Marketing
redakcija Andersen
U petom razredu osnovne škole otac je dobio premještaj koji je godinama tražio, tako da sam taj razred završio u Bjelovaru, a šesti sam već išao u Zagrebu.
Koliko god bilo teško dobiti premještaj, zamijeniti stan u Bjelovaru za stan u Zagrebu bilo je još teže. Jedino što su roditelji uspjeli bilo je da stanarsko pravo na kuću s trosobnim stanom i pristojnim dvorištem zamijene za garsonijeru od 14 kvadrata. Ta se nalazila u samom centru grada, u polukatu kuće u Jurišićevoj 1a. Bila je tako mala da je imala samo zahod, a ne kupaonicu, jedan prozor je gledao na hodnik unutar zgrade, a drugi na svjetlarnik. Originalno to vjerojatno nije ni bio stan nego izba za portira ili odmaralište za domara. Nije bilo nikakve mogućnosti da se sestra i ja uselimo s njima, pa su nas primili baka i djed koji su živjeli u velikoj kući na Tuškancu. Roditelji su planirali da će u što skorijem roku uspjeti zamijeniti tu garsonijeru za pristojniji stan, pa ćemo opet nastaviti živjeti s njima, ali se to nikada nije dogodilo.
Tako mi se bukvalno preko noći život gotovo u potpunosti promijenio. Nije to više bio Bjelovar nego Zagreb, nisam živio s roditeljima nego s bakom i djedom, išao sam u drugu školu, škola nije bila s druge strane ograde nego sam trebao pola sata pješačiti do nje, ostavio sam bjelovarske prijatelje, u gradu koji smo ostavili ostavili smo čak i psa i mačku.
Došavši u Zagreb prisjetio sam se poziva urednice i javio se na Školski radio. Ondje su me raširenih ruku dočekali. Koju godinu ranije Školski radio je okupio tri grupe djece koju su izabrali na audicijama po osnovnim školama. Postojala je dramska, muzička i novinarska grupa, a sve zajedno se nazivalo Redakcija Andersen. Uključio sam se u novinarsku grupu.
Nas dvadesetak redovno smo se sastajali jednom sedmično. Sastanke je vodio netko od urednika Školskog radija. Osnovni sadržaj tih okupljanja bio je da nas podučavaju novinarstvu, specifično radio-novinarstvu, a kadikad su teme bile i iz opće kulture kada su zaključili da nam je potrebno znati nešto što se u školi još nije učilo, što se preskakalo ili obrađivalo samo površno. Često su organizirali da nam o tim pitanjima govore vrhunski stručnjaci koji su tada postojali, tako da su nam dolazili govoriti akademici, odlazili smo u radionice poznatih umjetnika ili zajedno posjećivali zvjezdarnicu, tvornice i muzeje. Nikada neću zaboraviti razgovore s akademikom Leom Randićem koji nas je uvodio u astronomiju i objašnjavao teoriju relativiteta, a u ateljeima Vojina Bakića i Otona Glihe osjećao sam se kao doma. Na sastancima smo planirali zajedničke emisije ili raspravljali o onima koje smo već napravili i koje su se koji ran ranije emitirale. Imali smo po jednu zajedničku emisiju svakog mjeseca, a manje grupe su napravile još nekoliko emisija mjesečno. Pored toga su nas često zvali pojedinačno da spikiramo, glumimo ili napravimo neke manje novinarske zadatke za razne emisije Školskog radija. Mislim da sam imao dvanaest godina kada sam potpuno sam napravio svoju prvu radio-emisiju, od toga da sam je zamislio, isplanirao, dogovorio, sam išao sa snimateljem i snimio, te sam izmontirao. Bila je to emisija od petnaest minuta o „Na-mi“ na početku Ilice. (Gotovo već pedeset godina bavim se novinarstvom na razne načine. Mislite li da u toj struci postoji išta što mi nije poznato?)
