stotinu kristalnih glasova

ponedjeljak, 14.11.2011.

Kao što se za Josipa Kovačića pričalo da je sklon dječacima, tako se slična priča vukla i za V.K.-om, kojega su zvali Kranjac, iako nije bio Slovenac. Kovačiću sam jednom bio i kod kuće i zaista je bio oženjen. Sumnja ostaje ondje gdje se posije, pa sam se pitao je li me pozvao kao posljedicu bliskosti koju smo uspostavili ili da bih pričao po gimnaziji da sam mu vidio suprugu. Prilikom posjeta supruga se pojavila, bila je pristojno ljubazna, i brzo nas ostavila da možemo pričati bez ometanja. Po tome zaista nisam mogao ništa reći u kakvim su odnosima, a kamoli da li je ona zaista ljubiteljica vlastitog spola kao i on, pa da su se oženili da bi jedno drugome bili zaštita u svijetu koji u to vrijeme nije bio nimalo blagonaklon prema takvim sklonostima. Bio je niz indicija da je priča o V.K.-u upravo suprotna od istine, ali i nekih koje su ukazivale da bi moglo biti vatre ondje gdje ima dima.

Bila je jedna mlada zgodna profesorica koja je obvezno išla s V.K.-om na školske izlete i maturalna putovanja, bez obzira da li je išao njezin razred ili njegov, a u četiri godine gimnazije nekoliko su puta upriličili da njihovi razredi idu negdje zajedno. Pored toga, V.K. je u četiri godine, koliko sam imao uvid, promijenio četiri stalne djevojke. Sve su bile vrlo mlade studentice, sve su bile bivše učenice naše gimnazije jer si ne bi dopustio da ga ulove kako nešto muti s nekom koja još ide u školu na kojoj predaje, jedna je bila ljepša od druge, ponajljepše cure iz generacije, i svaka je trajala dok je nije smijenila neka iz naredne generacije. No da je imao osobenu sklonost mladićima bila je općepoznata javna tajna u koju nije bilo sumnje.

Kranjac je predavao na Prvoj i Četvrtoj gimnaziji koje su radile u istoj zgradi, samo u obrnutim turnusima. Prijepodne Prva gimnazija, poslijepodne Četvrta, a naredne sedmice obrnuto. V.K. je bio u školi od jutra do navečer. U svakom razredu imao je dva, tri ili četiri „miljenika“. Miljenici su mu obavezno bili oni koji su ostalim profesorima priređivali najviše problema, oni koji pred nikim i ničim nisu ustupali, obavezno inteligentni i duhoviti, skloni dobacivanju i raznim opačinama. Najveći dio svojih boravaka po razredima trošio je na prepucavanja i nadmudrivanja sa tim svojim izabranicima, ali je prema ostalima bio vrlo fer, pa to nije značilo da je itko na ikoji način povlašten. Kao primjer mogu navesti jedan svoj izlazak pred ploču jer je bio tako kratak da ga mogu od riječi do riječi citirati. V.K. je unišao u razred, tresnuo imenikom po katedri i ne otvarajući ga prizvao:
- Babloviću!

To je značilo da trebam izaći ispred klupa. Polako sam ustao, teturajući se dogegao i pokušao uspraviti pored ploče. Cijelu noć sam tulumario, dosta smo i pili, išao sam spavati rano ujutro, nisam odspavao više od dva-tri sata i sve se to na meni vidjelo, a mora da sam i dolično smrdio.
V.K. je rekao:
- Mendelssohn.

LJuljajući se naprijed-nazad mrzovoljno sam procijedio:
- Zove se Felix – i zašutio.

V.K. nije dugo čekao da nastavim, već je samo kratko prokomentirao:
- Da si znao da se zove još i Batholdy – dobio bi dva.

To je značilo da sam dobio jedan. Naravno da mi ne bi dao dvojku da sam znao još i ono „Batholdy“, još bi me cijedio, ali ono što je rekao bila mu je dobra doskočica. Bez riječi sam se vratio u klupu i do kraja nastave tog dana se s mukom borio da ne zaspem. Ali nešto sam naučio zauvijek. Mendelssohn. Punim imenom zvao se Felix Mendelssohn-Bartholdy.

