Marketing
Raspudić povodom Kamenskog - 1
POČETNA
FLOSKULA
Prijatelj mi je poslao poveznicu na zanimljiv i po mnogo čemu vrlo dobar članak Nine Raspudića. Članak započinje odlomkom na koji se nadovezuje prva rečenica sljedećeg odlomka:
„Razliku između komunizma i kapitalizma netko pametan je najbolje sažeo tvrdnjom kako se u komunizmu nije smjelo ni pisnuti protiv države, ali se o šefu na poslu moglo reći što se htjelo. Danas svatko može lupati po državi ali je pred šefom manji od makova zrna.
Namještenici Europapressholdinga su najbolji primjer...“
Pitanje je koliko je taj netko tko je prvi rekao početnu tvrdnju zaista bio pametan, a koliko ga je Raspudić točno citirao. Mogli bismo se složiti da je navedeno jedna od razlika, ali da je jedina, da je to sva razlika ili da je to osnovna razlika, teško može proći. Tvrdnja je zgodna kao početak teksta, ali pitanje je koliko je uopće točna. Kako se može reći da se u komunizmu nije smjelo pisnuti protiv države kad je službeni ideološki cilj bilo odumiranje države, održavali su se simpoziji i konferencije na kojima je država bila na tapeti, objavljeni su nebrojeni članci vrlo kritički prema državi i u skladu sa svim tim se država konstantno transformirala – sve do raspada? S druge strane, istina da su postojale i službene forme kroz koje se moglo kritizirati nadređene, institucionalizirani oblici kritike kroz „drugarsku kritiku“ na partijskim sastancima i redovni rad radničkih savjeta i zborova radnih ljudi, ali je opće iskustvo govorilo da nije preporučljivo zamjeriti se neposredno nadređenima. Utoliko je početna konstatacija tek zgodna floskula, na neki način donekle i utemeljena, ali - kako ništa nije crno-bijelo – daleko od toga da bi bila valjana.
Početna tvrdnja trebala je Raspudiću da bi nastavio kako su namještenici Europressholdinga najbolji primjer. Najbolji primjer čega? O čemu svjedoči taj primjer? Po svemu ispada da su oni primjer nečega što se ne može reći da je tako, primjer ničega. To je poprilično slabašan slijed, sirota logika. Raspudić želi reći da su oni najbolji primjer razlike kapitalizma i komunizma. Po mnogo čemu i jesu, ali da li upravo po ovome kako on kasnije izlaže da njihov slučaj? Namještenike Europresshodinga Raspudić kroz članak imenuje kao Miljenka Jergovića, Juricu Pavičića, Antu Tomića, Jelenu Lovrić i Borisa Dežulovića, što nikako nije isto. „Namještenici Europessholdinga“ su daleko širi pojam od pet navedenih osoba. Logički slijed ponovo puca, ali Raspudić nastavlja. Primjer petero navedenih po njemu pokazuje „bijedu dežurnih novinskih moralizatora“. Vratimo li se na sam početak teksta, ta navodna bijeda zapravo je posljedica razlike između komunizma i kapitalizma. Raspudić zapravo govori da je ono što se kod nas nazivalo komunizam bilo bolje od kapitalizma kakvog imamo danas (s čime sam u potpunosti suglasan), ali ne vidim razloga da se to obrazlaže ismjehujući i ocrnjavajući ljude koji oko prelaza „komunizma“ u kapitalizam nisu ni luk jeli ni luk mirisali.
Pogrešno adresiranje Raspudićeva gnjeva tim je vidljivije kada se pogleda što mu je bilo povod i na što nadograđuje svoj tekst. Citiram: „Prošli tjedan obilježio je hrabar nastup novinara Novog lista Ladislava Tomičića u HTV-ovoj emisiji Otvoreno...“ U televizijskoj emisiji na koju se može doći priloženom poveznicom Tomičić započinje svoj nastup tvrdnjom da su „mediji krivi za propast Kamenskog“, što je čista budalaština (pri čemu ne kažem ništa o nastavku njegova izlaganja).
Novinari su krivi za mnogo toga, između ostaloga za stvaranje i raspirivanje javnog mnijenja u kojemu su mnoge nepodopštine postale prihvatljive, ali koliko su i novinari krivi za kontrarevoluciju kojom se restaurirao kapitalizam, toliko su i žrtve povratka od pokušaja izgradnje novog društva na sistem koji je već bio otpisan. U konkretnom slučaju „Kamenskog“ novinari nisu ama baš ništa krivi, oni su samo slabiji ili bolji donosioci loših vijesti. Da su izvještaji o razvoju događaja u toj tekstilnoj tvornici bili redovno i na prvim stranama, ništa se ne bi promijenilo, kao što se ništa nije promijenilo oko bezbrojnog niza tema koje su bile na prvim stranicama novina. Umjesto da kuka nad posljedicama, Raspudiću bi bilo mnogo plodnije pozabaviti se uzrocima. Ovako ispada da mu je jedini cilj obrušiti se na osobe koje mu nisu po volji, a razlog zašto mu nisu po volji je u tome što se one bave onim čime se on ne usudi – kritizirati na način kako on to ne radi. Raspudić je često i utemeljeno kritičan, ali očigledno i on vidi razliku između svoje kritičnosti i kritičnosti onih koje ovom prilikom kritizira. Moja pametna supruga je to, pročitavši članak, sažela u „...ne može im u istom tekstu zamjerati da nisu dovoljno ljevičari, i onda iz toga izvoditi zaključak da su postupali krivo zato jer jesu ljevičari“.
Može, draga suprugo, može – vidiš da upravo to radi. Svašta se može. Zbog toga se kanim i sutra pozabaviti istim člankom.
- nastavak -
Post je objavljen 13.10.2011. u 16:29 sati.