utorak, 25.04.2006.

...

U ponedjeljak, već prvi sat, prozove razrednica Ružu Pužu da odgovara kemiju. Digne se Ruža, krene prema ploči, no na pola puta se rasplače kao kišna godina. Spopao je takav plač da je pala na najbližu stolicu i samo plače, plače, ne može ni govoriti. Pita raska što joj je, nitko ne zna, dok napokon ona sama nije uspjela kroz grcanje i ridanje istisnuti – umro joj otac! Pa kako? – zgrane se raska. Naglo, objasni Ruška kroz teške suze – sprovod u podne.

Raska odmah pusti Ružu Pužu s nastave i još dvije cure da je otprate kući, a mi ostali izvadismo sve dinare što smo imali – za vijenac.

Odredi raska Šelembu, Gvozdanovića, Kušana i Nikolića, danas voditelja odjela malih oglasa i osmrtnica u EPH, sve kršne dečke, da kupe vijenac i odnesu ga, a Irenu da predvodi delegaciju. Odu oni na Mirogoj, kupe vijenac, vijenac veći od njih, pa pred mrtvačnicu i čitaju partecetle… Ni na jednom Ruškina prezimena. I kaj sad? Kaže netko – da nije na Miroševcu? Pa trkom na Miroševac; okitili tramvaj koliki je vijenac bio.

Tramvaj je tada išao samo do maksimirskog stadiona, zaokretao pred zoološkim vrtom. Dalje je trebalo autobusom, a autobusi dolazili svakih pola sata i takva je bila gužva da se nije moglo ući s tolikim vijencem. Krenu pješke. Kaže Irena da ne može više hodati, pa je stave na vijenac i ponesu kao egipatsku princezu na nosiljci sve do groblja.

Oni na Miroševac, čitaju osmrtnice: opet ništa. Što sad? Čekaju do navečer, gladni, žedni, piju vodu iz vaza s cvijeće na grobovima, još počne i kišiti. Ispratili pedeset sprovoda; napokon ostavili vijenac na lijesu nekog jadnika kojemu nitko nije došao i nije dobio ni cvjetka. Raski rekli da su ostavili na grobu Neznanog junaka ili nekog sličnog.

Sutradan sretne raska Ruškinu majku slučajno na ulici. Kaže raska: "Saućešće". Pita majka: "Zašto?"

Ispostavilo se da Ruškin stari prodaje vijence na Mirogoju…
- 11:20 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker