Marketing
nestanak javnog smrada
VONJ NARODA
Vjerojatno je tako bilo i ranije, ali govorim samo ono čega se osobno sjećam: pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća mnogi su ljudi strašno smrdjeli. Treba imati na umu da početkom tog razdoblja mnoga domaćinstva još nisu imala uvedenu tekuću vodu, pa premda se kroz to vrijeme stanje uvelike poboljšalo, još početkom sedamdesetih je broj nastamba bez kupaonice bio iznenađujuće velik. U mnogim gradskih stanovima spojenim na vodovod ljudi su živjeli u sustanarstvu i izboriti se za korištenje kupaonice bio je pravi podvig. Dok je još nedjelja bila jedini neradni dan u tjednu, uobičajeni dan za kupanje bila je subota i tada se mijenjala odjeća - jednom tjedno. Koliko su ljudi smrdjeli najbolje se moglo osjetiti kad je negdje trebalo čekati u repu, pred nekim dućanom ili šalterom, u čekaonicama u ambulantama, te u tramvajima, autobusima i vlakovima. Ljudski smrad je donekle bio prikriven smradom duhanskog dima jer su svugdje mahnito pušilo, pa se sjećam da se još krajem sedamdesetih pušilo i u avionima. Ljudi koji nisu smrdjeli bili su u manjini, a oni koji su u uobičajenim životnim prilikama i okolinama još i mirisali djelovali su sumnjivo, kao dekadentni zaostaci mrske buržoazije.
Zato ja pamtim. Najgore je bilo u vlaku. Zagurani u kupee drndali smo se satima. Manje-više svi su smrdjeli, a neki su smrdjeli nepodnošljivo. Najgore je bilo kad je neki od tih tvorova skinuo cipele. Vjerojatno su i sami znali da nadnaravno neljudski vonjaju, pa su pričekali da svi ostali u odjeljku pozaspu i tek tada izvlačili noge iz obuće. U dva-tri navrata me je takav smrad budio iz duboka sna. Bilo je to neopisivo. Prodorno, kiselo, štipalo je nosnice i oči, strašno u rangu bojnih otrova i ekoloških katastrofa.
Odavno već na putovanja idem uglavnom osobnim automobilom, a dojam mi je da ljudi generalno smrde znatno manje, mnogi (naročito ženske) čak i mirišu, a pravi smrdljivci su izuzetci na koje se rijetko nailazi. Kad sam se nedavno prisjetio tog nekadašnjeg ljudskog smrada, nakon tolikog vremenskog razmaka morao sam se ujedno i čuditi, a izniklo je i nekoliko pouka, kao i pitanja.
Ovo što govorim zvuči kao potpora za tvrdnju Ivice Puljka iz stranke "Pametno" da je svijet danas bolji nego ikad. Nešto se očigledno pomaknulo nabolje. Ako se pomaknulo nešto, možda bi se sve moglo poboljšati. Razmotrimo li ovaj jedan slučaj (smrdljivce u kupeima vlakova) možda možemo naći naznake kako poboljšati stanje i u ostalim segmentima života.
Kao prvo, ukoliko je to točno - zašto ljudi danas manje smrde?
Nema sumnje da je povećanje stambenih standarda donijelo češću upotrebu kupaonica, podiglo nivo higijene i time smanjilo razinu vonjanja cjeline populacije.
Veliko pojeftinjenje i laka dostupnost raznorazne odjeće nametnuli su standarde češćeg mijenjanja odjeće, pa se ona ne stigne drastično usmrdjeti.
Postoji višedesetljetno kontinuirano svakodnevno usaglašeno navođenje svih medija, od reklama preko medicinskih savjeta do naputaka kako uspjeti u životu, potkrijepljeno beskonačnim nizom primjera i podastrtih uzora, kako je higijena, briga o vlastitoj pojavi u javnosti i dojmu koji ona ostavlja nešto vrijedno, značajno i u svakom slučaju poželjno.
Dugotrajno sveobuhvatno usmjeravanje ljudi prema nečemu što jest korisno i dobro u uvjetima osiguranih pretpostavki moralo je rezultirati uspjehom. Kad svi (ili barem velika većina) imaju kupaonice, onda ih se može navesti i da ih koriste. Da nemaju, ne bi bilo nagovaranja koje bi bilo djelotvorno.
Naredno je pitanje retroaktivno iskrsnulo - zašto su ljudi nekada trpjeli teror smrdljivaca?
U prvom redu, velika većina ljudi su i sami smrdjeli, pa im je tolerancija na tuđi smrad bila znatno veća nego danas.
Kad većina ili svi smrde pitanje tko više smrdi svodi daljnju raspravu na nepouzdane subjektivne kriterije, a razlikovanje strašnog od nepodnošljivog na skolastičko pitanje koliko zrna čini gomilu, tj. sve takve rasprave mogu rezultirati samo beskrajnim prepirkama bez ikakvog zaključka, unaprijed su beznadne.
Svaka pobuna je bila beznadna jer nit se uzrok nevolje moglo otkloniti (kupio je kartu, eventualno čak i rezervaciju, imao je pravo ostati na svom mjestu) niti se onaj koji je trpio mogao evakuirati (nije bilo mjesta u drugim kupeima, a i ondje su bili drugi smrdljivci; nije mogao izaći na hodnik jer je i taj bio prekrcan vonjajućim suputnicima; putovanje je bilo dugotrajno i nije se moglo cijelo izdržati na nogama, itd.). Svaka zamjerka je bila kontraproduktivna jer je realno mogla uroditi samo svađom koja bi ostavila suputnike u kupeu u lošem raspoloženju iz kojega se nitko ne bi mogao skloniti narednih nekoliko sati. Da se netko pobunio ostao bi osamljen i nadalje samo prezren od ostalih.
Idemo dalje, zašto bi se tvor u ljudskom obliku danas loše proveo?
Najznačajniji razlog je što su u međuvremenu ljudi koji prihvatljivo ili neupadljivo mirišu postali većina, kao većina su nametnuli svoje kriterije kojima se podvrgavaju i oni koji ih ne bi slijedili sami od sebe. Kad bi danas u odjeljku vagona netko skinuo cipele što bi prouzročilo da se zamagli prozor,svi ostali bi oštro prosvjedovali, natjerali ga da ponovo navuče odjeću ili ga istjerali iz kupea. Ako se ne bi povinovao pozvali bi upomoć konduktera i tražili momentalnu intervenciju institucije. Smrdljivac naprosto kao takav ne bi mogao opstati.
Zašto se na one koji i danas smrde ili bi željeli smrdjeti (mora da ima i jednih i drugih) ne primjenjuju mehanizmi zaštite manjina, zašto se u njihovom slučaju ne poziva na toleriranje različitosti? Da smo dosljedno principijelni i to bi bilo moguće… Odgovor je isto ono zbog čega u razdoblju kad se povijesno klatno prevaljivao od strane smrdljivaca na stranu "mirisavih" nije bilo nikoga da zagovara otpor toj promjeni. Nije bilo Facebooka da se pristaše smrada povežu i osnaže, a kad se javno mnijenje bezrezervno opredijelilo i sami pojedinačni smrdljivci su prihvatili da je smrad nepoželjan, a pravo na smrad - koliko god je sam smrad prirodan, bogomdan - neutemeljeno i nebranjivo.
Ohrabreni primjerom iskorjenjivanja javnog smrada možemo se zapitati mogu li se na isti način iz društva eliminirati i druge nepoželjne i štetne pojave?
Budimo realni, promjena koju smo opisali bila je ne samo moguća, nego je vjerojatno ne bi ni bilo da nije postajala građevinska industrija kojoj je bilo i ostalo u interesu graditi i prodavati stanove, da nije bilo industrije sanitarija kojoj je bilo i ostalo u interesu da ti stanovi imaju kupaonice, da nije bilo industrije higijenskih i kozmetičkih proizvoda… Bez toga bi medicinska saznanja o koristi higijene još zadugo ostala samo neuslišane tlapnje marginalnih idealista.
Da bi se ostvarila takve promjena potrebno je dugotrajno djelovanje stvarnih društvenih snaga: države, privrednih korporacija, crkve, moćnih sportskih klubova… Obrazovanja i mediji pri tome su samo oruđa promjene, a javno mnijenje tek rezultat njihova djelovanja.
Ako svijet i ide na bolje, ne ide sam od sebe, što znači da je moguće da krene i na lošije jer bi i to moglo biti nekome u interesu.
Post je objavljen 25.12.2016. u 04:58 sati.