Mobitel je višestruko korisna stvarčica. Mnoštvo njegovih opcija izazov su za kreativno korištenje. Recimo, moguće je isključiti zvonjavu na pozive da se ne bi narušavao ugođaj koncerata, sprovoda, kazališnih predstava, fakultetskih predavanja, posjeta tetkama, crkvenih misa i sličnih prigoda. Umjesto zvona, aktivira se vibriranje, pa vlasnik ili vlasnica mogu znati svaki puta kada ih netko nazove, a kasnije pregledati tko je sve zvao. Male, lagane, glatke, lijepo oblikovane mobitelčiće vlasnica ili vlasnik mogu spremiti u gaćice, vlasnica na klitoris, a vlasnik pod jaja, pa ni jedan neuzvraćeni poziv ne može promaći nezapažen. Što su vlasnica ili vlasnik popularniji i traženiji, to im mobitel može priuštiti više užitka. Tako i vrlo dosadne prigode mogu postati vrlo zanimljive.
|
Uskoro će biti stotinu godina kako su prvi pripadnici moje porodice otišli u Ameriku i od tada barem trećina najuže svojte živi u S.A.D. Odande šalju pakete i dolare i dolaze u posjete puni darova. Kada sam se rodio, slali su za mene pelene, koje se tada nisu mogle nabaviti u Jugoslaviji, osim u magazinima za povlaštene, među koje mi nismo pripadali. Dakle, za nas koji smo ostali u Hrvatskoj, Amerika je oduvijek bila "zemlja obećana". Nedavno sam, kopajući po starim papirima, naišao na razglednicu koju smo dobili kada sam bio otprilike u dobi u kojoj je moj sin danas, pri čemu treba uzeti u obzir da bih svome sinu po godinama mogao biti i djed. Prisjetio sam se kako je ta razglednica dočekana. Izazvala je opće ushićenje i odmah zauzela počasno mjesto na kredencu u kuhinji. Svaki gost ju je razgledao kao posebnu dragocjenost i pomno proučavao povećalom koje je upravu u tu svrhu bilo stalno na dohvatu. - Au, kako su im veliki auti! - svi su se začuđeno udivljavali, a treba uzeti u obzir da je tada u cijelom Zagrebu bilo ne mnogo više automobila od onih koji se vide na razglednici, pri čemu je većina bila zaplijenjena još od Wermachta. - A kako su im samo široke ceste! - Nije trebalo mnogo da se zbroji dva i dva i zaključi da tako široke ceste kazuju da ondje ima još mnogo, mnogo automobila poput ovih na slici. - Ondje svaka obitelj može imati vlastiti auto! Bio je to dokaz crno na bijelom u koloru kako u Americi teku med i mlijeko. I danas često, kada mi treba sat i pol da bih se provezao od Britanskog trga do Črnomerca, dok motor radi a ja stojim na mjestu okružen stotinama vozila u istoj situaciji, pomislim: blago nama, napokon je Amerika stigla i do nas! |
Gotovo svakodnevno svratim u mirni kafić iza ugla gdje pročitam novine. Kafić je otvorio bivši boksač zvan Štemer, konobari su mu dva dizača utega, a stalno mu u lokalu visi nekoliko prijatelja bildera, pa nema toga tko bi remetio mir, osim njih samih. Bilderi, koliko god bili veliki i kršni, zapravo su osjetljive dušice, lako ih povrijediti, a kada ih se povrijedi, onda tuku. Mene, tko zna zašto, valjda zato što sam stariji čovjek, zaobilaze. Tuku, tuku, tuku, dođu do mene, zaobiđu, pa tuku dalje… Kafić prilično loše posluje jer se gosti skanjuju svratiti kad vide grmalje unutra, naročito kada tuku, a bilderi su loše mušterije: žive zdravim životom, paze na prehranu, piju samo vodu ili konzumiraju proteine koje sami donesu sa sobom. Tako ondje uvijek mogu na miru pročitati novine jer osim bildera malo tko dolazi. Sjede sa Štemerom za šankom, piju vodu i slušaju kako se on žali da mu posao loše ide.
Tako jednog dana sjedim u svom kutu i čitam novine, a lokal prazan, osim pet-šest bildera sasvim na drugom kraju koji nešto uzbuđeno raspravljaju. Odjednom se gazda Štemer digne, pređe do mene, sjedne za moj stol i počne pričati, a svi bilderi se umire i čekaju da se vrati. Počne Štemer: - Vi ste iskusan čovjek, pa bi nam mogli dati savjet… - Dakle, jedan od bildera je svratio do nekog prijatelja kompjuteraša, a kompjuteraš mu potražio što ima o njemu na Internetu, pa naišli na neki pederski forum prepun bilderovih slika sa natjecanja, kako u minimalnim gaćicama izvija tijelo i napinje mišićje. Uz sličice je sve puno i raznih poruka kojima pederi izražavaju divljenje svom idolu, razmjenjuju informacije koje su saznali o njemu, nude se da mu budu robovi i maštaju o slasti da mu oblizuju jaja i šupak. Jadnog bildera zamalo šlag trefio! Odmah je htio da ih sve tuče, ali kako do njih doći kada su čak i na Internetu svi skriveni pod nekakvim zlokobnim pseudonimima kao "Mačkica", "Dvocijevka", "Tulipan" i slično. I što da sada uradi? Razmislim nekoliko trenutaka i rekoh: - Najbolje bi bilo da sad onaj kompjuteraš, pod nekim pseudonimom, objavi na forumu svim tim pederima da njihov idol dolazi svakodnevno upravo u ovaj lokal, pa da vidiš kako bi ti se sve popunilo mušterijama! Ako ti je prijatelj već popularan, iskoristite to! Svidio se Štemeru odgovor i ode ga reći prijateljima bilderima. Oni se namah dvostruko uzrujaše. Vraća se Štemer: - Svidjela im se ideja da pederi dođu ovamo! Tako bi ih mogli tući. Ali ja ne bih da mi tuku goste, a i neki od njih uviđaju da bi to bilo loše za poslovanje lokala… Skoro se potukli da li da tuku goste ili ne! Bilo bi bolje da ih prvo puste da konzumiraju i plate, pa kada odu van, neka idu za njima pa neka ih tuku malo dalje odavde do mile volje… Razmislim nekoliko trenutaka i rekoh: - Samo ih tucite. Ima ih koji u tome uživaju, da ih se tuče. Mazohisti! Pa kojima se sviđa da ih tuku, ti će nastaviti dolaziti. Svidio se Štemeru odgovor i ode ga reći bilderima. Oni se uzrujaše još i više. Vraća se Štemer: - Neće oni da pederi uživaju! U tome su složni. Neće ih tući. I što da im rade? Bilo mi je na vrh jezika da kažem kako bi ih mogli prcati u guzicu, pa da svi budu sretni i zadovoljni, ali - prisjetivši se kako su bilderi senzibilni - rekoh: - Ništa. Najbolje ništa. Pazi - ništa. Reci prijateljima: tući pedere nije europejski. I tako je i naš ulični kafić krenuo prema Europi. |
