SAVRŠENO UBOJSTVO

utorak, 07.02.2006.

Otkako mi je otac umro, ne izlazim iz njegove kuće. Na dan kada je odlazio u penziju, sjedili smo na kavi i ja sam ga upitao:

- No, čime sada kaniš popunjavati vrijeme?

Stari se nasmiješio i, očekujući da će me iznenaditi, nagnuo se da mi povjeri:

- Bavit ću se književnošću.

Znao sam da se u mladosti, u studentskim danima, družio s Tinom Ujevićem, Franom Alfirevićem, Olinkom Delorkom i još nekolicinom pjesnika s juga, te da je i sam pisao nekakve pjesme koje me se nisu naročito dojmile. Nakon kraćeg premišljanja svidio mi se njegov plan. On je nastavio:

- Ne pitaš kakvom ću se književnošću baviti?

Samo sam upitno podigao obrvu.

- Pisat ću kriminalističke romane!

Moj stari je cijeli radni vijek proveo kao sudac, od čega je prvih osam godina bio sudac istražitelj. Često me je znao zabavljati pričajući o zanimljivijim slučajevima na koje je nailazio. Nagnuo se prema meni i spustio glas:

- Znam kako izvesti savršeno ubojstvo!

Moj stari nije bio čovjek koji bi govorio bez veze. Odmah sam mu povjerovao. Sudio je razbojnicima i ubojicama, znao ih je u dušu. Bio je vrlo ugledan među sucima, davali su mu najteže slučajeve iako nikada nije bio u Partiji.

- Kako? - zapitao sam.

- O tome ću pisati…

Nakon šest mjeseci, ponovno na kavi, opet dobro raspoloženi, prisjetio sam se njegova plana.

- No, kako tvoje pisanje?

Stari se uozbiljio:

- Mnogo sam razmišljao o tome. Predomislio sam se. Neću pisati.

Iznenadio me:

- Kako? Zašto?

- Znaš, onaj način kako izvesti savršeno ubojstvo koji sam ti spominjao… on je stvarno savršen. Uvjeren sam, kada bih to objavio, mnogi ne bi odoljeli iskušenju da to i izvedu. A to nikako ne bih želio!

- Pa reci barem meni!

Stari se nasmijao:

- Ti si mi sin. Tebi prvome neću reći.

Počeo sam istjeravati mak na konac što li mu to znači. Pokušavao sam izmamiti iz njega kakav je to recept za savršeno ubojstvo. Je li to nekakav način da nitko uopće ni ne posumnja da je riječ o ubojstvu? Ili takav da se nikako ne može otkriti tko je ubojica? Ili nekakav pravni trik da se zločin ne može dokazati, pa se krivac izvuče bez osude? Gnjavio sam ga na sve mile načine, ali nije želio odati više ni riječ, čak niti u kojem pravcu se može doći do rješenja.

Otac mi je preminuo naglo, nenadano, nismo se stigli ni oprostiti. Razmišljao sam - da li je za njegova života itko umro, a da je on imao od toga kakve koristi ili da je možda mogao poželjeti da ta osoba nestane? Znao sam za četiri takva slučaja. Jedan je umro iznenada, u cvijetu mladosti i zdrav zdravcat, nikada se nije otkrilo od čega. Drugi je mučki ubijen i nikada nisu otkriveni počinitelji, premda ih je sigurno bilo više. Treći je počinio samoubojstvo. Četvrti je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Taj četvrti je imao devedeset i devet godina i zgazio ga je vlak dok se noću pijan provlačio ispod brklji. Ova četiri slučaja nisu imali nikakvih identičnih ni poveznih momenata koje bih ja mogao uočiti, niti se stari mogao povezati s ijednim od njih.

Moj stari je ostavio iza sebe gomilu papira. Zapravo, njegova kuća je prepuna papira od podruma do tavana. Ne računajući knjige, čuvao je stare novine, kopije zanimljivijih dokumenata, sve svoje zabilješke, stara pisma … Kada bih prodao sve to za reciklažu, vjerojatno bih se obogatio.

Pregledavam svaki taj papir i ne mogu niti jedan baciti. Stari je imao običaj pisati komentare na marginama knjiga koje je čitao, moram svaku prelistati. U novinama je podvlačio zanimljivije odlomke, redove ili rečenice; moram sve pregledati. U mnogim fasciklima koji su mu ostali priloženo je i nekoliko papira ispisanih sitnim urednim rukopisom o njegovim razmišljanjima, dilemama, okolnostima koje je trebalo razmotriti… To treba proučiti. A onda - nevjerojatno koliko su neke od tih knjiga dobre. Već sam mnoge i pročitao. Pa onda, stare novine. Zapanjujuće je što se u njima može pronaći. Nikada ne biste rekli, u jednom razdoblju je postojala osoba koju su novine spominjale češće nego Tita ili Tuđmana u njihovo vrijeme. Mika Špiljak. Na naslovnim stranicama - Mika Špiljak, unutra - Mika Špiljak, novine su i završavale omiljenim receptima Mike Špiljka i horoskopom za Miku Špiljka, odreda optimističnim. Sudeći prema novinama, Mika Špiljak je bio omnipotentan, svuda prisutan, jednako u politici, kao i u gospodarstvu, kulturi, sportu, zabavi, u društvenim kronikama… No čovjek je bio toliko bezličan da je malo tko to onda primjećivao, a danas nema izgleda da bi se itko toga sjećao.

Stari je imao običaj sve zapisivati. Kada je kome rođendan, što kani kojeg dana napraviti… Pisao je u starim rokovnicima, po papirićima, po uplaćenim odrescima računa, po poleđinama posjetnica koje je dobivao… I ništa od toga nije bacao. A ja sada sve to pregledavam. Ako je o nečemu mnogo razmišljao, mora da je negdje ostavio o tome neki zapis, neki trag…

U međuvremenu, dok ne nađem što tražim, bolje pripazite da mi se ne zamjerite.

- 12:41 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>