Noću mi nepoznati huligani na parkiralištu razbili ogledalo na lijevim vratima automobila.
Jurim za neodložnim, neodgodivim poslovima, kasnim, te nemam vremena otići do trgovine s auto-dijelovima, kupiti novo ogledalo i naći limara da ga namontira.
Kao da mi oko nedostaje!
Obično kad prelazim u lijevu traku, nekog zaobilazim, ubacujem se u bržu kolonu ili svrstavam za skretanje, upalim žmigavac i na brzinu virnem u vanjsko ogledalo. Ako ne spazim nikakvo nadolazeće vozilo, naglo se izbacujem na stranu.
I što mi se dogodi već prvoga dana kad sam vozio bez lijevog retrovizora? Dam žmigavac, virnem ka ogledalu, ne vidim nikoga, u brzini mi ne padne na pamet da i ne mogu nikoga vidjeti jer nemam i ćemu, izbacim se i - vruuuum! Neki kamikaza projuri pored mene promašivši me za dlaku!
Probijam se kroz prometnu gužvu i samo čekam kada ću u brzini pogledati tamo gdje bi se ogledalo trebalo nalaziti, previdjeti da ga nema i zavaran time što ne mogu vidjeti da nije pogodan trenutak - skrenuti nalijevo.
Ispriječit ću se pred nekog tko će se punom brzinom svom snagom sjuriti u tanki lim vratiju do mog sjedala.
Zasad me čuva jedino svijest da ću nastradati.
Post je objavljen 06.02.2006. u 10:43 sati.