Bio je lijep ljetni dan, pa sam odveo sedmogodišnjeg sina u zoološki vrt. Približavajući se nastambi nojeva spazili smo književnika Predraga Raosa kako upravo radi sve ono što ne bi smio: prešao je ogradu od željeznih cijevi koja održava razmak između posjetitelja i žičane ograde nastambe, gurnuo objektiv fotoaparata kroz okno na žičanoj mreži, zalijepio oko na aparat i slikao noja koji je stajao metar pred njim. - Raos! - uzviknuo sam. - Čuvaj se! Okrenuo se da vidi tko mu to dobacuje, spazio me i odmahnuo rukom: - Ne brini! Kako je to rekao, tako je noj munjevito gurnuo kljun kroz žicu, zgrabio ga za skalp i počeo ljutito cimati. Dok se Raos koprcao da se oslobodi, dijete je upitalo: - Tata, tko je to? - Ah - rekoh mu. - Jedan književnik. Ali ne brini, preživjet će. Preživio je on i gorih stvari. Ni Malnar iz "Noćne more" ga nije uspio dokosuriti, ni Dragutin Tadijanović… Raos se istrgnuo noju, preskočio natrag ogradu, a ondje mu je neka ženska pokušavala rukom namjestiti frizuru. - Da vas upoznam… - reče Raos i okrene se pratilji: - Ovo je moja desna ruka! Premda mi je bilo jasno što je time želio reći, odmah blebnuh: - Aha, napokon da upoznam tvoju Desanku Šakić! Ženska se namah uvrijedi na me do kraja života. Raos svejedno predloži: - Idemo zajedno pogledati ljame! Rado bih ih fotografirao… - Ni slučajno! - rekoh. - Ja sam s djetetom! Idite vi… I oni otiđoše. - Tata - zapita sin. - Što je to - ljama? - Ljama ti je… - počeh - … životinja iz Južne Amerike, neka vrsta deve, iako sliči na dlakavu antilopu. Poznata je po tome da, ako je netko iznervira, može pljunuti nekoliko metara daleko obilnu, smrdljivu i ljepljivu pljuvačku, a jako dobro gađa… Nisam ni završio, a iza naših leđa se cijelim zoološkim vrtom prolomio stravičan krik, ljudski, gori od krika bilo koje gorile ili hijene: - AAAAAAAAAAAAAAA!!! |
Sine, razumljivo mi je da ti nije jasno kako se moglo dogoditi ono što se dogodilo, ali to zapravo nije teško objasniti, jedino što je potrebno malo razmisliti. Prisjeti se, jučer smo gledali na jednom televizijskom kanalu nagradni natječaj čiji je cilj bio pospješiti gledanost te televizijske postaje. Prikazali su tri najave za filmove koje bi mogli prikazati, a zatim pozvali gledatelje da svojim glasovima, SMS- porukama, e-mailovima, faksovima, telefonskim porukama ili kako god glasaju za onaj koji bi najradije gledali. Film koji će dobiti najviše glasova biti će prikazan, a ždrijebom će biti izvučeno nekoliko gledatelja između onih koji su glasali za njega, i ti će dobiti vrijedne nagrade. Eto tako, upravo tako se dogodilo. Ponuđena su tri filma: a) erotska kung-fu komedija b) domaći film c) "Sedmi pečat" Ingmara Bergmana Svi su suglasni da je "Sedmi pečat" daleko najznačajniji i najbolji film od ponuđenih, ali nitko neće za njega glasati. Oni koji bi se izjasnili bilo za varijantu b, bilo za varijantu c, misle da je to toliko beznadno da se neće potruditi ni javiti. Oni koji bi rado dobili nagradu ocijenit će da nemaju izgleda za nju ako se opredijele za b ili c, jer je narod stoka koja će se masovno izjasniti za varijantu a, pa samo ako se njoj priklone imaju izgleda da budu nagrađeni. Upravo na isti način se pred svim našim narodima krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća našao izbor između tri varijante: a) općenarodne igre s pucanjem i tucanjem, te općom drpačinom b) daljnji razvoj samoupravnog socijalizma, bratstva i jedinstva, te nesvrstanosti c) rad, red i znoj I sad razmisli - ako većina ljudi misli da je većina ostalih tek glupa stoka, te ako dovoljan broj želi nagradu, ishod se zna. Zna se - neizbježan je. Onih koji su sami po sebi tek glupa stoka ionako je uvijek više nego dovoljno. Ako im pribrojiš one koji će se spremno priključiti stampedu nadajući se izbiti na čelo, više ti nitko ne treba. Naravno da nagradu mogu dobiti tek jedan, petorica ili desetorica, malo njih, ali - dok još nije podijeljena - svi koji su se kandidirali mogu maštati o tome kako je već troše, i život im je odmah ljepši, i time su već svi dobili bez obzira što će kad-tad neizbježno platiti za taj užitak maštanja. |
Nejasne povijesne priče kazuju kako su otprilike prije pola stoljeća, uzdrmani udarnim valom iz Hiroshime i Nagasakija, beogradski akademik Pavle Savić, zagrebački akademik Ivan Supek i općejugoslavenski Aca Ranković, zvani Leka, kojega valjda nije potrebno podrobnije predstavljati, zapali u tlapnje kako bi Jugoslavija trebala razviti svoju atomsku bombu, a kao rezultat toga je niknuo institut "Ruđer Bošković". Bila je to u svoje doba znanstveno najzahtjevnija, tehnološki najnaprednija i jedna od najskupljih investicija u cijeloj državi. Šest sati prije svečanog otvaranja i puštanja u pogon, kada su uzvanici već četkali odijela izvučena iz naftalina, nekome je sijevnulo da će se trijumf socijalističke znanosti izvrgnuti u debakl. Naime, u ono se vrijeme očekivalo da, nakon što se boca šampanjca razbije o pramac, čelična grdosija klizne i pljusne u more; da se - nakon što se potegne poluga kojom se hidroelektrana pušta u pogon - podignu ustavi na brani i voda moćno šikne na turbine; nakon što se presiječe svečana vrpca na ulazu u novu tvornicu tisuće radnika pokrene stotinu strojeva, iz visoke peći poteku prvi potoci užarenog metala, krene građevinska mehanizacija, a tisuće graditelja zabode prvu lopatu u trasu buduće ceste… tako da se sve to može lijepo uslikati za "Filmske novosti". A što se dogodi kada se pokrene ciklotron u znanstvenom institutu? Pritisne se dugme, upale se dvije žaruljice, a kazaljke na tri potenciometra trznu se za milimetar. Ništa! Kurac od ovce! Nula bodova! U panici iznenadnog saznanja padale su čak i sumanute harakiri-ideje da se javi najvišim uzvanicima i članovima diplomatskog kora da se otvaranje odgađa, pa da se kasnije priredi u tajnosti. U času krajnjeg očaja javi se neki danas nepoznati ranosocijalistički talent za marketing, public relations i Potemkinova sela i kaže da će sve srediti i da nema brige. Čovjek uzme narudžbenicu i sjuri se u grad obići nekoliko dućana, svrati i do najbliže milicijske stanice, do vatrogasaca, i evo ga za dva sata nazad. "Zna li netko od ovih znanstvenika spojiti tri žice?", pita. Nađu dvojicu-trojicu spretnih sa šrafencigerom i kombinirkama i prionu poslu. Što je ciklotron? Betonska kocka. Nema se što vidjeti, dosadno k'o sam vrag. Lijepo stave na vrh nekoliko plavih policijskih rotirajućih svjetiljaka, spoje odostraga vatrogasnu sirenu, pridodaju još nekoliko metara žice sa šarenim ukrasnim lampicama za novogodišnje borove i nekoliko ventilatora, i sve je bilo spremno za svečano otvaranje. I kada je Najdraži uzvanik, pred kamerama "Filmskih novosti", pritisnuo gumb kojim se uključuje srce instituta - ciklotron… Fljap! Fljap! Fljap! - sijevnula su plava svjetla, tuuuuuu… - zatrubila je vatrogasna sirena, svic! svic! svic! - zasvjetlucalo je sa svih strana, blam! - bljesnuli su filmski reflektori, zvrrrrrrrrn! - oglasila se moćna limena budilica iz susjedne prostorije, frrrrr…. - pokrenuli su se ventilatori, i tako je Jugoslavija ušla u atomsku eru i svi su bili sretni i zadovoljni. |
Nema toga tko nije doživio da sretne nekoga, a ne može se sjetiti odakle ga zna ili kako se taj zove. Na taj način meni se brkaju priče. Znam priča za koje više ne znam da li su se meni dogodile, jesam li ih negdje čitao ili mi ih je netko, ne znam više tko niti kada, ispričao.
Recimo, otvorilo se nebo iznad grada… Iznenadni prolom oblaka paralizirao je javni promet. Svi taksiji su razgrabljeni. Nagli priliv vode začepio je odvodne kanale i ulicama teku potoci. Prolaznici čekaju sklonjeni po kućnim vežama… Neki mladić izviruje ih haustora i uzaludno maše rijetkim taksijima koji prolaze pršteći oko sebe. Iznenada jedan stane na sredini ulice ispred njega. Mladić podigne kaput nad glavu, pognut jurne prema vozilu, otvori vrata, sruči se na stražnje sjedalo i uzvikne: "Sjeverni dio grada!" Istovremeno je iz haustora s druge strane ulice istrčala djevojka, gledajući u tlo i preskačući mlake dotrčala do taksija, otvorila vrata, bacila se na stražnje sjedalo i u glas s mladićem uzviknula: "Vozite na jug!" I njih dvoje se pogledaju. Iako ona izgleda kao da joj je netko upravo izlio kantu vode na glavu, on uoči da je to najljepša djevojka koju je vidio otkad je posljednji puta gledao na televiziji izbor za Miss svijeta. I što će sad? Ona predloži: "Nemoguće je naći drugi taksi. Hajdemo zajedno. Neka prvo odveze mene, žuri mi se, a zatim možete kuda god hoćete." On nabrzinu razmišlja: i njemu se žuri, već kasni, ako ode prvo na sjever, do kuće će ga koštati dvostruko, a - ako se ona izvuče ostavivši njemu da kavalirski plati cijelu vožnju - i trostruko nego bi inače koštalo. Ionako mora ići daleko, a ona je - na drugu stranu - još dalje. Vozili bi se sat vremena…Mora brzo odlučiti što će jer taksist postaje nestrpljiv. "Nije potrebno", kaže galantno. "Samo vi izvolite…" Ona ga pokuša zadržati. Reče mu da je vani kiša, da su mali izgledi da će uskoro naći neki drugi prijevoz, dovoljno je već ljubazan ako nju odbace prvu… On otkloni ponudu, otvori vrata, zagrne se kaputom, izađe na pljusak i ponovo pretrči nazad do skloništa iz kojega je istrčao. Taksi krene, stigne do kraja ulice, i sve bi to bila tek epizoda o kojoj mladić ne bi više dugo razmišljao, već kada bi se dokopao kuće postala bi potpuno nevažna i zauvijek bi je zaboravio, da se taksi nije zaustavio. Vozilo se lagano vrati vozeći unatrag i zaustavi uz pločnik ispred haustora u koji se sklonio mladić. Staklo prozora na vratima se spusti i djevojka ga pokretom prsta pozove da priđe. On pomisli da mu je nešto ispalo dok je bio unutra, ponovo se zaogrne kaputom i pritrči do nje, sagne se da čuje kroz buku kiše što mu hoće reći. Stoji sagnut pokriven kaputom preko glave, pljusak pršti po njemu, sav je mokar i gleda je kako sjedi na suhom i mekanom sjedištu, a ona mu kaže uz očaravajući osmijeh: "Do kraj života ćeš se pitati što bi bilo da si ostao u ovom taksiju!" Staklo prozora se podigne, taksi krene, zalije ga prljavom vodom od glave do pete i ode. |
Malo ih je koji znaju: u noći kada je pun Mjesec, nebo bez oblačka, a more kao ulje, dobrim automobilom je moguće voziti po vodi brže nego bilo kojim gliserom. Treba doći na obalu i čekati pravi čas.