Mnogo godina kasnije ostala mi je samo jedna dilema. Otprilike pola članova Redakcije Andersen bili su djeca istaknutih osoba iz politike, nauke ili kulture. Ni danas ne znam da li su oni upali „preko veze“ ili su audicije organizirane da bi se dao službeni oblik i društveno prihvatljivi izgovor za nešto čime je grupa poznatih željela na koristan način zabaviti svoje potomke. Bili su ondje Dražen Juračić (kome je otac bio direktor Školskog radija), Nenad (sin sveučilišnog profesora Milana Preloga), Rajko (sin filozofa Danka Grlića), Gordana i Mladen (djeca političara Čede Grbića), Darka i Zrnka (blizanke Josipa Manolića), Iskra (kćer kompozitora Natka Devčića) i drugi, a pri kraju nam se priključio i Dean (sin neurologa Arnulfa Rosenzweiga).
Posebna vrijednost Redakcije Andersen bila su ljetovanja. Dramska grupa se vrlo rano premjestila u Dramski program, pa smo pri Školskom radiju ostali mi, novinari, i muzička grupa koju smo nazivali „frulice“ jer se sastojala uglavnom od djevojčica, kasnije mladih djevojaka. Sve zajedno bilo nas je pedesetak. Bilo nam je rečeno da se zbog nekakvih tadašnjih zakona maloljetnicima nisu smjeli isplaćivati novci, a kako smo našim emisijama i sudjelovanjima u drugima zarađivali honorare, novci su se uplaćivali na zajednički fond koji smo trošili tako da smo svakog ljeta svi zajedno odlazili mjesec dana na more. Od Izviđača smo posuđivali šatore i svakog ljeta išli negdje drugdje. Jednog ljeta bili smo u Lumbardi, drugoga u Prigradici na Korčuli, u Omišlju na Krku, u bezimenom zaljevu pored Pogane u blizini Punta Križe na Cresu, pa u nekim rajskim zaljevima kojima nije bilo ni blizu ikakvog mjesta. Imali smo dovoljno novaca da svagdje gdje smo se našli iznajmimo veliki ribarski trabakul svaki drugi-treći-četvrti dan koji nas je onda vozio na jednodnevne izlete po okolici, tako da smo dobro upoznali velik dio Jadrana, sve do najdaljih otoka. Pazite, bilo je to početkom šezdesetih godina, prije eksplozije turizma, prije izgradnje velikih hotela, prije nego se obala osula vikendicama, prije nego su jahte počele dolaziti. Pamtim Jadran u djevičanskom izdanju. Bili smo po mjesec dana u nekom zaljevu i kroz to vrijeme osim nas u njega nije navratio nijedan drugi turist. Već gotovo pola stoljeća nisam bio u Pogani i ne mogu ni pretpostaviti kako danas izgleda. Kad sam posljednji put bio ondje – šezdeset i šeste - bilo je to mjesto od desetak tradicionalnih kamenih kuća s krčmom u sredini koja je imala samo jednu prostoriju, ne veću od sobe u uobičajenim stanovima.
U drugoj polovini šezdesetih godina počele su masovnije nicati vikendice, a mi smo već bili u srednjoj školi. Većina je nakon zajednički provedenog mjeseca odlazila na druga mjesta. Ja sam s naprtnjačom i vrećom za spavanje nastavljao putovati autostopom uzduž i poprijeko obale, posjećivao prijatelje, posjećivao rođake, spavao u grmlju, upoznavao putem nove ljude, uvaljivao se u kuće nepoznatima i tako provodio na moru cijelo ljeto. Mnogi od mojih vršnjaka iz unutrašnjosti zemlje tada su još bili ponosni ako su uopće vidjeli more, a ja sam ga – za kontinentalca – dobro upoznao, pa ako se uračuna način kako mi je to uspjelo, ništa čudno da sam se vrlo rano osjećao samostalan naspram roditelja, što je u tom životnom razdoblju uvelike utjecalo na samosvijest i samopouzdanje.
I posljednje, iako ne najmanje važno, a svakako je utjecalo na samosvijest, samopouzdanje i životni polet, ne samo da sam kroz Redakciju Andersen učio o novinarstvu, životu i domovini, nego je redakcija većim dijelom bila sastavljena od zgodnih, pametnih, prijatnih i dragih djevojčica (kasnije djevojaka) s kojima sam imao daleko više druženja i zajedničkih sadržaja nego s onima iz susjedstva i škole, pa je i to doprinijelo da kasnije, kroz život, nisam imao nikakva zazora u ophođenju sa ženskama.
No, kako je život tekao dalje, i ova se priča nastavlja.
Post je objavljen 30.10.2011. u 11:32 sati.