Marketing
pitanje koje se ne pita
Jedne noći, na pola puta od ulaza u stan do moje sobice, spazim u kuhinji svjetlo. Pomislio sam da su ga zaboravili zagasiti, odem do kuhinje, odškrinem vrata i spazim djeda u pidžami, ogrnutog kućnim haljetkom, kako sjedi na stolici, glava mu pala na prsa i spava. Odmah mi je bilo jasno što je posrijedi. Ostao je čekati da vidi kad ću se vratiti, pa ga san prevario. Smilio mi se, raznježio sam se. Znao sam da je zabrinut za mene, zašto se vraćam kasno, gdje sam do tada… Sve pitanja koja sam po svaku cijenu kanio izbjeći. Pazeći da ga ne probudim otišao sam u svoju sobicu, razodjenuo se, legao i pokrio, te zaspao kao da je sve kao obično.
Drugo jutro, za doručkom, nitko ništa ne govori, nitko ništa ne pita. Međutim, naredne noći, kad sam se u mraku htio baciti na krevet, zamalo sam se sručio na djeda. U posljednji čas sam čuo hrkanje koje me zaustavilo, pa uočio da se djed ispružio po mom mjestu i spava kao top.
Srećom, stan je imao više soba, a u svakoj je bio neki krevet ili kauč, pa sam otišao do prvog slobodnog ležaja, pronašao nekakvu deku, ispružio se, pokrio i zaspao.
Ujutro, za doručkom, pita djed, kao naivno:
- A je li, noćas nisi spavao u svom krevetu?
Ja odgovorim glumeći jednaku prostodušnost:
- Nisam. Zamisli, kad sam htio leći vidio sam da ti spavaš u njemu, a tako si slatko spavao da te nisam imao srca buditi.
Djed je ostao bez teksta jer da izravno zapita iz čistog mira ono što ga je zanimalo, „Kada si se noćas vratio?“, nije bilo u njegovom i bakinom stilu. Oni su radije izbjegavali sva nezgodna pitanja kao da ne postoje dokle god se moglo, iako se kadikad događalo da zbog toga ponešto potpuno beznačajno naraste do mjere da se više nije moglo prešućivati, a kamoli ispraviti.
Treće noći pokušam ugurati ključ u bravu da otvorim vrata stana, kad – ne ide! Netko je ostavio ključ u bravi s unutarnje strane tako da ja s vanjske nisam mogao otključati. Odmah sam znao da to nije slučajno. Preostalo mi je zvoniti, probuditi one unutra da mi otvore, ali nakon toga bi odmah sasvim prirodno uslijedila pitanja „Gdje si do sada?“ i slično, no meni se uopće, a pogotovo u taj čas, uopće nije raspravljalo o tome i ni o čemu drugome.
Bakin i djedov stan bio je na gornjem katu vile na Tuškancu. Stanovi su bili visokog stropa, pa su prozori na prvom katu bili poprilično visoko, ali ja sam znao način kako se moglo uspeti upravo do onoga na mojoj sobi. U ponoć sam plazio uz fasadu kao oni penjači što se veru po okomitim stijenama bez ikakve opreme, oslanjajući se samo na jagodice prstiju i vrhove nogu, kao pauk, dosegnuo rub prozora i prevalio se preko njega u mračni stan. Sručio sam se u krevet i zadovoljno opustio.
Za doručkom – ništa, ali navečer ne samo da je bio ključ u vratima s unutarnje strane, nego su i svi prozori bili zatvoreni. Obilazio sam kuću, ogledavao prozore, ali je čak i onaj mali iznad zahoda, koji je uvijek bio otvoren, pa i zimi, bio zaglavljen. Preostalo mi je samo otići na stepenice prema podrumu, ispružiti se po najgornjoj, i pokušati odspavati. To je bilo vrlo neudobno. Stepenica je bila uska i kratka pa sam ležao na njoj zgrčen i izvijen, bila je vraški tvrda, a noć je pored toga bila već hladnjikava. Gotovo uopće nisam spavao. Pričekao sam da djed ode na posao, a zatim ušao u svoju sobu, bacio se na krevet i demonstrativno zaspao. Iz protesta nisam ni otišao u školu koja je bila prijepodne, nego spavao do ručka.
Odlučio sam da neću dozvoliti da se tako nešto ponovi. Prije večernjeg izlaska iznio sam iz stana vreću za spavanje i sakrio je ispred ulaza u podrum. Kad sam navečer naišao na ključ u bravi s unutarnje strane i sve zatvorene prozore, otišao sam po vreću, odnio je usred vrta, položio na ravno mjesto s visokom bujnom travom ispod jednog drveta, uvukao se u nju i u slast zaspao.
Ujutro, tek što se razdanilo, možda nije bilo ni šest sati, najviše sedam, trka me djed nogom. Otvorim oko.
– Uđi u kuću da te susjedi ne vide! – kaže on. Nije volio da itko vidi što nije volio da itko vidi. – Što bi rekli da te vide spavati u vrtu?!
Dobro, premjestim se u kuću, ali ni to nisam htio da mi se ponovi. Mrzim buđenja prije nego se naspavam. Naredne noći sam umjesto u vrt otišao stotinjak metara od kuće, u park na Dubravkinom putu. Znao sam izvrsno mjesto među grmljem gdje me nitko neće smetati niti će me ujutro sunce buditi. Kako ondje nije bilo vekerice spavao sam najmanje do deset, tako da sam u gimnaziju stigao tek na peti i šesti sat.
- A gdje si ti noćas spavao? – pitao je djed za ručkom.
- Nećeš vjerovati – rekoh mu. – Na Dubravkinom putu. U vreći za spavanje. – Znao je da s tom vrećom idem u svoje ljetne pustolovine. – Ja ti toliko volim spavati u vreći za spavanje, vani, u prirodi, da ne mogu propustiti da ondje spavam dok mi još vrijeme dozvoljava.
Na to je samo frknuo, bez ikakvog drugog komentara.
Spavao sam tako na Dubravkinom putu otprilike cijelu sedmicu, a onda je jedne noći padala kiša. Prijatelji su me dovezli automobilom, pretrčao sam do auta do ulaza, vrata na stubište nisu bila zaključana, a u bravi ulaznih vrata u stan nije bilo ključa s unutarnje strane. Uvukao sam se u predsoblje, pa u svoj krevet, i od tada pa nadalje više nije bilo nikakvih problema s noćnim ulascima, niti su baka i djed ikada pitali kada se vraćam kući, pa je tako taj problem riješen kao da ga nije ni bilo.
Post je objavljen 10.11.2011. u 11:58 sati.