U trenu kada donji rub Mjeseca dotakne horizont, preko cijele pučine protegne se do kopna srebrna traka Mjesečeva odraza. Odvažni, koji se zalete najvećom brzinom po toj svijetloj cesti, neće potonuti jer će ih na opni vode držati fotoni, putanja, brzina i površinska napetost. Ako stignu do Mjeseca prije nego zađe, projurit će kroz blještavi krug u svijet iz kojega u naš dolaze delfini, ali se ništa drugo ne zna o tome kako je ondje jer se odande još nitko nije vratio. |
OPAKI SLOVENCI Zagreb 1996. Izgleda kao sasvim normalan evropski grad. Ljeto. Ljudi opušteno sjede za stolovima iznesenim pred lokale, na ulice i trgove. Stol do mojega sjedi sredovječan par, dobrano zašli u šezdesete. Oboje pristojno obučeni, uglađena ponašanja, odaju dobrostojeće gradske ljude… Tako su blizu da ne mogu ne čuti što razgovaraju. U američkim bi filmovima takvi likovi komentirali nedjeljnu propovijed. Međutim, on ogorčeno priča: - Jučer moji išli u Sloveniju, malo u kupovinu, imali su sat-dva, pa do Brežica… pa uzeli auto od mene. Nisu provjerili, ja uvijek imam svoj automat u gepeku… - Kakav automat? - Sa tri šanžera! Automat! - To je Vaš lovački? - pita gospođa. - Ma ne. Kalašnjikov. To tako, uvijek nosim… A Slovenci, kakvi već jesu, pedantni, sve pretražili! Našli još petnaest metaka za karabin. Sve slikali!!! Dva i pol sata ih držali! Oni su takvi: lovačke noževe … Nađu bombu - popizde! Pa da dokumenti nisu u redu, da auto nije osiguran, da ne odgovara broj na motoru, da nije broj prekucan… Ma nije ni moj auto! I vratili se, jedva se izvukli, ništa od kupovine! Zagreb 2006. Izgleda kao sasvim normalan evropski grad. Ipak, bolje ne slušati što ljudi govore, a kamoli misliti o tome. |
MILENIJSKA FOTOGRAFIJA Na ravnici južno od Zagreba okupili se svi Hrvati i pripadnici ostataka manjinskih naroda. Na posebno građenoj platformi visine sto i pedeset metara ustoličio se Šime Strikoman, fotograf iz Vodica, s posebnom namjenskom fotografskom opremom. Jedinstveni fotoaparat snima negative veličine 750 X 350 mm na posebnom sitnozrnatom filmu, velike osjetljivosti i razlučivosti, tako da će se moći razabrati i prepoznati svako pojedinačno lice na fotografiji koja će biti razvijena na sedamdeset i pet metara dugačkom i trideset i pet metar visokom fotopapiru. Jedan primjerak fotografije bit će pohranjen u Arhivu Hrvatske, jedan poklonjen Papi, a po jedan će biti uručen svakom predsjedniku neke prijateljske države, kralju ili sultanu koji dođu posjetiti Zagreb ili Dubrovnik. U prvom redu u sredini poredani su "barakaši", državotvorni udbaši i kosovci, zastupnici svih saziva sabora, bivši i sadašnji čelnici svih političkih stranaka, Beljo, Gugo, Milas i ostali pripadnici hrvatske emigracije koji ni nakon nekoliko decenija nisu naučili jezike zemalja u kojima su živjeli, a zatim se vratili u Hrvatsku da je uvedu u svijet, te pripadajuća politička spadala i klaunovi. Razaznaje se tu i Ivica Mudrinić s nečuvenim patentima, Jure Radić s nacrtima za mostove, ministar znanosti prepunih džepova razglednica koje su mu iz svijeta poslali Mario Jurić, Željko Ivezić i drugi genijalci za koje se u svijetu trgaju, a u Hrvatskoj se ionako ne zna što bi s njima, Zlatko Canjuga s kategorizacijama hrvatskih stekliša (što god to bilo), krpine, bage, bege, bulje i brabonjci, šošići, vukojevići, đodani, bakovići i brajše, te dugi niz ostalih uvaženih baraba. U drugom redu, na čelu s Vladom Zecom, dvije su stotine familija koje su se obogatile preko noći, vlasnici poduzeća na Kajmanskim otocima, članovi upravnih odbora poduzeća u egzotičnim zemljama, kamatari, mafijaške obitelji, dični pripadnici Legije stranaca, šverceri i dileri, zavičajni klanovi i zaštitarske firme. Nakon njih slijede manekenke, misice, glumice, fotomodeli i voditelji televizijskih talk-showova, državotvorni novinari, hrvatujući znanstvenici i pravovjerna inteligencija, sedam tisuća članova Društva hrvatskih književnika i kandidata za članstvo, raspomamljeni lingvisti, te uskrslo hrvatsko plemstvo i najraznovrsniji hoštapleri. Zamjetljiva je grupacija ratnih veterana s postraumatskim sindromima, domoljubnih udruga, čuvara gradskih stanova i pingvinima nalik crkvenih lica. Pored njih su kohorte Bad Blue Boysa, Torcide i ostalih navijačkih vandala, kao i osoblje zdravstva u kolapsu s obiteljima. Oko visokih, upadljivih zastava okupljeni su pripadnici tajnih službi u fosforescentnim vjetrovkama, nakon kojih slijede osamdeset i sedam redova onih koji su potkopavali jednoumlje na sve načine, jurline i konvertiti, te bulumente sluđenih penzionera i nezaposlenih. Tu su i kola upropaštenih obrtnika, opelješenih malih dioničara, djelatnika koji ne dobivaju plaću i drugih časnih muževa koji su uzdanica sistema, te tu i tamo poneka šačica očajnih marginalaca zdvojnih čime li su oni sve što ih je snašlo zaslužili. Veličanstveni skup je obogaćen i s tri i pol milijuna državotvornih duhova raznoraznih izvora i provenijencija i nekoliko krokodila. Sve u svemu, preko osam milijuna hrvatskih državljana! Naravno, što dalje, to će se slabije razaznavati, ali s dobrim povećalom, negdje oko Kravarskog, sasvim u pozadini, moći ćete vidjeti i mene kako se smijem. |
Sakupili smo se da obilježimo četrdesetgodišnjicu polaska u prvi razred. Naravno, neizbježna tema su bili i svi koji su izostali s proslave. Tako je na tapetu došao i kolega M.
- Obavijestila sam ga i obradovao se. Rekao je da će sigurno doći. - I meni je rekao da će sigurno doći. Nije mi jasno zašto nije došao. - Samo neka priča! On nikamo ne izlazi. Znao sam da neće doći. - Došao bi, ali ga žena nikamo ne pušta! - Kako se vrati kući, žena ga zaključa, i pusti ga tek sutradan ujutro, kada treba na posao… - On ne smije ni u kino, ni u kavanu, ni do dućana… Ma ni u dvorište! - Što radi? - Već dvadeset godina je UPRAVITELJ ZATVORA. |
Cesta zavija na lijevo. Subota je, sad će ponoć. Nigdje nikoga, ali svejednako voziš polako i pažljivo.
