenje vlastitih automobila jer tako izbjegavaju konfrontaciju s okolinom i mogu neometano uživati u vlastitom smradu.Nema sumnje da je povećanje stambenih standarda donijelo češću upotrebu kupaonica, podiglo nivo higijene i time smanjilo razinu vonjanja cjeline populacije. Veliko pojeftinjenje i laka dostupnost raznorazne odjeće nametnuli su standarde češćeg mijenjanja odjeće, pa se ona ne stigne drastično usmrdjeti. Postoji višedesetljetno kontinuirano svakodnevno usaglašeno navođenje svih medija, od reklama preko medicinskih savjeta do naputaka kako uspjeti u životu, potkrijepljeno beskonačnim nizom primjera i podastrtih uzora, kako je higijena, briga o vlastitoj pojavi u javnosti i dojmu koji ona ostavlja nešto vrijedno, značajno i u svakom slučaju poželjno. Dugotrajno sveobuhvatno usmjeravanje ljudi prema nečemu što jest korisno i dobro u uvjetima osiguranih pretpostavki moralo je rezultirati uspjehom. Kad svi (ili barem velika većina) imaju kupaonice, onda ih se može navesti i da ih koriste. Da nemaju, ne bi bilo nagovaranja koje bi bilo djelotvorno. Naredno je pitanje retroaktivno iskrsnulo - zašto su ljudi nekada trpjeli teror smrdljivaca? U prvom redu, velika većina ljudi su i sami smrdjeli, pa im je tolerancija na tuđi smrad bila znatno veća nego danas. Kad većina ili svi smrde pitanje tko više smrdi svodi daljnju raspravu na nepouzdane subjektivne kriterije, a razlikovanje strašnog od nepodnošljivog na skolastičko pitanje koliko zrna čini gomilu, tj. sve takve rasprave mogu rezultirati samo beskrajnim prepirkama bez ikakvog zaključka, unaprijed su beznadne. Svaka pobuna je bila beznadna jer nit se uzrok nevolje moglo otkloniti (kupio je kartu, eventualno čak i rezervaciju, imao je pravo ostati na svom mjestu) niti se onaj koji je trpio mogao evakuirati (nije bilo mjesta u drugim kupeima, a i ondje su bili drugi smrdljivci; nije mogao izaći na hodnik jer je i taj bio prekrcan vonjajućim suputnicima; putovanje je bilo dugotrajno i nije se moglo cijelo izdržati na nogama, itd.). Svaka zamjerka je bila kontraproduktivna jer je realno mogla uroditi samo svađom koja bi ostavila suputnike u kupeu u lošem raspoloženju iz kojega se nitko ne bi mogao skloniti narednih nekoliko sati. Da se netko pobunio ostao bi osamljen i nadalje samo prezren od ostalih. Idemo dalje, zašto bi se tvor u ljudskom obliku danas loše proveo? Najznačajniji razlog je što su u međuvremenu ljudi koji prihvatljivo ili neupadljivo mirišu postali većina, kao većina su nametnuli svoje kriterije kojima se podvrgavaju i oni koji ih ne bi slijedili sami od sebe. Kad bi danas u odjeljku vagona netko skinuo cipele što bi prouzročilo da se zamagli prozor,svi ostali bi oštro prosvjedovali, natjerali ga da ponovo navuče odjeću ili ga istjerali iz kupea. Ako se ne bi povinovao pozvali bi upomoć konduktera i tražili momentalnu intervenciju institucije. Smrdljivac naprosto kao takav ne bi mogao opstati. Zašto se na one koji i danas smrde ili bi željeli smrdjeti (mora da ima i jednih i drugih) ne primjenjuju mehanizmi zaštite manjina, zašto se u njihovom slučaju ne poziva na toleriranje različitosti? Da smo dosljedno principijelni i to bi bilo moguće… Odgovor je isto ono zbog čega u razdoblju kad se povijesno klatno prevaljivao od strane smrdljivaca na stranu "mirisavih" nije bilo nikoga da zagovara otpor toj promjeni. Nije bilo Facebooka da se pristaše smrada povežu i osnaže, a kad se javno mnijenje bezrezervno opredijelilo i sami pojedinačni smrdljivci su prihvatili da je smrad nepoželjan, a pravo na smrad - koliko god je sam smrad prirodan, bogomdan - neutemeljeno i nebranjivo. Ohrabreni primjerom iskorjenjivanja javnog smrada možemo se zapitati mogu li se na isti način iz društva eliminirati i druge nepoželjne i štetne pojave? Budimo realni, promjena koju smo opisali bila je ne samo moguća, nego je vjerojatno ne bi ni bilo da nije postajala građevinska industrija kojoj je bilo i ostalo u interesu graditi i prodavati stanove, da nije bilo industrije sanitarija kojoj je bilo i ostalo u interesu da ti stanovi imaju kupaonice, da nije bilo industrije higijenskih i kozmetičkih proizvoda… Bez toga bi medicinska saznanja o koristi higijene još zadugo ostala samo neuslišane tlapnje marginalnih idealista. Da bi se ostvarila takve promjena potrebno je dugotrajno djelovanje stvarnih društvenih snaga: države, privrednih korporacija, crkve, moćnih sportskih klubova… Obrazovanja i mediji pri tome su samo oruđa promjene, a javno mnijenje tek rezultat njihova djelovanja. Ako svijet i ide na bolje, ne ide sam od sebe, što znači da je moguće da krene i na lošije jer bi i to moglo biti nekome u interesu. |
