prvi poljubac

petak, 04.11.2011.

TULUM

Kažu da prva ljubav zaborava nema. Nažalost, ne mogu reći koja mi je prva bila. Za svaku sljedeću za kojom sam izgubio glavu mislio sam „To je ona prava! Ne može se voljeti više od ovoga!“, a već kod naredne sam vidio da nije bilo tako. Za prvu koje se uopće sjećam znam da su bile neke za kojima sam bezuspješno cvilio prije nje, a koje sam potpuno zaboravio. (Periodična pomisao „Sve ono ranije bilo je samo prolazno zavaravanje, zabluda“ samo je bujala nadodavanjem još jedne koja se u niz prethodnih nadodavala.) Suma sumarum, ne mogu reći ni koja je prva uopće, ni koja je prva u tom nizu sve snažnijih zaljubljivanja koja je bila „ona prava“, ni kad se sad osvrnem ne mogu reći koja mi je zapravo bila najdraža. Kad bih znao koja je moja prva ljubav, vjerojatno bih je se i sjećao.

No prvog poljupca se sjećam.

Desetak dana nakon završetka osmog razreda pozvan sam na tulum. Tulum je bio kod Metikoša, nećaka Karla Metikoša, poznatog u povijesti domaće zabavne glazbe kao Matt Collins, u djevojačkoj sobici. Nećak je iskoristio priliku da strica nije bilo kod kuće, pa je pozvao omanje društvo iz škole s kojima sam svojevremeno išao u treći i četvrti razred, a kako smo stanovali u susjedstvu veze se nisu prekinule. Bilo nas je osmero. Sobica je bila otprilike tri metra dugačka i manje od dva metra široka. Najveći dio njene površine zauzimao je krevet, a u suprotnom uglu bio je stolčić s gramofonom. Neki su sjeli na krevet, a drugi na pod. Zagasili smo svjetlo. Imali smo flašu s nekim oštrim alkoholom, rakijom ili konjakom, ne sjećam se točno. Prvo je flaša išla od ruke do ruke i svatko je ceremonijalno popio gutljaj, djevojke mali, damski, a mi dečki, dugi, muški. Onda smo pušili. To jest, neki su pušili, neki nisu. Ja nisam, bio sam sportski tip u to vrijeme. Onda smo slušali glazbu. Imali smo dvije singl-ploče „Beatlesa“. S jedne strane su bile brze stvari, a s druge polagane. Prvo smo poslušali one dvije brze, otprilike dvadesetak puta. Onda je netko rekao:

- A sada – idemo plesati!

Kao po komandi svi su ustali kao uvježbana ekipa i prešli u drugu, znatno veću sobu. Ponijeli su i gramofon. U cijelom stanu su bila zagašena svjetla. Pustili smo prvu polaganu stvar. Šestero drugih bez ikakvog dogovora ili oklijevanja podijelili su se u tri para koja su se tijesno priljubili. Meni je preostala Brankica L. Prišla je, zagrlila me i privukla i počeli smo plesati. To, ples, sastojalo se od toga da smo se zagrljeni pomicali otprilike u ritmu glazbe tarući se trbusima.

Točno znam kako smo oboje bili obučeni. Bili smo u tenisicama, tijesnim trapericama i uskim crnim dolčevitama, pripijenim majicama dugih rukava i visokih okovratnika. Kasnije smo skinuli dolčevite, kad je u maloj sobici zakuhalo od topline naših tijela, i ostali o majicama kratkih rukava. Znam to jer tada otprilike četiri godine, ni zimi ni ljeti, nisam izlazio iz te odore. Sviđalo mi se da je i Brankica isto obučena.

Sjećam se da sam pomislio kako je srećom ispalo da je isti broj muških i ženskih došao na tulum, a onda mi je palo na pamet da to možda i nije sasvim slučajno nego, dapače, upravo obrnuto, rezultat pomnog planiranja i dogovaranja. Naime, ostala tri para su mi djelovali nekako uvježbano, kao da su od ranije formirani parovi, samo što to ja nisam ranije znao, pa sam pozvan upravo za Brankicu, po njenoj želji, da i ona ima nekoga. Zapravo, ne bi me začudilo da se tom prilikom upravo tako obukla da bi izgledala kao ja, točno pretpostavljajući da će mi se tako najviše sviđati.