Iznenada iza zavoja prevelikom brzinom izbija automobil. Sprijeda je okićen dodatnim farovima koji su svi upaljeni i zabljesnu te. Izbija s rikom kao pobješnjela zvijer jer je ispuh podešen da privlači pažnju. Centrifugalna sila izbacuje auto iz krivine zavoja. Lijevom stranom je barem metar, ako ne i više, na suprotnoj traci i ide pravo na tebe. U ovo doba noći, u ovakvom autu, to mora da je neki dripac koji dolazi iz nekog diskokluba ili narodnjačkog lokala, najvjerojatnije dobrano alkoholiziran i vjerojatno nadahnut tko zna kakvim još opijatima. Ako naglo okreneš volan na desno i stisneš gas do daske uspjeti ćeš izmaknuti, ali ćeš udarcem o visoki rinzol trotoara razbiti desni kotač, izvaliti ga, auto će naleći na asfalt i izruljiti se odozdo okrećući se dok se ne zaustavi udarivši o nešto. Drugi auto će prokliziti za dlaku i nestati u noći ostavljajući te tvojoj nevolji i da narednih dana bezuspješno pokušavaš uvjeriti osiguravajuću firmu u ono što se dogodilo. Druga je mogućnost, zavezan si pojasom, stigneš se čvrsto oprijeti o volan, a izletjeti će i zračni jastuk, da nastaviš svojom putanjom i da se kresnete. Biti ćeš dobro protresen, ali tvoj auto je solidan, čvrst i težak i neće ti biti ništa ozbiljnije. Kada pristigne policija na uviđaj i hitna pomoć, svima će biti očigledno nedvojbeno tko je skrivio sudar. Osiguranje će bez pitanja nadoknaditi štetu. Doduše, ako je u drugome auto još netko pored vozača, a vjerojatno jeste, pa ako još nije vezan, a vjerojatno netko i nije, taj bi mogao biti ozbiljno povrijeđen, ako ne i fatalno. Trećega nema, a nema ni vremena da razmisliš što odlučiti. |
Ivica je odlučio ispitati svoje genealoško stablo i nedvojbeno otkrio da mu je jedan pradjed bio Poljak, a drugi Austrijanac, jedna prabaka Francuskinja, druga Pemica, a treća Njemica. Jedan djed bio mu je Srbin, jedan Slovenac, a jedna baka Austrijanka. Majka mu je bila Slovenka. Svi ostali preci bili su nekakvi južni Slaveni.
Iz svega je zaključio da je Veliki Hrvat. Odmah se vratio iz dijaspore, to žurnije jer mu je lokalna policija već bila za petama. Njegov susjed Jovica je bez ikakva istraživanja znao da su mu svi preci unazad pet koljena rođeni i umrli u Hrvatskoj, ali mu je otac kao vojno lice bio na prekomandi u Kragujevcu gdje je Jovica rođen i živio do početka škole. Nije dobio ni domovnicu, ni državljanstvo, ni on ni njegovi, nije mogao otkupiti stan u kojem su živjeli, niti prodati vikendicu koju je s mukom sagradio tijekom jednoumlja, izgubio je posao, a djeca mu se nisu mogla upisati na fakultet, i danas živi tko zna gdje, ali u Hrvatskoj ne. |
prvi objavljeni tekst denisa kuljiša
Prekapajući po starim novinama (vidi dolje tekst "Savršeno ubojstvo") naišao sam i na "Omladinski tjednik", novine tiskane u Zagrebu, broj 53 od 23. travnja 1969. godine. Bilo je to omladinsko glasilo formata današnjeg "Vjesnika", a ondje, na drugoj stranici, u donjem desnom uglu, i na tekst kojim se po prvi puta u javnosti objavila današnja zvijezda hrvatskog tiska. Objavljujem ovo kao upozorenje svim blogerima koji pišu pjesme, da vide gdje ih to može dovesti! |
PIĆE ZA ŠUVARA To je nevjerojatno - čim spomeneš Šuvara, svi se zblesave! Priča mi jučer jedan poznati da je sreo Šuvara kratko vremena prije Šuvarove smrti na Britanskom trgu. Ne, nije Šuvar umro na Britanskom trgu nego su se ondje sreli. Mogao sam reći: "Pričao mi jučer jedan poznati da je sreo Šuvara još za njegova života…" Ne, ne za života tog poznatog, nego dok je još Šuvar bio živ! Dobro, poznavali su se, pa su se pozdravili i Šuvar reče da ide u jedan od okolnih kafića gdje ima neki sastanak, tako pola sata… Ne, nisu se pozdravljali pola sata, nego je Šuvar rekao da očekuje da će njegov sastanak trajati pola sata! Reče i moj poznati da ide u drugi kafić, gdje također ima neki sastanak koji će trajati također oko pola sata, te da bi mu bilo drago da se nađu nakon toga jer se dugo nisu vidjeli i poziva Šuvara da mu plati piće. Ma ne da Šuvar plati njemu, nego on Šuvaru! Ode moj poznati na svoj sastanak i kaže: - Zamisli koga sam sreo? Šuvara! I pozvao sam ga da se nađemo za pola sata, rado bih mu platio piće. Na to kaže čovjek s kojim se sastao: - Šuvara?! Svojevremeno mi je to bio najomraženiji lik, stvarno ga nisam trpio, ali sada - nakon ovih petnaest godina - rado bih otišao s tobom, da mu i ja platim piće! Šuvar je zaista bio izuzetan karakter. Vidi se već i po tome što se nije propio. |
...Prije nego je itko od nas u bilo kojem smislu imao ijednu djevojku, svi smo već do u pojedinosti znali kako izgledaju lijepe, vrlo lijepe djevojke. Proučili smo to na srednjim stranicama u "Playboyu", "Startu" i u "Erotici". Lijepe djevojke su imale mila lice, velike oči, mnoštvo bisernih pravilnih zuba, raskošnu kosu, velike grudi, uzak struk, oblu stražnjicu i duge glatke noge.
