Danas vas neću gnjaviti tekstom. Umjesto toga pokazat ću vam jednu sliku. Fotografija prikazuje jedna vrata. Ali to nisu bilo koja, ni bilo kakva vrata…

Subota je dok ovo pišem. Kroz ta vrata se prolazilo uglavnom subotom. Često se prolazilo i nedjeljom, a u ostale dane sedmice rjeđe, ali ipak nije bilo dana da se kroz njih nije ušlo. I danas se povremeno prolazi kroz njih, ali nema slikarije na zidu, a ja sam toliko davno bio ondje da ne znam da li i vrata izgledaju drugačije.

Nedavno pitanje na www.blog.hr pokazalo je da je 50% blogera mlađe od 20 godina, a 75% mlađe od trideset. To kazuje da nema mogućnosti da itko od njih zna da je ovaj ulaz nekoć ovako izgledao. Međutim, ako stanuju u Zagrebu, ili su im roditelji studirali u Zagrebu, ako pozovu roditelje do ekrana ili im otisnu fotografiju, roditelji bi možda mogli prepoznati. Velika je vjerojatnost da im je otac prolazio kroz ta vrata ne znajući da ga s druge strane očekuje buduća majka njegove djece. Velika je vjerojatnost da im je majka prošla kroz ta vrata ne znajući, ali očekujući, da će s druge strane sresti momka koji će joj uspjeti skinuti grudnjak… Ako možete pročitati oglas na sredini vrata, razabrat ćete da je onima koji su prošli kroz njih s druge strane svirala "Grupa 220".

Zanima me koliko vas može prepoznati ovaj ulaz…



oslikao i uslikao mladi Babl

– Bez veze ti je blog – reče Nino P. – Pogledao sam napokon taj tvoj blog i bez veze je.

– Pogledao? Misliš – otvorio si dva-tri posljednja posta, pročitao prvu i posljednju rečenicu, zaključio da je ono između nezanimljivo, pa nisi ni gubio vrijeme na to, te si zaključio da i ostalo mora da je bez veze… i to je to?

Promislio je sekundu-dvije što odgovoriti, munjevito zaključio što je najprobitačnije, pa slegnuo ramenima i priznao:

– Pa da.

– Upravo zato su ti takve i novine! - rekoh mu, ali sam uvjeren da to nije ocijenio kao izjavu na koju bi vrijedilo potrošiti vremena, pa nije ni razmislio o njoj, te ni shvatio što sam mu kazao.

U vrijeme kada sam čitao Karla Maya, Julesa Vernea i Zane Graya, a već mi je bilo jasno da ću se jednoga dana oženiti, razmišljao sam tko bi mogla biti moja buduća supruga: Indijanka s perjanicom, kosooka Kineskinja, Tahićanka s cvjetnim vijencem oko bokova ili kao ugljen crna Crnkinja.

S dvadeset smo bili hipiji i skitali Evropom, a na Jadran su počeli masovno dolaziti turisti, pa sam ozbiljno razmišljao što bi mi bio najbolji izbor: razularena Švabica, oslobođena Šveđanka ili vatrena Španjolka.

S trideset sam bio u dilemi: da li odabrati ženu iz iste ili druge, posve drukčije profesije? Da li tražiti suprugu koja želi biti domaćica ili onu kojoj je profesionalna karijera životni cilj?

Sa četrdeset sam oženio jednu iz susjednog kvarta.

Nije prošlo dugo, a već sam upao u ljubavnu vezu s djevojkom iz ureda.

Njih dvije su saznale jedna za drugu i ostao sam sam.


Sad ima jedna udovica na istom stubištu u zgradi u kojoj stanujem, dva kata više, svaki puta se značajno odmjerimo kada se susretnemo, ali se ne mogu odlučiti da joj priđem jer na mom katu, tik do moga stana, živi jedna druga i bilo bi vrlo pogodno da jednoga dana naprosto probušimo vrata na zidu koji nas dijeli.

