Marketing
Poučan primjer o tome je priča o drugu Dragecu, nazovimo ga tako.
Drug Dragec bio je partizanski prvoborac, komunistički ilegalac koji je pao u zarobljeništvo ustašama. Surovo su ga mučili, ali nije izdao drugove. Onda su ga partizani razmijenili s ustašama za neke njemačke oficire. To je bilo općepoznato, dio njegove službene biografije koji se mogao naći i u čitankama.
Nakon rata drug Dragec je postao istaknuti političar, a vjerojatno bi bio i još značajniji da se u potpunosti posvetio tom poslu. No bilo je poznato da je drug Dragec čovjek koji ni na koji način ne želi zanemariti svoju obitelj, da je požrtvovan otac četvero djece, da ih vodi u školu, ide na roditeljske sastanke, radi s njima domaće zadaće i svakodnevno provodi što više vremena s njima. O tome se moglo čitati i u novinama.
Ono što su mnogi znali, pa i mnogi novinari, ali nitko nije spominjao, a kamoli napisao ijednu riječ, bilo je da su ustaše mučili druga Drageca tako da su mu tucali testise i spolovilo kladama, te on medicinski nije mogao imati djece, a u ono vrijeme od umjetne oplodnje nije još bilo niti U.
Pokušajte samo zamisliti kako bi tu temu danas potpuno slobodno razvalili Pukijevi i Ninekovi novinarski jurišnici! No u ono doba su novinari bili tako ispranih mozgova da im nije padalo na pamet da pišu o tome, iako bi izdanje koje bi to objavilo bilo razgrabljeno. A da se kojim slučajem i dogodilo da netko nešto napiše, na njega bi se poput orlušina sjurili drugovi koje drug Dragec nije izdao i zasigurno bi i novinar koji bi napisao članak i urednici koji bi ga propustili mogli prekrižiti novinarstvo.
Post je objavljen 21.04.2006. u 12:17 sati.