U skladu s tim za nas su postojale samo lijepe djevojke. Na ostale se nismo ni obazirali. Mogli smo si priuštiti takvo bahato ponašanje jer smo bili klapa naočitih i zabavnih momaka, a djevojaka je oko nas bilo cijelo mnoštvo na izbor. Ipak, moja prva djevojka koja mi je otkrila čari tjelesnih dodira nije bila baš savršena - imala je velike uši i nos, a male oči, očice. Ali je u cjelini bila tako izazovna i privlačna da mi te mane nisu nimalo smetale da je jako želim. Nakon nje je slijedila Olga. Olgu treba poimence pomenuti jer su po njoj o-noge dobile naziv. Nosila je samo suknje duže od pola potkoljenice. Tim je svojim nogama radila nepojmljive stvari, a ja sam zavolio kako ruka može kliznuti pod suknju duž unutarnje strane butine sve do gore, a da nigdje ne zapne niti se zaglavi i mora probijati. Naredna djevojka mi je otkrila što je prava ljubav. Ono - da se duša trese! Bila je preslatka, jedino što nije imala struk. Od ramena do kukova bila je kao pravokutnik. I što je najbolje - zavolio sam i to i odonda mi se sviđaju djevojke koje imaju kockasti oblik tijela. Ta ljubav je završila nesretno. Jako sam patio, ali kako se klin s klinom izbija, utjeha je stigla sa sljedećom djevojkom s kojom sam imao ozbiljan odnos. Bila je vrlo lijepa, jedino što je imala prevelike, obješene grudi; visjele su joj do pupka. U prvi mah me je iznenadilo kada sam joj otkopčao grudnjak, a grudi se opustile kao oslobođene grude meka tijesta, ali uskoro mi je postalo najmilije da se zavlačim i omatam tim toplim, mekim i glatkim tkivom. Moja peta djevojka je bila dlakava i prištava. Zavlačili smo se u intimu i istiskivali prištiće. Ta je bila tako duhovita da se nikada u životu nisam smijao kao kad sam bio s njom. Nagovorila je i mene da pustim brkove. Djevojci s kojom sam bio nakon toga snažno je smrdjelo iz ustiju. Ona je imala jaku ličnost. Uglavnom ju je ta ličnost mučila tako da joj je smrdjelo iz ustiju. S njom je bilo izuzetno sadržajno i zanimljivo, mnogo sam naučio o životu, ali je nakraju ta ličnost i mene otjerala. Dugo sam bio sam, a onda sam našao novu ljubav. Imala je izluđujuće, iznimno lijepo tijelo. Naša ljubav bila je izuzetno strasna, usprkos tome što je ona imala i rijetko ružno lice. Dapače, dio njezine osobene privlačnosti bio je baš u tom nesuglasju grubog lica i tijela koje je kod muškaraca izazivalo vrtoglavicu. Moja današnja djevojka, nije baš rugoba, ali ne bi se moglo reći da je ljepotica. Ima ružno lice, velik nos, velike uši i male oči. Ni tijelo joj nije naročito. Ima kockasto truplo bez struka, mlohave obješene grudi, kratke i o-noge. Pored toga je obilno dlakava i prištava i smrdi joj iz ustiju. Ali mi se volimo i ja sam sretan. Bit će da sam odrastao, sazrio. |
Otkako mi je otac umro, ne izlazim iz njegove kuće. Na dan kada je odlazio u penziju, sjedili smo na kavi i ja sam ga upitao:
- No, čime sada kaniš popunjavati vrijeme? Stari se nasmiješio i, očekujući da će me iznenaditi, nagnuo se da mi povjeri: - Bavit ću se književnošću. Znao sam da se u mladosti, u studentskim danima, družio s Tinom Ujevićem, Franom Alfirevićem, Olinkom Delorkom i još nekolicinom pjesnika s juga, te da je i sam pisao nekakve pjesme koje me se nisu naročito dojmile. Nakon kraćeg premišljanja svidio mi se njegov plan. On je nastavio: - Ne pitaš kakvom ću se književnošću baviti? Samo sam upitno podigao obrvu. - Pisat ću kriminalističke romane! Moj stari je cijeli radni vijek proveo kao sudac, od čega je prvih osam godina bio sudac istražitelj. Često me je znao zabavljati pričajući o zanimljivijim slučajevima na koje je nailazio. Nagnuo se prema meni i spustio glas: - Znam kako izvesti savršeno ubojstvo! Moj stari nije bio čovjek koji bi govorio bez veze. Odmah sam mu povjerovao. Sudio je razbojnicima i ubojicama, znao ih je u dušu. Bio je vrlo ugledan među sucima, davali su mu najteže slučajeve iako nikada nije bio u Partiji. - Kako? - zapitao sam. - O tome ću pisati… Nakon šest mjeseci, ponovno na kavi, opet dobro raspoloženi, prisjetio sam se njegova plana. - No, kako tvoje pisanje? Stari se uozbiljio: - Mnogo sam razmišljao o tome. Predomislio sam se. Neću pisati. Iznenadio me: - Kako? Zašto? - Znaš, onaj način kako izvesti savršeno ubojstvo koji sam ti spominjao… on je stvarno savršen. Uvjeren sam, kada bih to objavio, mnogi ne bi odoljeli iskušenju da to i izvedu. A to nikako ne bih želio! - Pa reci barem meni! Stari se nasmijao: - Ti si mi sin. Tebi prvome neću reći. Počeo sam istjeravati mak na konac što li mu to znači. Pokušavao sam izmamiti iz njega kakav je to recept za savršeno ubojstvo. Je li to nekakav način da nitko uopće ni ne posumnja da je riječ o ubojstvu? Ili takav da se nikako ne može otkriti tko je ubojica? Ili nekakav pravni trik da se zločin ne može dokazati, pa se krivac izvuče bez osude? Gnjavio sam ga na sve mile načine, ali nije želio odati više ni riječ, čak niti u kojem pravcu se može doći do rješenja. Otac mi je preminuo naglo, nenadano, nismo se stigli ni oprostiti. Razmišljao sam - da li je za njegova života itko umro, a da je on imao od toga kakve koristi ili da je možda mogao poželjeti da ta osoba nestane? Znao sam za četiri takva slučaja. Jedan je umro iznenada, u cvijetu mladosti i zdrav zdravcat, nikada se nije otkrilo od čega. Drugi je mučki ubijen i nikada nisu otkriveni počinitelji, premda ih je sigurno bilo više. Treći je počinio samoubojstvo. Četvrti je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Taj četvrti je imao devedeset i devet godina i zgazio ga je vlak dok se noću pijan provlačio ispod brklji. Ova četiri slučaja nisu imali nikakvih identičnih ni poveznih momenata koje bih ja mogao uočiti, niti se stari mogao povezati s ijednim od njih. Moj stari je ostavio iza sebe gomilu papira. Zapravo, njegova kuća je prepuna papira od podruma do tavana. Ne računajući knjige, čuvao je stare novine, kopije zanimljivijih dokumenata, sve svoje zabilješke, stara pisma … Kada bih prodao sve to za reciklažu, vjerojatno bih se obogatio. Pregledavam svaki taj papir i ne mogu niti jedan baciti. Stari je imao običaj pisati komentare na marginama knjiga koje je čitao, moram svaku prelistati. U novinama je podvlačio zanimljivije odlomke, redove ili rečenice; moram sve pregledati. U mnogim fasciklima koji su mu ostali priloženo je i nekoliko papira ispisanih sitnim urednim rukopisom o njegovim razmišljanjima, dilemama, okolnostima koje je trebalo razmotriti… To treba proučiti. A onda - nevjerojatno koliko su neke od tih knjiga dobre. Već sam mnoge i pročitao. Pa onda, stare novine. Zapanjujuće je što se u njima može pronaći. Nikada ne biste rekli, u jednom razdoblju je postojala osoba koju su novine spominjale češće nego Tita ili Tuđmana u njihovo vrijeme. Mika Špiljak. Na naslovnim stranicama - Mika Špiljak, unutra - Mika Špiljak, novine su i završavale omiljenim receptima Mike Špiljka i horoskopom za Miku Špiljka, odreda optimističnim. Sudeći prema novinama, Mika Špiljak je bio omnipotentan, svuda prisutan, jednako u politici, kao i u gospodarstvu, kulturi, sportu, zabavi, u društvenim kronikama… No čovjek je bio toliko bezličan da je malo tko to onda primjećivao, a danas nema izgleda da bi se itko toga sjećao. Stari je imao običaj sve zapisivati. Kada je kome rođendan, što kani kojeg dana napraviti… Pisao je u starim rokovnicima, po papirićima, po uplaćenim odrescima računa, po poleđinama posjetnica koje je dobivao… I ništa od toga nije bacao. A ja sada sve to pregledavam. Ako je o nečemu mnogo razmišljao, mora da je negdje ostavio o tome neki zapis, neki trag… U međuvremenu, dok ne nađem što tražim, bolje pripazite da mi se ne zamjerite. |
Noću mi nepoznati huligani na parkiralištu razbili ogledalo na lijevim vratima automobila.