Silvije Strahimir Kranjčević bio je poznat i omiljen pjesnik. Mnoge njegove rodoljubne pjesme bile su i uglazbljene, te su ih Hrvati rado pjevali po birtijama, naročito kada su malo više popili. Time su izražavali ogorčenje spram vjekovnog tuđinskog ugnjetavanja, prvenstveno protiv mađarske političke hegemonije i ekonomskog eksploatiranja. "Hrvatska radi, a Pešta se gradi…", bio je lajtmotiv vjekovne nepravde. No kako je Austro-Ugarska bila uštogljena pravna država, žandari su često dolazili u birtije tražeći da se zatvore nakon propisanog radnog vremena, kao što su zabranjivali istjeranim gostima da narušavaju javni red i mir pjevajući po ulicama. Raspištoljeni Hrvati su to doživljavali kao onemogućivanje izražavanja nacionalnih osjećaja i često su se potukli sa žandarima, te završavali u zatvorima i pred sudovima. Njih se smatralo rodoljubima. Kako žandari nisu bili ni najmanje nježni, rodoljubi su dobivali batine u birtijama, na ulici i u zatvorima, te je Hrvatska bila puna žrtava nacionalnog ugnjetavanja, a Kranjčević je bio idol zbog čijih je stihova vrijedilo završiti razbijene glave ili s modricama po leđima.

Isidor/Izidor/Iso Kršnjavi bio je slikar i povjesničar umjetnosti koji se u neko doba počeo baviti politikom. Podržavao je omrznutog bana grofa Karla Khuen-Hedérvárya, te postao zastupnik u Saboru i ono što bismo danas nazvali ministrom kulture i prosvjete. Kako je i njega smetala madžarska supremacija, napravio je nešto što se nitko prije njega nije sjetio otprilike četiri stotine godina - pročitao je ugarsko-hrvatsku nagodbu. To je bio temeljni dokument na kojemu su uređeni mađarsko-hrvatski odnosi. U njoj je lijepo pisalo da sav višak poreza koji se sakupi u Hrvatskoj, a ne potroši, odlazi u Budimpeštu. Lijepo, rekao je Kršnjavi, onda ćemo sve potrošiti i ništa neće preostati da se odlijeva iz zemlje. Kako je Austro-Ugarska bila pravna država, Kršnjavi se potrudio da sve potroši. Hrvatska se pretvorila u veliko gradilište. Sagradio je Hrvatsko narodno kazalište, Muzej za umjetnost i obrt, gimnaziju u kojoj je danas Mimarin muzej, Umjetnički paviljon, Strossmayerovu galeriju, sagradio je ili obnovio dvjestotinjak škola, knjižnice, domove za đake, bolnice, atelijere za umjetnike, podigao mnoštvo spomenika… U njegovo vrijeme izgrađeno je otprilike sve ono što danas znamo kao centar Zagreba, a Zagreb je od provincijske palanke postao lijep, uređen evropski grad. Kršnjavi je poticao i pokretanje mnogih aktivnosti, od izučavanja povijesti umjetnosti na sveučilištu do mnogih sportova, slao je talentirane mlade ljude neka studiraju u svijetu, a njegov model gimnazijskog programa preuzele su sve zemlje Austro-ugarske monarhije. Kršnjavi je od Hrvatske na kraju devetnaestog stoljeća napravio modernu državu. E, njega su Hrvati mrzili i prezirali što se dao "u protunarodne svrhe upotrijebiti", te da je "ništarija" i narodni izdajnik.

Prošlo je stoljeće i Kranjčeviću i Kršnjaviju je odavno svejedno što mislimo o njima. Dva Hrvata, dvije sudbine, dvije zaostavštine… Jedan je sjajno pisao, a drugi je sjajno znao pročitati.

Evo, napisao sam, pa čitajte… ako znate čitati...

U svijetlosti svijeća oči su joj iskrile i presijavale se sjajem kakav nikada ranije nije vidio. Nakon večere otpratio ju je pješice do kuće u kojoj je stanovala. Pozvala ga je da se popne do njezinog stana da vidi kako se smjestila. Završili su u krevetu. Nakon strasnog grljenja on je prvi zaspao.

Ona je izvadila leće iz očiju i spustila ih u čašu s vodom na noćnom ormariću pored kreveta. Po noći se on prenuo suhih usta, spazio čašu i - ne razbuđujući se do kraja - iskapio je do dna.