V.K. je bio mladi ambiciozni profesor prepun entuzijazma i energije. Zgranuo nas je već na početku prvog razreda kad je unišao u razred vukući kutiju s gramofonom i s naramkom gramofonskih ploča pod drugom rukom. Na pločama je bila klasična muzika i morali smo je slušati. Svi smo u to vrijeme bili zagriženi rokeri i u početku nismo znali da li nas zafrkava, je li to moguće, rogoborili smo protiv toga kao protiv najgore muke i poniženja. No on je bio spreman svađati se od početka do kraja školskog sata i vremenom nas sve primirio. Često smo morali odgovarati tako da je pustio komadić neke klasične skladbe i tražio da kažemo koje je to djelo i reći kompozitora. Vremenom smo tako mnogo toga odslušali, upoznali i zavoljeli i u višim razredima smo jedva čekali da se pojavi Kranjac s gramofonom jer je to značilo da ćemo se cijeli sat moći opustiti i uživati.

Kad sam bio u trećem razredu nadošao je na sumanutu ideju. Osnovat će zajednički zbor Prve i Četvrte gimnazije! Ideja sama po sebi nije bila ni dobra ni loša, osim što je nakanio u taj zbor ubaciti sve svoje miljenike iz svih razreda sa obje gimnazije. Prozirno. Zbor je bio samo izrika da dva-tri puta sedmično sakupi na gomilu sve koji su mu bili dragi i tako sam sebe počasti na kraju dana. Naravno, kako su to uglavnom bile sve same barabe kojima zborno pjevanje nije bilo ni na kraju pameti, zamisao je već prije početka izgledala neizvodljiva. Tome je doskočio tako da je natjerao pedesetak najzgodnijih cura s obje gimnazije da također dolaze na zborno pjevanja i odjednom su sve one barabe nagrnule da ne propuste ni jednu probu.

I tako je dva puta tjedno sjedilo stotinjak nas u najvećoj dvorani zgrade u kojoj je danas Mimarin muzej i uvježbavali smo pjevati kantate, korale, rekvijeme, arije opernih zborova i slične pizdarije, a pred nastupe smo se znali sastajati i dan za danom. V.K. je stajao ispred svih, mahao rukama i dirigirao. I onda se dogodilo čudo božje milosti. Zbor je propjevao!

To kako je taj zbor propjevao bilo je nevjerojatno. Nije bilo te najsloženije kompozicije koju nije mogao izvesti, a kad je grunuo svom snagom to je naprosto gazilo i mljelo sve koji su se našli pred njim. Ništa čudo jer su se u zboru našli mlada Josipa Lisac, mladi Krunoslav Cigoj, te još dvadesetak ljudi koji su kasnije postali značajna imena u muzičkom svijetu. Recimo, Maja Lukas je provela radni vijek kao primadona bečke opere, a danas živi u Pragu. Pjevali su ondje, između ostalih, i Čedo Prodanović, oduvijek je bio poveliki, pa možete zamisliti kako može pustiti glas, i Mladen Pleše, današnji glavni urednik „Jutarnjeg lista“.

Često smo nastupali u drugim školama u Zagrebu, pa i po cijeloj Hrvatskoj. Nakon nekoliko takvih nastupa unaprijed smo uživali znajući što će se dogoditi. Obično smo se našli poredani sučelice nekoliko stotina do tisuću nepoznatih učenika. Gledali smo kako ih profesori utjeruju u dvoranu, uguravaju u redove, oni se opiru, skaču po stolicama, krešte, odbacuju i točno smo znali kako se osjećaju. U ono je vrijeme rock-eksplozija bila u punom zamahu, slušati zborno pjevanje je bila posljednja stvar na svijetu koju bi samovoljno odabrali, tjerali su ih na priredbu nakon završetka nastave što ih je razgnjevilo i jedva su čekali da se razbježe.

A onda je zbor grunuo! Nas stotinu i deset mogli smo nadglasati bilo kojih tisuću. Svi u publici su se sledenili i popadali zgranuti po stolicama kao da ih je neka velika metla pomela. A kad smo počeli preplitati glasove nisu mogli vjerovati svojim ušima. Već prije završetka prve pjesme svi su bili oduzeti, kao hipnotizirani, u tišini između pjesama nije se čulo ni glaska. Jedino čime se publika oglašavala bio je frenetičan pljesak. Da smo htjeli mogli smo ih držati do jutra bez obzira što nismo imali toliki repertoar, ali nitko se ne bi bunio ni da smo pjesme ponavljali. Pjevali smo „Hej, Slaveni!“ i „Lijepu našu domovinu“, „U boj! U boj!“ iz „Nikole Šubića Zrinskog“ i „Moju mitraljezu“ Natka Devčića, crkvene korale i narodne poskočice, nitko u tome nije vidio ništa čudno.

