Marketing
osobena bena
OCRNJIVANJE IZMIŠLJOTINE
Nekidan sam se našao u tako groznoj situaciji, da je ne opisujem, da mi nije preostalo ništa drugo nego pročitati test Milana Jajčinovića "Prestaje li marginalizacija nacionalne kulture?" na 26. stranici "Večernjeg lista" od trećeg prosinca ove godine (2016). Svašta ima u tom tekstu što ću radije zadržati za sebe, no jedno me toliko razgalilo da to moram podijeliti.
No kako je ipak riječ o poznatoj uzrečici, koju je Jajčinović otprilike točno zapamtio, zanimljivo je da je jedini on zapamtio da ju je izrekao jedan poslijeratni komunistički komesar. Naime, drugi ljudi se sjećaju drugačije. Dok Jajčinović spominje tu uzrečicu u kontekstu nacionalne kulture, što sugerira da je "jedan poslijeratni komunistički komesar" naše gore list, na web-portalu Izravno.hr, svega nekoliko dana kasnije, 12. prosinca, točno znaju i koji je to politički komesar - Ždanov. (http://www.izravno.com/hr/info/aktualni-mediji/zdanov-kad-cujem-rijec-kultura-masim-se-za-pistolj/) No kako je Ždanov ipak bio Rus, sovjetski političar, kadar iznikao iz Oktobarske revolucije, precizna identifikacija tog zatirača kulture ne bi se Jajčinoviću uklapala u ostatak teksta jer bi ispalo da spomenuti ekstrem kod nas uopće nije djelovao, to jest, jedini navedeni primjer kako su naši poslijeratni komunistički komesari u kulturi bili grozni zapravo je ekstremna izmišljotina, kao što je izmišljotina da su poslije Drugog svjetskog rata u kulturi uopće postojali ikakvi komunistički komesari. (Politički komesari djelovali su u partizanskim odredima, kasnije u JNA, i nigdje drugdje.)
Ipak, jesmo li sigurni da za zlokobnu uzrečicu treba optuživati Ždanova, koliko god bio zloglasan? Bloger koji je ispisivao blog "Ceterum censeo…" pripisuje je nekome sasvim drugome - Mili Budaku, onome po kojem je nazvan niz ulica u Hrvatskoj. (https://blog.dnevnik.hr/petarbasic/2006/07/1621294233/kad-cujem-rijec-kultura-uhvatim-se-za-samokres.html) O Mili Budaku mnogi se spore s raznim argumentima, ali ama baš nitko se nije našao ustvrditi da je bio "poslijeratni komunistički komesar u kulturi".
Dvojbe o autoru izreke koju Jajčinović pripisuje nekom poslijeratnom komunističkom komesaru samo se kompliciraju člankom Janisa Varufakisa u "Zarezu" 26. travnja 2015. (http://www.zarez.hr/clanci/posezanje-za-pistoljima) Varufakis tvrdi da je autor uzrečice Hermann Göring, za kojega bi se također moglo prije reći bilo što drugo nego da je bio "poslijeratni komunistički komesar u kulturi". Dapače, da je autor poznate rečenice upravo Hermann Göring tvrdi i nedavno preminuli Umberto Eco (http://www.index.hr/vijesti/clanak/umberto-eco-kako-prepoznati-fasizam/714759.aspx).
Doduše, da me netko probudi usred noći i zatraži da još u bunilu izlanem prvo što mi padne na pamet tko je prvi izrekao "Kad čujem za kulturu, odmah vadim pištolj!", nikada mi prvi odgovor ne bi bio Göring. Göring je ipak bio ljubitelj umjetnosti, veliki kolekcionar, cijenio je kulturu koju je smatrao vrijednom pažnje, neuvjerljivo mi je da je upravo on izvalio tako nešto. Prije bih to pripisao Josephu Goebbelsu, ideološki ostrašćenom propagandisti, velikom Jajčinovićem prethodniku, ili Heinrichu Himmleru, pa ako su Göring, Goebbels ili Himmler, glavešine Hitlerove Njemačke, tako nešto govorili, ne bi bilo nikakvo čudo da je i Mile Budak za njima ponavljao.
Ako je vjerovati Wikipediji, prvo pojavljivanje spominjanog citata nalazi se u drami "Schlageter" nacističkog dramaturga Hannsa Johsta. Kako je povijest često apsurdna, rečenica u originalnom kontekstu ima drugačije značenje nego se pripisuje izdvojenom citatu.
Obrni-okreni, kako god nategnuo ili izokrenuo, rečenica koja na početku spominje kulturu, a na kraju pištolj, nikako se ne može pripisati "poslijeratnim komunističkim komesarima u kulturi", to je Jajčinovićev originalni doprinos, osobena lokalna varijanta juriša na vjetrenjače. Hrabro jurišati na ono što ne postoji, kritizirati ono što nije nikada postojalo, zbog nečega što to nepostojeće nije napravilo! Odakle Jajčinoviću takva mržnja prema nečemu što nije postojalo da mu predbacuje i ono što to - čak i da je postojalo - nije napravilo? Problem nije u metafori, nego u anafori! Kod ovih novoizniklih intelektualaca ne može se reći, ne zna se, teško je prosuditi je li gore kad plagiraju diplomske i doktorske radove, pa postaju ministri, ili kad se diče vlastitim umotvorinama, pa postaju državni tajnici i novinski politički komentatori.
Post je objavljen 13.12.2016. u 07:11 sati.