Ujutro se ona pretvorila u aždaju! Gdje su leće? To su jedinstvene leće za oči, rijetke i skupocjene, nabavila ih je iz Kanade, stavljaju se i skidaju bez muke, nose se bez ikakve smetnje, diskretno obojane…

On se obukao da krene na posao, ali je ona zaključala vrata i rekla - jok! Ne pušta ga van s njezinim lećama! Ona je otišla na posao, a njega ostavila zaključanog. Ostavila mu je i lavor za veliku nuždu, spuštenu dasku na školjci omotala salotejpom da slučajno ne koristi wc, malu nuždu mu je dozvolila raditi u lavabo.

Sve je sretno završilo, no iako bi neki kompjutor, uspoređujući njihove osobine, interese i vrijednosti, zaključio da su idealan par, ona nije mogla nastaviti vezu s čovjekom kojega je, čim bi ga vidjela, zamišljala kako čeprka po govnima, a ni njemu nije bilo stalo nastaviti druženje s ženskom koju nije mogao pogledati u oči.

Pokatkad mi se čini da stari Heraklit nije bio u pravu s onim da "u istu rijeku ne možeš dva puta zagaziti" ... Nije još bio otkrio ili je zaboravio na kruženje vode u prirodi: rijeka teče u more, more se isparava, isparenja formiraju oblake, oblaci lete, pada kiša, pada snijeg, ledenjaci se tope, proljetne bujice stvaraju potoke... I evo iste vode koritom iste rijeke, nimalo pametnije, jer je voda nesposobna išta zapamtiti.

Poštovani Bable, prepoznao sam da ste iskusan i pun razumijevanja, pa Vam se javljam sa svojim problemom kao s gadnom bradavicom koju treba ukloniti. Kao i svi u pubertetu, odao sam se rukobludu. Ne bi u tome bilo ništa loše da to nisam radio bolje od drugih, pa se kvaliteta premetnula u svoju suprotnost. Opčinjavalo me kako iz vrha rudećeg uda nadire alabasterski bijelo… pa sam se saginjao i savijao da to mogu promatrati iz što veće blizine. Kako sam prirodno obdaren (23,4 cm), a mlado tijelo je savitljivo, otkrio sam da mogu dotaknuti vrh spolnog uda jezikom i da mi to pruža enormnu ugodu. Nakon nekoliko mjeseci svakodnevne, često višekratne vježbe, postao sam čovjek od gume i danas mogu progutati sebe samoga u cijelosti. Šaljem vam fotografiju da se uvjerite.

Moji seksualni interesi okrenuti su isključivo ženama, ali nakon desetogodišnje prakse ne vjerujem da na svijetu postoji ijedna koja može popušiti kao ja, a i gutam! Imao sam i djevojku i nju je jako uzbuđivalo gledati kako ja to radim, tako da se naš seksualni život sveo na to da me promatra, a kada sam nju pokušavao podučiti, nije uspijela ni približno usvojiti moju vještinu.

Sad me brine - da nisam peder?! Ipak ja, usprkos tome što volim pogledati lijepe žene, svakodnevno fafam muški kurac. Ponosan sam na svoje umijeće i muči me što ga ne mogu nikome pokazati, pohvaliti se onim u čemu sam najbolji, pa često pri tome zamišljam kako opslužujem nekog drugog muškarca. To mi kvari zadovoljstvo jer mrzim pedere više nego Srbe, obojene, Cigane, Židove, masone i Mesića.

Postoje žene s kurčevima, vidio sam slike na Internetu - da mi je takvu naći! Pa još da je Hrvatica! Čak i ako mi ne možete pomoći, pomoglo mi je što sam olakšao dušu…

Stjecajem okolnosti bio sam prisiljen godinu dana pratiti televizijski program. (Ne, nisam bio u zatvoru!) Iz dana u dan gledao sam televiziju najmanje dva, tri sata, a ponekad i osam, devet, deset sati dnevno. Dapače, često sam pratio jedan program, a na dva videorekordera snimao druga dva, pa naizmjence ubrzano pregledavao snimljeno da mi štogod ne promakne.

