Marketing
hrvatska kotlovina
U subotu smo otišli u jedno od onih velikih kina gdje je na jednom mjestu više od desetak dvorana od kojih svaka prikazuje drugi film. Gužva je bila strahovita. Nije bilo izgleda naći mjesto za parkiranje u podzemnim garažama, pa sam jedva ostavio automobil otprilike kilometar dalje. Pred svakom od desetak blagajni bio je toliki red da je trebalo čekati barem pola sata da bi se kupilo kartu.
Otišli smo gledati domaći film, „Kotlovinu“ Tomislava Radića. Bilo je deset gledatelja u praznoj dvorani.
Nije to najbolji film na svijetu, nije ni najbolji domaći film svih vremena, ali je vrlo dobar, duhovit, pronicljiv, pametan, perfektnih dijaloga, i nas deset se na mahove u praznoj dvorani smijalo kao da nas je stotina. Dapače, na filmu se vidi da je sniman s više novaca (pa da je bilo više vremena za snimanje i montažu) bio bi savršen.
To je domaći film ne samo po tome što je proizveden kod nas, što su ga napravili naši ljudi, što se na njemu ogleda domaća oskudica, već i po tome što ga u potpunosti može razumjeti samo netko tko govori naš jezik i tko je odrastao na našim prostorima. I u sinkronizaciji ili titlovan, taj film nužno gubi mnogo svog sadržaja i stilskog šarma, a onome tko ne poznaje naše mentalitete i stil života mnogo toga mora da bi bilo besmisleno.
Gledajući film i nakon toga, dviju se primisli nisam mogao osloboditi.
Prvo, odhrvavajući se tome da po sebi sve sudim, ipak ne mogu razumjeti one koji izbjegavaju otići pogledati neko domaće filmsko ostvarenje, konkretno – „Kotlovinu“. Kako smo mi malo kulturno tržište, praktički je nemoguće snimiti film bez državne subvencije. Drugim riječima, sve smo to mi platili. Zar nikoga ne zanima na što su utrošeni naši novci? Čak i ako ga ne zanima sve, zar ga ne zanima barem ono što je nagradama i kritikom ocijenjeno kao najbolje? Pa kad su već novci utrošeni, a malo tko (praktički nitko) film ne gleda, time ispada da su novci ne samo potrošeni, nego i uludo bačeni. U istom nizu nadovezuje se i pomisao kako je to te večeri bio jedinstveni film – jedini koji je svaki naš gledatelj mogao potpunije shvatiti i bolje uživati u njemu nego ijedan drugi gledatelj u svijetu. Zar to ljudi ne uviđaju? Ne, ne uviđaju. Kako je moguće da to previđaju?
Drugi splet razmišljanja vio se oko pojma patriotizma. Patriotizam je ono što su većini ljudi ogadili tipovi koji su se pod zastavama držali za srce dok su drugom rukom grabili koliko su mogli. Ali to ne znači da patriotizam ne postoji niti da je pojam ispražnjen od sadržaja, no očito postoji više vrsta patriotizma. Kakav je patriotizam onih koji su te večeri odabrali gledati „X-mene“, mora da je drugačiji od onih koji su otišli pogledati Woody Allena, kao što su oba različita od patriotizma onih koji niti su otišli u kino, niti su tog mjeseca (ili te godine) pročitali ijednu knjigu, a u kazalištu niti ne znaju da li su ikada bili. Da ima patriotizma, već zbog njega je trebalo otići pogledati „Kotlovinu“, ako ne zbog svih drugih značajnijih razloga. Sudeći prema posjećenosti najboljeg hrvatskog filma godine, patriotizam je temeljito ogađen i stvarno na niskim granama. Pa kad je već tako, „Kotlovinu“ treba gledati iz inata, iz prkosa prema svim drugim seronjama kojima to ne pada na pamet.
Nešto slično doživio sam nedavno i s knjigama. Slučajno mi je došla u ruke knjiga beogradskog pisca Marka Vidojkovića „Sve su Crvenkape iste“. Pročitao sam je u dahu uživajući kao prasac, sve mi je pucalo iza ušiju kako sam guštao i smijao se naglas sam u sobi preko dana i u kasne noćne sate. Supruga mi je poslom išla onamo, pa sam je zamolio da pogleda ima li po knjižarama još koja knjiga istog autora. Vratila se donijevši još tri: jedna šesto izdanje, druga osmo, a treća deseto izdanje. Ah, da - primjerak „Crvenkapa“ koji sam pročitao pripadao je desetom izdanju.
I tako gledam te četiri knjige i jeza me prožima. Suvremeni, i to mladi autor, ima u prodaji četiri naslova istovremeno, od šestog do desetog izdanja! Suočen s time ne mogu izbjeći prisjećanje da živim u zemlji u kojoj se i ponajbolje knjige domaćih autora tiskaju u petsto do osamsto primjeraka, te da se na prste jedne ruke mogu nabrojati knjige koje su ponekih godina prodane u više tisuća komada. Treba li većeg dokaza da su stanovnici Hrvatske samo gomila neobrazovanih i nekulturnih ignoranata koji su uvjereni i ponašaju se kao da su popili svu pamet svijeta? Uzevši to u obzir zaslužili su sve što ih je snašlo.
Naravno, ima cijenjenih izuzetaka. Malo, vrlo malo. Ali upravo zato jer ih je malo trebali bi se trgnuti, pa – između ostaloga – gledati domaće filmove i čitati domaće knjige, ako ništa drugo kao znak prepoznavanja i kao podrška zdravom patriotizmu naspram onomu što se tako predstavlja, a zapravo mu je suprotnost.
U toj žabokrečini povremeno odjekne neki glas koji se ne uklapa u kakofoniju ništavila. Recimo, autor nudi autorske primjerke. Neka to bude još jedan pokušaj nečega drugačijeg i istovremeno test ima li smisla ikakva nada da bi se išta moglo promijeniti.
Post je objavljen 07.10.2011. u 09:09 sati.