Jurim za neodložnim, neodgodivim poslovima, kasnim, te nemam vremena otići do trgovine s auto-dijelovima, kupiti novo ogledalo i naći limara da ga namontira. Kao da mi oko nedostaje! Obično kad prelazim u lijevu traku, nekog zaobilazim, ubacujem se u bržu kolonu ili svrstavam za skretanje, upalim žmigavac i na brzinu virnem u vanjsko ogledalo. Ako ne spazim nikakvo nadolazeće vozilo, naglo se izbacujem na stranu. I što mi se dogodi već prvoga dana kad sam vozio bez lijevog retrovizora? Dam žmigavac, virnem ka ogledalu, ne vidim nikoga, u brzini mi ne padne na pamet da i ne mogu nikoga vidjeti jer nemam i ćemu, izbacim se i - vruuuum! Neki kamikaza projuri pored mene promašivši me za dlaku! Probijam se kroz prometnu gužvu i samo čekam kada ću u brzini pogledati tamo gdje bi se ogledalo trebalo nalaziti, previdjeti da ga nema i zavaran time što ne mogu vidjeti da nije pogodan trenutak - skrenuti nalijevo. Ispriječit ću se pred nekog tko će se punom brzinom svom snagom sjuriti u tanki lim vratiju do mog sjedala. Zasad me čuva jedino svijest da ću nastradati. |
Bavim se nekretninama. U šali volim reći da imam agenciju. Zaposleni smo ja i moja dva rotvajlera.
Kupujem manje neuređene stanove. Ne gledam u kakvom su stanju, samo da su u manjoj kući u kojoj su ljudi naviknuti na svoj mir i usklađene dobrosusjedske odnose. Prije svega raspitam se o susjedima, prvenstveno o njihovim platežnim mogućnostima. Ovi što prodaju stanove spremni su svašta ispričati, samo im treba dati prilike. Uselim se. Unesem samo jogimadrac, razglas, televizor, nekoliko knjiga, zdjelice za pse i prazni terarij… Ionako nigdje ne ostajem dugo. Ljeti smeće držim na balkonu, da se usmrdi i da se muhe skupljaju. U sva ostala godišnja doba pišem prostakluke po zidovima na stubištu, pišam u fikuse, barem jednom tjedno povraćam u haustoru. Slušam muziku, strogo u vremenu koje dozvoljava kućni red, s voskom u ušima neprestano ponavljam jednu te istu pjesmu, danima, tjednima…Kuham samo jela snažne arome s otvorenim vratima stana da zamiriši od podruma do tavana. Zovem u dva ujutro sve susjede i ljubazno zamolim, ako u svom stanu vide riđovku koja mi je pobjegla da mi odmah jave. Ako odu dan-dva na put i ostave stan prazan, mogu biti sigurni da će im se zapaliti, da će vatrogasci provaliti vrata, razbiti prozore i sve unutra zaliti šmrkovima. Ili da će se otkriti da su zaboravili zatvoriti neku pipu, a na odvod pala neka krpa, pa poplava procurila trećem susjedu ispod njih. Ako ih tučem, radim to u četiri oka, da nitko ne vidi i pazim da ne ostanu tragovi. Zavedem poneku suprugu, kćerku, svastiku, šogoricu ili mlađu punicu… Kad izlazim, da netko ne bi pao u tko zna kakvo iskušenje, jedan rotvajler je uvijek sa mnom, a drugi ostane čuvati u stanu. Vrlo sam maštovit i prilagođavam se ljudima. Primijenjena psihologija. Umjetnik. Svatko kod mene zaslužuje osoban pristup. Nakon nekoliko mjeseci obično prvi susjed, a kadikad više njih udruženo, ponude otkupiti stan. Prodam za petnaestak, dvadesetak tisuća eura više nego što sam ga platio. To mi je dovoljno. Što će oni kasnije sa stanom, kako će otplaćivati kredite za kupnju, da li će ga odmah dalje prodati, ne tiče me se. Ako je uspješna godina, promijenim tako i tri-četiri adrese godišnje. Već sam kupio zemlju u Jaski na koju ću se povući u mirovinu. Velika zemlja, kupio sam je jeftino; nadaleko i naširoko nema susjeda. |
Bijeli izbija iza zavoja i crnome nema spasa! Mat u jednom potezu. Doduše, i bijeli je istovremeno izbačen iz igre. Kad-tad, uskoro, to mu se moralo dogoditi. Pogledaj mu samo drčni 24 na vratima. Time je sve rekao! Sudar se dogodio na cesti na kojoj je najveća dozvoljena brzina četrdeset kilometara na sat, pokraj parka gdje iz grmlja u bilo kojem trenutku može iskočiti dijete ili pas. Pogledaj oštećenja i pokušaj procijeniti koliko puta četrdeset je trebalo voziti da bi bila takva. Pokušaj procijeniti kolika je vjerojatnost da će vozač s brojem 24 na vratima doći pameti prije nego ubije sebe i još nekoga? Moja je procjena da je to otprilike 1:24. Ja sam čovjek miroljubiv, blage naravi, i žao mi je i bijesne lisice ili psa koje treba likvidirati prije nego nekoga ugrizu, žalim i morskog psa koji se pojavi pred plažom, pa ga treba uloviti prije nego nekoga pojede. Upravo zato bojim se da ću jednom naići na osami na nekog takvog koji je upravo sletio s ceste i leži u komi preko volana. Naravno, odmah bih nazvao hitnu pomoć, a zatim ga, dok čekam da dođu - za zaštitu mojih najbližih i svih ostalih nedužnih - zgrabio za kosu i, tek da budem siguran, nekoliko puta snažno zveknuo čelom o oštar rub zgužvanog lima. |
Za razliku od mnogih koji se jadaju kako su za vrijeme bivšeg sistema bili proganjani i maltretirani, ja sam zaista ostao tri godine bez posla, nigdje nisam mogao išta objaviti, a svakodnevno su me pljuvali i ocrnjivali u barem jednoj od novina, bilo mene samoga, bilo nekolicinu nas zajedno, što već u naslovima ili izrijekom u tekstu, što među redovima, ali precizno adresirano. Brak mi se raspao, većina prijatelja me osuđivala ili su se naprosto otuđili; nije bilo lako izdržati.