Nisam imao ništa protiv, dapače. Sviđala bi mi se ona da je bila obučena bilo kako. Dok smo išli zajedno u školu, u trećem i četvrtom razredu, smatrao sam da je Brankica najljepša djevojčica ne samo u razredu, nego i na cijeloj školi. Mnogo puta za vrijeme satova očarano sam je promatrao, ne vjerujući da nešto tako lijepo i ljupko može postojati. Ništa više od toga da je mogu tako potajice gledati nije mi padalo na pamet. I kasnije, kad su joj nabubrile grudi, a više nismo išli u istu školu nego se samo sretali u susjedstvu, bio sam ozaren svaki puta kad sam je vidio. Izgledala je kao da ju je nacrtao Milo Manara. No ni dalje mi ništa više u vezi s njom nije padalo na pamet. Ništa čudno. (U to vrijeme nije bilo obnažene ženskadije po novinama i plakatima, nije bilo erotiziranim televizijskih reklama, nigdje se nisu mogli nabaviti pornići, a u filmovima se moglo vidjeti jedino kako se glumice i glumci zagrle i u happyendu poljube, ali oni su bili sasvim odrasli ljudi, pa sam vjerovao dajoš drugo ne moram brinuti o tome. U bakinu i djedovu domu je poduka o seksu počinjala i završavala s tim da postoje žene i muškarci i da su se „oni vjenčali i dobili djecu“.) No da je mene netko pitao koga bih ja najradije pozvao na tulum, reko bih – nju.

Otplesali smo tako uz jednu pjesmu, a u sredini druge je netko rekao:

- A sada – ljubljenje!

Ukočio sam se. Što ću sad? Ostala tri para su se sinhronizirano počeli ljubiti, pa nisam imao vremena smisliti što ću, ali je Brankica znala. Čvrsto me je stisnula i uvalila mi jezik u usta. Bio sam silno ponosan što se nisam skljokao, nisam odskočio, ni trznuo glavom, nisam se ni pomaknuo. Utvarao sam si da sam je uspio zavarati da sam iskusan, da mi to nije prvi put, a možda i jesam. Bio je to „francuski poljubac“. Ne mogu reći ni da mi je bio posebno prijatan ni odbojan, bio je najviše iznenađujući, pa sam pokušavao naprosto registrirati sve osjete, ali ipak mogu reći da je bio više prijatan nego odbojan.

Nakon prvog poljupca uhvatili smo duboki dah i zaronili u drugi. U drugom su nam jezici već bili ravnopravni. Koliko je ona meni ugurala jezika, toliko sam i ja njoj. Trudili smo se da poljubac traje što duže, a da pri tome ne prekidamo ples, i završili smo tek kad nam se zavrtjelo u glavi od nedostatka daha.

Pri trećem poljupcu sam već mislio da sam shvatio i savladao vještinu ljubljenja. Uvalio sam joj jezičinu muški, do mandula. Prekinuli smo tek kad je završila pjesma uz koju smo plesali, a onda je netko, vjerojatno Metikoš kao domaćin i majstor ceremonijala objavio:

- Gotovo!

Vratili smo se u djevojačku sobicu. Umjesto da mi sjedi nasuprot ondje je Brankica sjela uz mene. Bio sam sretan zbog toga. Flaša s pićem je obišla još jedan krug, oni koji su pušili popušili su još jednu cigaretu, popili smo još jedan gutljaj i time je tulum bio završen, jer su se ženske do deset sati morale vratiti kućama.

Bio sam vrlo ponosan kad je završilo jer sam i to uspješno obavio i još sam se pri tome dobro držao.

Očekivao sam da će me Brankica nakon toga potražiti, da će me nazvati telefonom ili nešto slično, pa joj se nisam javljao. Vjerojatno je i ona očekivala isto, pa mi se nije javljala. Došlo je ljeto, otišli smo ljetovati svaki na svoju stranu, na jesen smo išli svaki u drugu gimnaziju, i tako je proteklo barem godinu dana prije nego smo se sljedeći put slučajno sreli, ali je to bilo u prolazu, nabrzinu, i tako se nikada više nismo ljubili, a kamoli išta više, i danas mogu mirne duše, ništa ne glumeći, smireno i nostalgično reći da mi je žao.

- 17:01 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>