Postoji jedna osebujna vrsta psiholoških testova koji kod onih koje snađe da ih trebaju rješavati obično izaziva čuđenje, nevjericu ili podsmijeh. Sastavljeni su naizgled zbrda-zdola, od mnoštva bezveznih, beznačajnih ili bedastih pitanja, u kojima se traži sve i svašta. Na primjer, improviziram… Volite li više papar ili senf? Da li mijenjate čarape češće od jedanput sedmično? Da li potajice kopate nos? Pravite li kuglice od kruha? Da li vaše čarape ponekad prijatno mirišu? Bojite li se da ćete oćelaviti? Volite li prepričavati svoje snove? Jeste li ikada podrapali ili zapalili knjigu? Mokrite li noću u krevet? Upotrebljavate li radije platnene ili papirnate salvete? Razmišljate li ikada o mravima? Znate li kako vam se zovu sva četiri pradjeda? Vjerujete li u postojanje anđela? I tako dalje… Obično je dvije ili tri stotine takvih pitanja na koja se odgovara sa da ili ne.
Ti testovi love ono što ljudi ne žele priznati, često ni sebi samima, a kamoli bilo kome drugome. Osnivaju se na tome da je iskustveno, statistički uočeno da se neke psihičke crte ili oblici ponašanja pojavljuju uvijek zajedno, iako nije jasno zašto. Recimo, ponovo improviziram, više od 98 % pedofila uživaju u čačkanju vlastitog pupka noktom malog prsta i vole juhu s mnogo rezanaca, ili nešto takvo. Nitko neće priznati da ima pedofilske sklonosti, ali će bez problema odati da voli juhu s mnogo rezanaca. Naravno, juha s rezancima paše i mnogima koji nemaju ni natruhe pedofilskih sklonosti, ali ako pri tome uživaju u kopanju prljavštine iz pupka noktom malog prsa… pa još uzgajaju zlatne ribice….!
Mehanizam na kojemu su utemeljeni ti testovi razotkrio mi je zagonetku koja me je dugo proganjala. Odrastao sam u kući svog djeda i jako sam ga volio, volio sam slušati njegove priče, ali se s njim nisam slagao ni u čemu. Svaku informaciju koju sam od njega dobio sam provjeravao, analizirao i reinterpretirao, malo koju pouku prihvaćao i borio sam se rukama i nogama protiv svega što mi je nastojao usaditi. Ipak, moram priznati, na kraju sam se formirao tako da cijenim sve bitne vrijednosti na kojima je on nastojao i u svim ključnim trenucima života sam postupio onako kako bi i on. Isto tako znam mnogo ljudi koji su svojevremeno bili kivni na svoje roditelje i kleli se da nikada neće biti kao oni, a kada je došao čas da se pokažu - pokazali su se još gori.
Neki bi rekli da je to zato što, ma koliko nešto ne voljeli, ako ne znamo za išta drugo, kada nam zatreba nemamo ništa drugo na pameti kako bismo mogli postupiti. Sklon sam drugačijem tumačenju - bez obzira kakve se poruke razmjenjivale verbalno, da li smo se uzorima i autoritetima svjesno povinovali ili im oponirali, onoga što smo nesvjesno usvajali da dohvaćamo soljenku i koristimo je istim pokretima kao djed, brišemo prašinu kao baka, peremo ruke kao majka ili preskačemo dvije po dvije stepenice kao otac bilo je toliko mnogo da se kroz to i sa tim provuklo sve ono bitno što nas određuje.