Novine sam čitao tako da sam uzimao stare brojeve koje su ljudi izbacivali iz kuća, te sam tek posljednjeg dana prije isteka roka prijave naišao na oglas kojim se tražio voditelj nekog doma kulture na dalekoj periferiji. Bio sam otprilike pet puta kvalificiraniji nego što se tražilo, pa sam se odlučio žrtvovati novac za kovertu i marku i javio se na vrijeme. Nekoliko dana kasnije dobio sam poziv da se javim predsjedniku Gradskog komiteta Partije. Predsjednik Gradskog komiteta bio je Dugi. Upoznali smo se još kad smo bili pubertetlije. Proveli smo tada mnoge sate šećući praznim gradskim ulicama nakon ponoći razmjenjujući stavove, razjašnjavajući stanovišta i raspravljajući o značajnim pitanjima i problemima. Ponudio me kavom i pribavio mi cigarete. - Čuj… - počeo je Dugi. - …uvalio si me u nevolju. Javio si se na taj natječaj, a ja sam prekasno saznao. Sad bi mogli poništiti natječaj, ali tom domu zaista treba netko tko će ondje raditi, a ako poništimo natječaj, još barem tri mjeseca se neće raditi ništa. Ako te ne izaberu, ti bi se mogao žaliti sudu i sud bi ti vjerojatno dao za pravo, pa bi te morali zaposliti. No oni bi te mogli čak i izabrati, oduševljeni su kakav im se čovjek javio! Kreteni, pojma nemaju ni o čemu! U oba slučaja bih ja morao gnjaviti i tebe i uskratiti novac za programe doma, sve dok te se ne bi riješili, što je gnjavaža, a i dom bi stradao. Nema smisla. Nego… kako bi bilo da ti lijepo odustaneš od svoje molbe, pa da si obojica uštedimo živaca? Kad mi je tako lijepo izložio slučaj, što ću drugo nego da ga poslušam? Pao mu je kamen sa srca. Riješivši problem još smo se kraće vrijeme lijepo popričali o svemu i svačemu, a onda me on zapita: - Kuda ćeš sada? Rekoh da ću prošetati do Trga Republike. - Idem i ja u tom smjeru - reče on i predloži: - Hajdemo zajedno. Bio je lijep dan, Ilica prepuna prolaznika, a nas dvojica lagano šećemo i srdačno razgovaramo. Sreli smo barem pedesetak zajedničkih poznanika. Ja sam se već bio navikao na ljude koji su se pravili da me ne poznaju ili da me nisu zamijetili, prelazili na drugu stranu ulice kada su vidjeli da im dolazim u susret ili uskakivali u haustore kada me nisu mogli drugačije izbjeći. Beskrajno me zabavljalo promatrati što sve izvode razdirani željom da se jave predsjedniku Gradskog komiteta i strahom što bih ja mogao pred njim izvaliti ili učiniti. Napokon sam ga morao upitati: - Zar tebi nije neugodno da te vide sa mnom? - Ma kakvi! - razgalio se. - Meni javljaju kada te vide s nekim! Još godinama sam se smijao zamišljajući ih kako mu sutradan dolaze u ured, skrušeno sjedaju, petljaju rukama i ne mogu ga pogledati dok govore: - Druže predsjedniče, vidio sam jučer onoga … znate onoga… bio je sa Vama u društvu i srdačno ste razgovarali… Zamišljao sam Dugoga kako kima glavom i ozbiljno odgovara: - Vrlo dobro, druže, hvala ti što si mi to javio. Treba biti budan, ne smijemo se uspavati … - ili tako nešto. I danas se slučajno sretnemo dva-tri puta godišnje. Jedino što me zbunjuje je što sam ja ponovo godinama bez posla, a on je sve bliže i bliže mirovini. |
Mnogi ljudi zapravo ne znaju što se događa s njihovim životima. Ne znaju što sve i u kolikoj mjeri utječe na zbivanja koja se na njima prelamaju, ono što vide nisu u stanju prepoznati, a i ono što znaju ne mogu razumjeti. Povrh toga, ono malo preostalo što znaju i razumiju nisu u stanju promijeniti ili sačuvati. Oni postoje u stvarnosti, ali stvarnost nije u njima. Umjesto znanja istine, preostaje im samo vjerovanje u neistinu. I kako da takav čovjek nakon nekog vremena kaže što se s njim događalo, (osim ako u međuvremenu ne sazna sve odlučujuće činjenice i prosvijetli se da ih odgovarajuće protumači, što se rijetko dogodi,) kada ni onda kada se događalo nije znao što se događa? Umjesto istine, preostaju mu samo mitovi i tlapnje. Na osnovu iskustva tumači se sadašnjost, no sadašnjost tumačena na osnovu mitova i tlapnji može se vidjeti jedino kao fantazmagorija. Na osnovu prošlosti i sadašnjosti predviđa se budućnost u kojoj se nastoje ostvariti probitci. No kako onaj koji ne zna tko je, što je i gdje je, oslanjajući se na mitove i tlapnje, makar i u najiskrenijoj namjeri i najboljoj volji može ostvariti ikakve probitke? Jedino mu iznimna sreća može pomoći da ne poluči samo štetu. Izgubljeni u sadašnjosti su u budućnosti još izgubljeniji ako se oslanjaju na prošlost. Nedorasli sadašnjosti ne mogu razlučiti bitno od nebitnoga ni istinito od lažnoga u prošlosti; oni koji u prošlosti ne mogu razaznati patnje od tlapnje, rezultate i falsifikate, ne mogu razumjeti ništa što ih snalazi, pa im preostaje jedino da ih okolnosti mijese koliko god se koprcali. Oruboro je zmija koja guta vlastiti rep. Nikada neće uspjeti progutati i glavu, ali glava koja guta samu sebe nedvojbeno je vrlo bedasta. Može uživati u tome kako joj je lako doći do plijena, no od njega će imati daleko više štete nego koristi. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)