Marketing
prije četrdeset godina
… povremeno zapišem poneku autobiografsku zabilješku
ERITREJA
Uvečer prije mog odlaska na studije u Americi Rosenzweigi su priredili oproštajni tulum kod njih u Savskoj. Došlo je toliko ljudi da je njihov mali dvosobni stan bio dupkom ispunjen. Iz jedne sobe u drugu ili u kuhinju se teško moglo preći jer je i hodničić između njih bio prekrcan ljudima koji su se komešali i cirkulirali. Nisam uspijevao pregledati tko je sve pristigao jer je jedina rasvjeta bilo ono što je dopiralo s ulice, oko mene je neprestano bilo nekoliko ljudi ili barem netko tko je htio nešto razgovarati, pa dok sam od jednog ugla dospio u drugi ondje su me već dočekali neki koje sam ranije vidio, a oni koje nisam se premjestili u neki drugi zakutak. Tako sam se s nekima sreo više puta dok nisam naletio na nekoga tko je bio ondje cijelo vrijeme od početka. Pregled su ometali i oni koji su napustili tulum ranije kao i oni koji su naknadno pristizali.
- Ovo je rekord! - bio je ozaren Dean. - Nema smisla ni brojati! - Nikada ranije u stanu nije bilo toliko gostiju, a moglo se pretpostaviti da se ni nikada kasnije više neće toliko sakupiti.
Iznenada sam među glavama metar-dva dalje spazio lice tamnije od svih ostalih koje se tren zatim izgubilo u mračnom uglu. Izgledalo je kao da se netko sprema orobiti banku i navukao je preko glave crnu najlon čarapu. Kad se to četvrti ili peti put ponovilo, zainteresiralo me. Krenuo sam pronaći tajanstveni lik da ga razgledam, ali mi je kretanje bilo otežano jer mi je na ramenu visjela moja tadašnja djevojka Marijana, a putem su me manje-više svi zaustavljali i zadržavali. Svatko je imao nešto reći, nešto pitati, uglavnom su svi ponavljali jedno te isto te sam mogao odgovarati bez razmišljanja. U nekoliko navrata sam ugledao crni lik kako ide prema meni, ali je uvijek skrenuo prije nego je stigao do mene i isčezavao. Počelo me to iritirati.
Zgrabio sam Deana u prolazu.
- Kakav se to crni fantom šulja između ljudi?
Ha, ha, ha, počeo se smijati. - Fantom! - To mu se svidjelo. Odmah je znao za koga ga pitam. - Pričekaj, sad ću je dovesti. - Okrenuo se, zabio među ljude iza sebe i nestao.
- Tko si ti? - zapanjeno sam izlanuo.
Ona se čarobno nasmiješila.
- Govori samo engleski - spustio me Dean na zemlju. Moj engleski je u to vrijeme bio katastrofalan, u školi sam učio njemački.
- Odakle ti? - upitao sam Deana.
- Moja studentica. Sjajna cura! Iz Eritreje. Nedavno je stigla, još nikoga zapravo ne pozna. Usamljena je. Oproštajna zabava za tebe je bila idealna prilika da je pozovem. Uvedem u društvo…
Uz Deanovo prevođenje smo se upoznali. Zvala se nekako Mbasa, Mavava, nešto na M, zaboravio sam. Popizdio sam. S Marijanom na ramenu, ne govoreći engleski, s tim da sam ujutro kretao prema Americi, moji izgledi kod nje bili su nikakvi.
- Pozvao sam je kao specijalnu atrakciju da uveliča oproštaj s tobom! - smijuljio se Dean. I ona se meni srdačno smješkala; nikada neću saznati što me je Dean pred njoj olajavao. Usamljena je, još nikoga ne pozna! Na tren mi je pala na pamet pomisao da otkažem put na studije, riješim se Marijane, upišem ubrzani kurs engleskog u Vodnikovoj, posvetim život tome da je osvojim… Strašno mi je došlo. Vidio sam da ću ja otići, ona će zauzeti moje ispražnjeno mjesto u društvu i dokle god me neće biti svi moji prijatelji će joj se sumanuto upucavati… Jedva sam se suzdržao da zgrabim Deana za vrat, pridavim i izbacim kroz zatvoreni prozor jer sam bio siguran da točno zna na kakve me je muke stavio. Dean je već bio asistent, predavao na nekom fakultetu. Zaškripio sam zubima:
- Zar se nastavno osoblje smije tako familijarizirati sa studentima? To je zloupotreba Pokreta nesvrstanih!
Dean se samo zadovoljno smijuljio i takvog ga pamtim.
S Marijanom sam zapravo sve već bio riješio. Upoznali smo se ne mnogo ranije, manje od dva ili najviše tri mjeseca, bila je dobra i slatka, a kad sam naprečac odlučio otići preko oceana otvoreno smo porazgovarali. Rekoh joj da ne znam kad ću se vratiti i hoću li se uopće vratiti, nisam u prilici da je pozovem sa sobom, nema smisla da me čeka niti da računa na mene, a ona je i sama znala da je tako. Ako se vratim u dogledno vrijeme, nakon dvije-tri godine, vjerojatno ću prvo nju potražiti, pa ako bude slobodna - tko zna? Možda nastavimo, zapravo: krenemo po drugi put…
Još po mraku napustio sam zabavu i krenuo pješice kući. Odbio sam da me itko preveze kući, htio sam se oprostiti sa Zagrebom. Trebalo mi je četrdeset i pet minuta, a kroz to vrijeme se razdanilo. Ni trenutka mi nije bilo dosadno, poletno sam grabio. Tramvaji još nisu krenuli, u cijeloj Savskoj osim mene nigdje nikoga. Kad sam prošao kroz Dežmanov prolaz počinjalo se razdanjivati. Dok sam se uspinjao Tuškancem već su divlje cvrkutale razbuđene ptice, no ja sam vidio i čuo malo toga oko sebe jer sam uzavrelo razmišljao: Eritreja! Imao sam samo najopćenitije pojmove o njoj, ali kad ondje rastu takva zanosna stvorenja, mora da je uzbudljiva zemlja!
Post je objavljen 30.12.2016. u 02:07 sati.