Marketing
Raspudić povodom Kamenskog - 2
POGREŠNO
ADRESIRANA
LJUTNJA
- nastavak prethodnog posta -
Nema sumnje da se novinarstvo od društveno-političkog sistema u kojem smo ranije živjeli do danas uvelike promijenilo, u nekim elementima i tako da se može reći da je napredovalo, ali u nekima je i očigledno otišlo na lošije. Tehnologija je, nezavisno od svega drugoga, sama po sebi donijela toliko promjena da je sam način rada uvelike drugačiji. Kompjutori i umrežavanje donijeli su ranije nepojmljive mogućnosti, no druga je priča kako se one koriste. Recimo, ranije je u sličnim slučajevima, kada je netko reagirao na neki tekst, prikaz tog teksta ovisio o tome koliko ga je pošteno i odgovarajuće taj citirao jer se na neprecizno i varljivo sjećanje teško moglo osloniti. Danas onaj tko prati takva sučeljavanja bez muke može u jednom u prozoru imati originalni tekst, a u drugome njegov komentar, te u trenu sam provjeriti koliko ono što se zamjera stoji ili ne stoji, da li je došlo do krivog iščitavanja ili izvrtanja ili slično.
Prisjećajući se danas toga da sam u bivšem sistemu radio kao profesionalni novinar gotovo četvrt stoljeća mogu rezimirati da ima toga na što sam i danas ponosan. Nisam objavio niti jednu rečenicu koju i danas ne bih mogao potpisati. Istina, događalo mi se da nisam napisao, pa ni objavio sve što mi je bilo na pameti, što zbog pukog pomanjkanja prostora ili nedostatka vremena, kao i da mi napisano nisu htjeli objaviti. (Recimo, dok sam radio u TLO - Tjednom Listu Omladine - Milan Ivkošić je uspio svojim utjecajem zaustaviti objavljivanje nekoliko mojih tekstova.) Napisao sam niz tekstova i uspio ih objaviti i kao urednik plasirao brojne tuđe tekstova za koje sam unaprijed znao da nekim utjecajnim ljudima neće biti po volji, da su suprotni javnom mnijenju ili da će mi zamjeriti ljudi koji su po funkcijama i službenoj dužnosti bili zaduženi braniti tadašnji sistem. I taj je sistem bio daleko od savršenstva i uspio sam i tada biti tri godine „na ledu“, bez posla i mogućnosti ozbiljnog objavljivanja.
Generalno se bez muke mogu suglasiti s Ninom Raspudićem da je danas položaj novinara, što se tiče samostalnosti u radu, autonomnosti, uvelike promijenjen, po mnogo čemu i znatno slabiji. Djelomično i tome mogu pripisati što u dvadeset godina novog sistema nisam uspio naći iole ozbiljan novinarski posao niti mi ga je itko ponudio. No to ne znači da je konkretnom slučaju Raspudić u pravu.
Nino Raspudić zamjera Miljenku Jergoviću, Jurici Pavičiću, Anti Tomiću, Jeleni Lovrić i Borisu Dežuloviću što u jednom od subotnjih brojeva „Jutarnjeg lista“ nisu ispunili njegova, Raspudićeva, očekivanja i što nisu napisali ono što bi po njemu, Raspudiću, bilo logično. Zatim se nadahnuto raspisao što su to oni, po njemu, trebali napisati. Prema Raspudiću oni šute o nečemu o čemu bi se trebali drečati, a šute zato jer su prodane pizde koje se ne usude opatljunuti svog poslodavca Ninu Pavića.
Zašto bi trebali očerupati Ninu Pavića, u čemu je – prema Raspudiću – Pavićeva krivica? Pavić je kriv „da je Miroslav Kutle izravno povezan s uništavanjem Kamenskog, a posebno je zanimljiva činjenica da je to odradio novcem kojeg mu je sumnjivom poslovnom transakcijom uplatio Nino Pavić, vlasnik Europapressholdinga“. Dakle, Pavić je kriv što je Miroslav Kutle izravno povezan s uništavanjem Kamenskog. Sažetije, Pavić je kriv zbog onoga što je napravio Kutle. Kako se to krivica prenosi poput gripe nije mi baš jasno, ali Raspudiću je to zbog „posebno zanimljive činjenice“. Po čemu je ta činjenica posebno zanimljiva, da li zbog propasti Kamenskog ili nečega drugoga, Raspudić ne obrazlaže, iako je „posebno zanimljiva činjenica“ jedino što Paviću predbacuje. „Posebno zanimljiva“ činjenica svodi se na to da je Pavić navodno Kutli isplatio neki dug, Kutle je s tom isplatom uletio u malverzacije oko Kamenskog, ali što Pavić ima s tim? Pavić je u tom slučaju kriv kao kad bi netko prodao kuću, a dvadeset godina kasnije se ispostavilo da je kupac bio pedofil koji je u podrumu zatočio neku maloljetnicu. Nije Pavić dao Kutli novce da bi smlavio Kamensko, nego da bi isplatio svoj dug. Moglo bi se reći da Kutle ne bi mogao učestvovati u uništavanju Kamenskog bez novca koji mu je dao Pavić, ali bi se moglo reći svašta, a da to nema nikakvu težinu. Isto tako bi se moglo reći da i onaj pedofil ne bi mogao zatočiti maloljetnicu upravo u tom podrumu da mu kuća nije prodata, ali bi to bilo sasvim besmisleno.
Drugim riječima, Pavić u „slučaju Kamensko“ (koliko je za sada u javnosti poznato) nije ništa kriv. Na temelju toga Raspudić predbacuje navedenim kolumnistima „Jutarnjega“ što se nisu ponašali kao idioti kakvima ih smatra, što nisu napali svog poslodavca zbog nečega za što nije nikako kriv, za što nisu imali nikakvog razloga. Optužba je više nego nategnuta, jedino što se iz nje može iščitati je „Oh, kako ih ne volim! Kako ih ne volim! Kako ih ne volim! Zapravo mi idu strašno na živce, zapravo ih mrzim!“
Otkuda Raspudićeva netrpeljivost prema Jegoviću, Pavičiću, Tomiću, Lovrički i Dežuloviću? Možemo samo nagađati. Prema načinu kako ih je nadahnuto parafrazirao reklo bi se da ih pomno prati, možda čak i opsesivno. Možemo spekulirati da ih napada zbog onoga što nisu napisali upravo zbog svega onoga što jesu objavili, drugog razloga ne vidim. Kako je navedena petorka u javnosti poznata upravo po tome što objavljuju, netrpeljivost se svodi na to što jesu i kakvi su, čime kvare Raspudićevu sliku svijeta i sam taj svijet nije onakav kakav bi Raspudić htio da bude.
Raspudićeva ljutnja je pogrešno usmjerena. Umjesto da je razočaran sobom što je imao neosnovana očekivanja i oslonio se na nevaljalu logiku, ljuti se na one koji ta očekivanja nisu opravdali. Zato mi je njegov tekst zanimljiv. Kako se pametnom čovjeku, a takvim ga smatram, tako nešto može dogoditi?
- završetak -
Post je objavljen 14.10.2011. u 12:05 sati.