Na televiziji možete vidjeti svašta, ali ima nešto što na njoj ne možete vidjeti gotovo nikada, nikad, ni slučajno! Naime, na televiziji se nikada ne prikazuje da netko gleda televiziju.

Eventualno se, vrlo rijetko, u ponekim filmovima snimljenima za kino-dvorane, koji se kasnije prikazuju na televiziji, na nekoliko trenutaka vidi glavni junak koji pogleda tv-vijesti i sazna informaciju bitnu za daljnji razvoj ili razumijevanje priče, recimo da ga progoni čitav svijet, ili zatičemo neki lik koji bulji u neki jasno naznačeni glupi program ili prati sportski prijenos, ali to je obavezno smiješna figura ili negativac.

Za televiziju gledanje televizije ne postoji.

...i pokušavaju prodrijeti u kuću!

Hoću nešto reći na vrijeme, neka se zna: ja nikada nisam bio prah i nikada se neću u prah vratiti!

Jebo sve koji mi nastoje nabiti kompleks manje vrijednosti: nisam ni mrkva koju grickam, ni bilo koja druga hrana koju žvačem, ni zrak koji udišem, ni nokti koje odsiječem, ni drek koji ostavljam za sobom.

Ne dam se fascinirati činjenicom da mi tijelo sadrži više od 80% vode, niti da atomi materije koja čini moje tijelo postoje od početka svemira i postojat će nakon mene zauvijek.

Iz toga nikako ne slijedi da bih trebao izdržavati bulumente onih koji žive na račun toga što ostale vuku za nos.

Ja sam jedinstven sklop koji živi samo u svojem vremenu i sve što ostane nakon mene - to neću biti ja.

Kome ovo nije dovoljno, reći ću izravno: dok još mogu odlučivati zabranjujem da se nad mojim lešom prenemaže nekakav muškarac u suknji i trkelja patetične bedastoće!

Našao sam se u dilemi - da li napisati novi tekst na blogu ili otići na ćevapčiće?

Ćvapi su bili izvrsni.

Posljednjih dvadeset godina sam gotovo stalna mušterija Zavoda za zapošljavanje u Ulici kralja Zvonimira. Da se u radni vijek računa vrijeme potrošeno na traženje posla, već bih bio u penziji! Jednom mjesečno sam se trebao pojavljivati ondje da bih dobio pečat kojim mi se produžuje zdravstvena zaštita. Procedura je uvijek bila ista. Godinama se trebalo popeti na kat, ondje sam pred vratima gdje sam se trebao javiti zatjecao pet, sedam, desetak ili dvadesetak ljudi koji su već čekali, dočekati svoj red, ući, pružiti karticu za evidenciju i dobiti pečat i potpis zadužene referentice. Zlata Botić mi je svjedok. Ona je bila zadužena za pomoć u traženju posla svima koji su završili filozofski fakultet ili pedagošku akademiju.

U jednom od tih navrata na vratima je u visini očiju bila nalijepljena obavijest na papiru formata A4 ispisana tri prsta velikim slovima da se od nedavno, pa ubuduće, za redovna javljanja treba javiti na šaltere u prizemlju, a ne kod zaduženih referenata. Dočekao sam red i ušao. S jedne strane sobe sjedila je Zlata Botić, nasuprot njoj, stol do stola, njezina kolegica. Obje su me upitno pogledale. Rekoh:

- Oprostite! Nisam došao zbog redovnog pečata, vidim da će se od sada dobivati dolje, nego mi je potrebno zbog socijalnog…


Njih dvije se skameniše. Ukipljeno su me promatrale razrogačenim očima da sam se zapitao što sa mnom nije u redu, da mi nije šlic raskopčan ili štogod slično, a onda se one istovremeno trgnuše kao na tajni znak i iz njih se izlije tako da su upadale jedna drugoj u riječ:

- Nevjerojatno! Prvi koji je pročitao obavijest! Prvi koji je pročitao što piše! Nakon tri tjedna - netko je pročitao! To je nevjerojatno - kako uspiju da ne pročitaju?! Pola sata stoje pred vratima, bulje u obavijest, a ne pročitaju! I to sve profesori, a ima i magistara!