Nakon dvije godine nastupanja zbor je izborio prvo mjesto na natjecanju europskih srednjoškolskih zborova u Moskvi. Bili su u Rusiji petnaest dana, nastupali i na televiziji i pričali da su se odlično proveli. Mene direktor gimnazije, koji me nije mogao živog smisliti, da mi napakosti, nije htio pustiti na put i tako mi je to promaklo. Prisjećam se da se petnaest dana dok njih ostalih nije bilo uglavnom nisam treznio, a direktor je bježao i sklanjao se po školi da se ne sretnemo. Da smo se sučelili, naročito pred svjedocima, svašta bi čuo!

Bila je jedna stvar koju smo izvodili, a pjevale su je samo ženske, pri čemu smo mi muški šutjeli. „Zbor Hrvatica“ iz opere „Porin“. Kad su naše ženske pustile glas, to je bilo nadnaravno. Čuo sam to bezbroj puta na probama i nastupima, ali svaki puta me je prožimala jeza, a sve dlake duž kičme su se nakostriješile kao bodlje. Od onda, već pola stoljeća, ne propustim čuti ni jednu izvedbu te kompozicije za koju dočujem, ali niti jedna se ni izdaleka ne može mjeriti s onim kako su to pjevale naše ženske. Nažalost, takvo je to bilo vrijeme, ne postoji snimka nastupa tog zbora, a kamoli da bi postojala ploča s „The best of…“

Meni se pjevajući u zboru na drugi način ponovilo ono isto što sam okusio veslajući. Snaga unisonog kolektiva neusporedivo je jača od zbroja snaga pojedinaca koji ga sačinjavaju. Zbor u kojemu svatko pjeva svoje nije zbor. Veslači od kojih svatko vesla za sebe samo si međusobno smetaju i ne mogu se pomaknuti.

Drugačije iskustvo kolektivnog rada iskusio sam uvježbavajući operu. Peta gimnazija bila je u drugom krilu iste zgrade u kojoj su bile i Prva i Četvrta. Kranjac je bio dobar s Antonijem C.C. koji je podučavao muzički odgoj u Petoj gimnaziji. Njih dvojica su smislili da prirede i operu. Odabrali su „Don Pasqualea“ Gaetana Donizettia. Naslovnu ulogu dodijelili su Krunoslavu Cigoju, koji je tada također bio u maturalnom razredu. Našli su neke operne pjevače bez stalnog angažmana za ostale uloge, a statisti smo bili Zvonko Ilijić i Armin Pavić s Pete gimnazije, te ja. Nas dvojica smo glumili sluge koji se ruše po pozornici, maltene kaskadere. Nastupali smo u livrejama, s tim da nam perike nisu trebale koliku smo imali kosurinu. Kranjac je izborio da mu je škola dala veliku dvoranu za probu, pa sam tako mjesecima svaki dan navečer bio u školi do kasno, ako ne na probama zbora, ono na probama za operu. U operi svatko ima svoju ulogu, i tek ako svatko radi nešto drugo sve zajedno ima smisla.

Naš mali amaterski ansambl nastupio je s tom operom u nekoliko gradova. Jednom prilikom gostovali smo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku. Bila je ili kasna jesen ili rano proljeće. Uglavnom, na kontinentu je bilo gadno vrijeme, hladno, mračno, s padalinama, a na obali nas je dočekalo sunčano i toplo. Škola nam je dozvolila tri dana odsustva. Kad smo završili, a ostali se spremali za Zagreb, Kranjac je predložio meni jer smo jedino nas dvojica bili s Četvrte:
- Ostanimo nas dvojica još dva dana, pa možemo produžiti i preko vikenda... Reći ćemo da smo zbog velikog interesa publike morali ponoviti predstavu.

Zabrinuo sam se jer sam ionako imao već previše neispričanih školskih sati i dana:
- Što ako netko od profesora pročita u novinama da smo imali samo jedan nastup?

Samouvjereno me je uvjeravao:
- Ne budi lud! Zar misliš da itko u zbornici čita novine?