|
OCRNJIVANJE IZMIŠLJOTINE Nekidan sam se našao u tako groznoj situaciji, da je ne opisujem, da mi nije preostalo ništa drugo nego pročitati test Milana Jajčinovića "Prestaje li marginalizacija nacionalne kulture?" na 26. stranici "Večernjeg lista" od trećeg prosinca ove godine (2016). Svašta ima u tom tekstu što ću radije zadržati za sebe, no jedno me toliko razgalilo da to moram podijeliti.  No kako je ipak riječ o poznatoj uzrečici, koju je Jajčinović otprilike točno zapamtio, zanimljivo je da je jedini on zapamtio da ju je izrekao jedan poslijeratni komunistički komesar. Naime, drugi ljudi se sjećaju drugačije. Dok Jajčinović spominje tu uzrečicu u kontekstu nacionalne kulture, što sugerira da je "jedan poslijeratni komunistički komesar" naše gore list, na web-portalu Izravno.hr, svega nekoliko dana kasnije, 12. prosinca, točno znaju i koji je to politički komesar - Ždanov. (http://www.izravno.com/hr/info/aktualni-mediji/zdanov-kad-cujem-rijec-kultura-masim-se-za-pistolj/) No kako je Ždanov ipak bio Rus, sovjetski političar, kadar iznikao iz Oktobarske revolucije, precizna identifikacija tog zatirača kulture ne bi se Jajčinoviću uklapala u ostatak teksta jer bi ispalo da spomenuti ekstrem kod nas uopće nije djelovao, to jest, jedini navedeni primjer kako su naši poslijeratni komunistički komesari u kulturi bili grozni zapravo je ekstremna izmišljotina, kao što je izmišljotina da su poslije Drugog svjetskog rata u kulturi uopće postojali ikakvi komunistički komesari. (Politički komesari djelovali su u partizanskim odredima, kasnije u JNA, i nigdje drugdje.) Ipak, jesmo li sigurni da za zlokobnu uzrečicu treba optuživati Ždanova, koliko god bio zloglasan? Bloger koji je ispisivao blog "Ceterum censeo…" pripisuje je nekome sasvim drugome - Mili Budaku, onome po kojem je nazvan niz ulica u Hrvatskoj. (https://blog.dnevnik.hr/petarbasic/2006/07/1621294233/kad-cujem-rijec-kultura-uhvatim-se-za-samokres.html) O Mili Budaku mnogi se spore s raznim argumentima, ali ama baš nitko se nije našao ustvrditi da je bio "poslijeratni komunistički komesar u kulturi". Dvojbe o autoru izreke koju Jajčinović pripisuje nekom poslijeratnom komunističkom komesaru samo se kompliciraju člankom Janisa Varufakisa u "Zarezu" 26. travnja 2015. (http://www.zarez.hr/clanci/posezanje-za-pistoljima) Varufakis tvrdi da je autor uzrečice Hermann Göring, za kojega bi se također moglo prije reći bilo što drugo nego da je bio "poslijeratni komunistički komesar u kulturi". Dapače, da je autor poznate rečenice upravo Hermann Göring tvrdi i nedavno preminuli Umberto Eco (http://www.index.hr/vijesti/clanak/umberto-eco-kako-prepoznati-fasizam/714759.aspx). Doduše, da me netko probudi usred noći i zatraži da još u bunilu izlanem prvo što mi padne na pamet tko je prvi izrekao "Kad čujem za kulturu, odmah vadim pištolj!", nikada mi prvi odgovor ne bi bio Göring. Göring je ipak bio ljubitelj umjetnosti, veliki kolekcionar, cijenio je kulturu koju je smatrao vrijednom pažnje, neuvjerljivo mi je da je upravo on izvalio tako nešto. Prije bih to pripisao Josephu Goebbelsu, ideološki ostrašćenom propagandisti, velikom Jajčinovićem prethodniku, ili Heinrichu Himmleru, pa ako su Göring, Goebbels ili Himmler, glavešine Hitlerove Njemačke, tako nešto govorili, ne bi bilo nikakvo čudo da je i Mile Budak za njima ponavljao. Ako je vjerovati Wikipediji, prvo pojavljivanje spominjanog citata nalazi se u drami "Schlageter" nacističkog dramaturga Hannsa Johsta. Kako je povijest često apsurdna, rečenica u originalnom kontekstu ima drugačije značenje nego se pripisuje izdvojenom citatu. Obrni-okreni, kako god nategnuo ili izokrenuo, rečenica koja na početku spominje kulturu, a na kraju pištolj, nikako se ne može pripisati "poslijeratnim komunističkim komesarima u kulturi", to je Jajčinovićev originalni doprinos, osobena lokalna varijanta juriša na vjetrenjače. Hrabro jurišati na ono što ne postoji, kritizirati ono što nije nikada postojalo, zbog nečega što to nepostojeće nije napravilo! Odakle Jajčinoviću takva mržnja prema nečemu što nije postojalo da mu predbacuje i ono što to - čak i da je postojalo - nije napravilo? Problem nije u metafori, nego u anafori! Kod ovih novoizniklih intelektualaca ne može se reći, ne zna se, teško je prosuditi je li gore kad plagiraju diplomske i doktorske radove, pa postaju ministri, ili kad se diče vlastitim umotvorinama, pa postaju državni tajnici i novinski politički komentatori. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
