,babl.blog.hr" />
Imali su neku firmu u Monaku. Firma je najvjerojatnije bila tek soba u koju nitko nije ulazio, u kojoj se nalazio telefon koji je preusmjeravao pozive na tko zna koji broj tko zna gdje u svijetu. S kraja linije javljao se samo prijemni signal faksmašine. Ondje je vjerojatno jednom mjesečno, jednom u petnaest dana ili najčešće jednom sedmično netko dolazio, sakupljao pristigle faksirane poruke i nadopunjavao novu rolu papira.
Znali smo da prije ponoći naši neprijatelji neće uspjeti sakupiti podatke za slanje, što nam je davalo osam sati da zaustavimo ono što ni po koju cijenu nismo željeli dozvoliti da se dogodi, da proslijede informacije.
- Što imamo? - pitao je Grga nadajući se čudu.
- Samo broj telefona u Monaku - odgovorio je Milivoj. - S druge strane se javlja samo faks.
U deset navečer smo zaključili da nam je to sasvim dovoljno.
Prvo smo izbrisali sve podatke iz postavki naše faksmašine, da se ne može ući u trag poruci koju ćemo s nje poslati.
Grga je odsjekao više od metar dugačku traku s role fakspapira. Jedan kraj smo ugurali u mašinu i potjerali da izviri iz nje. Pažljivo smo zalijepili taj kraj s drugim krajem papirnate trake i tako dobili zaokruženu cjelinu, plašt papirnatog valjka koji je prolazio kroz faks.
Čekajući da se spoj osuši zabavljali smo se mogućim porukama koje bismo rado napisali na taj papir, a Milivoj je čak predlagao da smo ga trebali spojiti u Moebijusovu petlju, što bi davalo dvostruko više prostora za inventivni sadržaj, ali smo se ipak suzdržali da ničim ne okrnjimo savršenstvo jednostavnosti izvedbe.
Napokon smo ponovo nazvali monaški broj i kada se javio signal s druge strane, pokrenuli slanje poruke. Šutke smo pušili i ispijali pivice dok se beskonačna traka zujeći okretala prolazeći kroz faksmašinu, sve dok se, nakon više od dvadesetak minuta, veza nije prekinula. KLIK! - iz mašine je ispala potvrda o poslanoj poruci koja je govorila Error 17, što je priručnik dešifrirao kao "poruka neisporučena jer je u mašini koja prima ponestalo papira". Za svaki slučaj smo poslali još jednu kraću poruku i odahnuli kada smo dobili isti odgovor. Pokušavali smo si predočiti izraz lica tipa koji će u ponedjeljak ili koji dan kasnije ući u sobu i zateći podno faksmašine trideset metara izbačene prazne papirne trake.
- I… - zapitao sam. - Koliko će im izmaći?
Milivoj je kratko razmišljao prije nego je odgovorio: - Pa… otprilike… oko dva milijuna maraka… najmanje… na dan.
- Ih! - rekoh. - A ja imam u džepu svega za još jednu pivu!
Petnaestak dana nakon toga, sjedeći na Cvjetnom trgu, komentirali smo vijesti iz novinskih crnih kronika: pronađen tip izrešetan u vlastitom automobilu na parkiralištu pred svojom kućom, bez ikakvih naznaka tko je i zašto to učinio, a istovremeno je nekolicina šefova tajnih službi dalo otkaz ili su smijenjeni, a nekolicina ih otpušteno… Nije nas to nimalo začudilo. U kakvoj zemlji živimo?! Netko uvijek mora platiti.
Post je objavljen 22.04.2006. u 19:18 sati.