Ostali su otišli, a mi se preselili u istu dvokrevetnu sobu u hotelu „Krka“. Prve večeri smo se smrtonosno obžderali u hotelskom restoranu, a krvoločno smo i pili. Tog dana je na naslovnim stranicama izašla glamurozna fotografija moje prijateljice iz „Andersena“ Gordane Grbić koja je u međuvremenu postala poznata televizijska najavljivačica. Kupio sam taj primjerak „Arene“ i pao u afan. Kako smo sjeli večerati tako sam počeo kukati i gnjaviti V.K.-a ispovijedima kako je G.G. perfidno izbjegavala moje pokušaje lirsko-emocionalno-seksualnog približavanja. Što sam više kukao, to sam više pio. Kad smo se napokon digli od stola primijetili smo da nas noge ne drže, a po stepenicama smo se uspeli djelomično i četveronoške, smijući se kao životinje.

Kao što se vidi, iako sam s nekim profesorima bio na ratnoj nozi, s drugima sam bio vrlo prisan.

Sručili smo se svaki na svoj krevet. Kreveti su bili razdvojeni, pa kad me je iz sna trgnula potreba da moram povratiti, te kad sam se osovio i spustio noge na pod, prvi mlaz iz usta sručio se pravo na Kranjca koji je spavao. Jurnuo sam prema lavabou u uglu sobe rigajući usput. Drugi mlaz zalio je zid prema kojem sam hrlio. Treći je završio u njegovom otvorenom koferu koji se nalazio prije lavaboa. Ostatak je završio u lavabou.

Takvo buđenje nas je razbudilo, a kako sam se riješio sadržaja svoje utrobe djelomično sam se i otrijeznio. Pustio sam vodu da pokušam isprati povračotinu iz lavaboa, ali odvodna cijev se začepila i prljava voda se podigla do ruba. Izišao sam na hodnik potražiti s čim bih se mogao pomoći. U sobici u kojoj su čistačice držale krpe i metle pronašao sam neki komad žice dugačak oko metar i pol. To mi se činilo idealnim da odčepiti cijev. Vratio sam se u sobu, zabio žicu u odvod i počeo gurati. Mora da su kanalizacijske cijevi u hotelu bile trule kao i zidovi jer je vrh žice probio put i izvirio iz zida oko pola metra postrance od lavaboa. Kroz otvor je šiknula smrdljiva voda i nezaustavljivo poplavila cijelu sobu.

Bili smo preiznueni da bi nastavili sa sređivanjem, pa smo se sručili nazad na postelje i odspavali još nekoliko sati usred sveg toga kaosa i smrada. Rano ujutro smo se pokupili, razdužili na recepciji i zbrisali u drugi hotel gdje smo se još preko vikenda oporavljali od mamurluka sunčajući se preko dana na rivi. Nezaboravan provod.

One priče da je V.K. bio seksualno sklon lijepim dječacima, koliko mogu posvjedočiti, nisu istinite. Ako je s ikim imao prilike da nešto pokuša, bio sam to ja, a ne samo da nije pokušao nego nije bilo ni natruhe nečega takvoga. Dapače, u razgovorima o tim temama iskazivao je zanimanje samo prema ženama, a osobno sam znao niz njih koje su pale žrtvama tog interesa. Doduše, možda je bio svežder, ali je – što se mene tiče – bio zaustavljen mojom izrazito heterosekualnom kuknjavom, ne mogu reći.

V.K. je nekoliko godina nakon što sam maturirao otišao s gimnazije i proslavio se kao dirigent i zborovođa. Dirigirao je simfonijskim orkestrima u Beču, Londonu i New Yorku, velikim i razglašenim zborovima, rukovodio opernim kućama i glazbenim festivalima, pod njegovom palicom pjevali su najpoznatiji svjetski operni pjevači, nekoliko desetljeća bio je možda najznačajnija figura u domaćoj ozbiljnoj glazbi.

Dakle, u svoje životne domete mogu ubrojiti da sam povraćao po nekim od najprominentnijih ličnosti svoje epohe.

Nekoliko desetljeća kasnije vozio sam usamljen kroz noć prema Zagrebu. Na radioprogramu bio je kasni noćni razgovor, a gostovao je V.K. Voditelj razgovora bio je fasciniran listom svjetskih ansambala i institucija kojima je njegov sugovornik u svojoj karijeri dirigirao ili rukovodio. Nabrajali su se najpoznatiji svjetski orkestri, zborovi i operne kuće, a u jednom trenutku je voditelj zapitao Kranjca može li izabrati koji je bio najbolji ansambl koji se oglasio pod njegovom dirigentskom palicom. Izbile su mi suze od ganuća kada je s potpunim uvjerenjem izjavio:

- Školski zbor Prve i Četvrte gimnazije.

- 18:33 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>