Olakšavši duše malko su se primirile, no Zlatu je obuzela malodušnost:

- Ima ih petnaest tisuća nezaposlenih profesora koje bih ja trebala zaposliti, a kako da ih zaposlim kada su - usprkos svim diplomama - nepismeni, kada ne čitaju ni ono što im visi pred nosom?!

- Ne brinite - pokušavao sam je utješiti. - Kakvo je stanje, svi će se oni zaposliti prije mene… - no to joj nije bila neka naročita utjeha.

Rođendani su se izrodili u neprijatne i opterećujuće obaveze. Već prvi korak je izbezumljujući - što kupiti za rođendanski dar? Danas svi sve imaju, nikoga ništa ne zanima, teško je smisliti što izabrati koliko košta da košta. Pa ako još uzmemo cijenu u obzir, nije red darovati nešto bezvrijedno, kao što je svakome mrsko skupo platiti za nešto što slavljenika neće ni najmanje obradovati. S druge strane, kada je čovjeku rođendan, može očekivati da će biti darovan najrazličitijim nepotrebnim stvarcama koje će samo skupljati prašinu po stanu, da ne nabrajam…Onda se svi okupe, izruče darove, te nastaje silna dosada u kojoj preostaje samo što prije se napiti i napraviti kakav izgred kojega se još danima treba stidjeti.

S druge strane - rješenje je tu, svima pred nosom, na vrhu jezika, nameće se samo, ali se svi prave da ga ne vide. Zašto? Recimo, moja žena ima jednu sjajnu sestričnu - što mi ona ne bi popušila za rođendan? Ima i neke odlično izgledajuće prijateljice, što mi one ne bi pokazale sise? Kolega iz ureda ima jebozovnu ženu i siguran sam da bi ga zanimalo vidjeti kako je netko drugi praši u stražnjicu… Naša vjenčana kuma, zmaj od žene, da uvježba neki dobro koreografirani striptiz i izvede ga na rođendanskoj zabavi? Pa onda, ima jedna teta iz vrtića, kada bi mi obećala dati da joj grickam klitoris, nikako je ne bih propustio pozvati! Još maloljetna susjeda bi mi mogla pokloniti nekoliko svojih dobro usnimljenih aktova, da imam što proučavati dok drkam čekajući da dostigne punoljetnost. Ili - recimo - da mi punica pokloni viagru, progutam kuglicu, stoji mi osam sati, a sve uzvanice se redom promeškolje na njemu…

Bio sam sav euforičan kada mi je to rješenje sijevnulo, tim više što mi se i rođendan primicao. No onda me je kao hladni tuš presjekla pomisao - a ofucana raskvašena tetka Nina?! Kada bi se uveo moj sistem, a ja sam za fer odnos, ravnopravnost među spolovima, pravdu i poštenje, čak i ne bih imao ništa protiv da me popuši krezubim ustima, ali što ako ona za svoj rođendan zaželi od mene jedan liz ili štogod slično? Brrr… I pored najbolje volje, na nju mi se naprosto ne bi mogao dići.

Na sreću, nakon nekoliko dana razmišljanja našao sam izlaz i za to. Rješenje je u kolektivitetu. Ako se slavljeniku ugađa na rođendanskoj zabavi, bilo bi dovoljno da mi šogorica gurne muf pod nos, pa bih mogao tucati i dikobraza! Samo jedna takva šogorica da pleše gola na stolu i svi muški bi mogli, ne skidajući pogleda s nje, tucati sve babuskare od reda, uključujući i vlastite supruge.

Skroman sam čovjek, ne tražim mnogo, moja ideja ne zahtijeva nikakvih troškova, a kamoli daljnja državna zaduživanja u inozemstvu, te ne vidim nikakve prepreke da se prihvati i uvede u svakodnevnu praksu.

Nebrojeni su dokazi da se ljudi guraju onamo kamo ih nitko ne zove, kao što i priliči vrsti koja tumači svemir, svijet i život homocentrično, kao da su oni u središtu i mjera svega. Posljednji su primjer naslovne stranice dnevnih novina. Gospa se, navodno, prikazala u nekoj crkvi krcatoj egzaltiranom pastvom. Dovoljno je zrnce zdrava razuma da ukaže kako to ne može biti istina, da je riječ o još jednoj novinskoj patki.

