Pregled posta

Pet mladih supruga, pet krasnih žena u najboljim godinama, pet dobrih prijateljica, iskoristile s priliku da je jedna našla preko interneta nevjerojatno pogodnu priliku za iznajmiti lijepi stan usred Pariza na tjedan dana, nabrzinu se odlučile, učas nagovorile majke, punice i supruge da će paziti na djecu, utrpale se sve u jedan auto i odjurile. Imale su raznoraznih planova što će razgledati, ali prvenstveno su odlučile da će se dobro odmoriti. Sedam dana ih nije bilo, nitko osim njih ne zna što su ondje radile.

Jedna od njih ponijela je filmsku kameru, malo čudo tehnike, ne veću od kutije cigareta, ali sposobnu snimiti nekoliko sati materijala oštrim i preciznim slikama.

Po povratku je ona koja je snimala pozvala prvog narednog vikenda prijateljice da se okupe kod nje da bi zajedno pogledale što je snimila i prisjetile se zajedničkog puta i provoda. Tom prilikom povele su i muževe da bi i njima pokazale gdje su bile i kako su se provele.

Ona koja je organizirala okupljanje od ranog je jutra sve pripremala. Zadužila je jednu da donese raznorazne grickalice, drugu da pripremi nekakve kolačiće, sama je pripremila sendviče, treću i četvrtu da donesu dovoljnu količinu bezalkoholnih i alkoholnih piča. Njen suprug je morao obećati da će joj u svemu pomoći, pa je prerazmjestio namještaj u najvećoj sobi s velikim televizorom da svi mogu sjesti i gledati, iznio čaše i posuđe da budu pri ruci, očistili su svu prašinu, uglancali kupaonicu i čak oprali prozore da je stan blistao još više nego inače.

Navečer su se okupili i više od dva sata gledali što je kamera zabilježila. Prvo što su utvrdili bilo je da se snimalo često i dugo kada se ništa atraktivno nije događalo, kad su se odmarale, čekale da se nešto dogodi ili da negdje krenu, kad nije bilo zanimljivije zabave nego da izvade kameru i krevelje se u objektiv. Nasuprot tome, kamera satima i satima nije vađena iz torbice kada su bile negdje gdje je bilo toliko zanimljivo da nikome nije ni padala na pamet ili nije bilo vremena da se gubi na snimanje, kao kad su izašle u noćni klub u kojem se plesalo. Od tog izlaska ostalo je svega desetak sekundi dok su vozile taksijem, brzi snimak približavanja ulazu u klub i više ništa do narednog jutra kad su se mamurne budile.

No ono što je ostalo jasno zabilježeno oštrim slikama i upečatljivim bojama, a moglo se gledati dovoljno dugo da ne bi moglo promaći i da bi ostalo zapamćeno bilo je kako je izgledao stan u kojem su obitavale. Kofere su ostavile gdje su ih odložile čim su ušle, samo su ih rastvorile i vadile iz njih. Uskoro su preko svih naslona stolica, fotelja i kauča visjele hulahupke, grudnjaci i gaćice. Stolovi i ravne površine komoda i polica popunili su se prljavim tanjurima, čašama, punim pepeljarama, praznim flašama, kutijicama i tubama od kozmetike i kutijama od pizza. Po podu su posvuda bile razbacane cipele i vrećice s kojima su se vraćale iz kupovina, a po uglovima i uza zidove odbačena zgužvana odjeća. Po razbacanim krevetima su ležali razni šareni magazini, rastvorene knjige, papirići od pojedenih bombona i stanioli od čokolada, kao i čaše koje su priručno poslužile kao pepeljare. Sudoper se prepunio neopranog suđa, a iz kante za smeće se prelijevalo po plastičnim vrećicama, također prepunima smeća, natrpanih pored nje. Nedostajali su samo iskorišteni tamponi na rubu stola. One su preskakale ili se valjale usred svega zadovoljne kao pet krmača u blatu.

Pet muževa je zanijemilo i sledilo se. To su njihove žene, to je njihovo pravo lice! Takve su kad su na samo, kad rade što hoće! Svaki od njih imao je iza sebe desetak godina svakodnevnog predbacivanja kako su prljavi veprovi koji ostavljaju čarape gdje ih skinu, kako im nokti kad ih posijecaju samo vrcaju po stanu, kako neće pospremiti ni nakon sebe, kako bez muke ležu u nepospremljenu postelju i slično, svaki je imao iza sebe nebrojeno predbacivanja i žučnih svađa koje su počele time da zbog njih stan nije kao na naslovnim stranicama žurnala o uređenju životnih prostora. I dok su supruge razdragano komentirale svoj boravak u Parizu, prisjećajući se što su vidjele i što su propustile vidjeti, zbog čega bi se trebale ponovo ondje vratiti, iz čega je izbijalo kako su se sjajno provele i kako su uživale u svakoj minuti daleko od obitelji i domova, njih petero je zapanjeno upijalo dokumentaristički nivo filma iz kojega se mogla izvući samo jedna pouka: sve ono maltretiranje s higijenom i urednošću, ta svakodnevna mora, postoje samo kad su muževi prisutni kao izgovor i način da ih se može stalno maltretirati i nabijati im komplekse krivice i manje vrijednosti, makar supruge pri tome i same stradale. Da nema muževa svaka bi sretno živjela u svom brlogu, neredu i smradu, reprezentativno se dotjerujući samo kada izlaze van čiste i namirisane.

Je li pet primjeraka dovoljan uzorak za generalizaciju na cijelu žensku populaciju? Možda negdje postoji neka iznimka, ali petorici muževa zbog toga nije nimalo lakše.














Post je objavljen 09.10.2011. u 17:52 sati.