Svi provjereni i nedvojbeni slučajevi kada se Gospa pojavila, kao što je bilo u Lourdesu, Fatimi, Međugorju, itd., imaju nešto zajedničko. Sve vidjelice bile su pastiri. Iz njihovih izvještaja saznajemo da Gospa obično šuti i samo se smješka, a tek na njihovo gnjavljenje, zaklinjanje i moljakanje, pokatkad im ponešto i kaže, i to tek toliko da ih otkači. Iz dobro obaviještenih krugova dobili smo objašnjenje da je to stoga što se Gospa zapravo ukazala sasvim drugim božjim stvorenjima, a ne ljudima, te su pastiri tek kolateralne žrtve.

Gospa se, naime, ukazuje ovcama.

Parazjanijev djed je umro na zahodu. Ukućani su čuli tupi tresak, dotrčali pred vrata, kucali, zvali ga, a onda ušli i našli ga na podu s hlačama spuštenim ispod koljena. Pozvali su Hitnu pomoć, koja je mogla samo konstatirati smrt i prenijeti ga na kauč gdje je dočekao mrtvozornike. Kada su ga odnijeli, Parazjani je ušao u wc i spazio u školjci ogromno govno. Automatski je ispružio ruku da pritisne dugme na vodokotliću da ga ispere, ali u posljednjem trenu se zadržao. Govno je bilo fascinantno. Stršalo je iz odvoda smotano u vodi koja ispunjava polovinu školjke, debelo, dugačko i tamno poput prijeteće murine, a nije se moglo odrediti koliko ga još ima u cijevi. Parazjani takvo govno nikada ranije nije vidio. Stajao je i opčinjeno ga promatrao. Došlo mu je u svijest da je to posljednje što je njegov djed napravio, posljednje što je nakon njega ostalo, i još takvo - nevjerojatno - da bi ga trebalo pokazati svijetu, obznaniti u novinama, slikati za televiziju, uvrstiti u Guinessovu knjigu rekorda, te nije imao snage da ga uništi. Izišao je iz prostorije, zaključao izvana i spremio ključ u džep. Na sreću, imaju u stanu drugi wc. Parazjani se svakodnevno vraćao, buljio u govno, i nije imao snage da ga likvidira. Dapače, što je to duže trajalo, postajalo mu je sve dragocjenije. Iako je plivalo u vodi, nije se raspadalo, kao da je od plastike. Takvo govno, da bi čovjek izbacio iz sebe, zahtijeva napor dovoljan da stariji, slab čovjek umre. Parazjani se povremeno plašio da bi moglo sunuti na njega poput aliena.

Jednoga dana je zaboravio zaključati vrata za sobom i kada se nakon posla vratio kući - govna nije bilo. Sazvao je sve ukućane i pitao je li tko pustio vodu. Svi su zanijekali. Parazjani od tada živi u strahu da je govno iskoristilo priliku, isplazilo iz školjke, sakrilo se negdje u stanu i vreba priliku za napad u najneočekivanijem trenutku.

Lako mogu prizvati najranije sjećanje, upečatljivo i jasno, na to kada sam o nečemu pomno, istinski razmišljao. Sjedio sam na ogradi ispred kuće zadubljen u temeljito svestrano sagledavanje i analiziranje teme koja me je okupirala, istovremeno prožet dubokom spoznajom onoga što se nametalo kao neizbježan zaključak – imati deset godina je najbolje moguće razdoblje u životu!



Bio sam već upoznat s Oliverom Twistom, šegrtom Hlapićem, čiča Tominom kolibom i tužnom sudbinom brace Jaglenca i sestrice Rutvice, te sam uzimao u obzir da se moj zaključak mora ograničiti samo na one koji imaju sretno djetinjstvo.



Posljednjih deset godina, što sam stariji, sve sam uvjereniji kako sam onda bio u pravu.

Prema nekim mišljenjima ove dvije fotografije razlikuju se u sedam pojedinosti, prema drugima u jedanaest. Pokušaj pronaći koje je mišljenje ispravno.



Nagrada za trud je što ćete uočiti sve u čemu su ove dvije fotografije istovjetne.