četvrtak, 02.02.2006.

MENI JAVLJAJU!

Za razliku od mnogih koji se jadaju kako su za vrijeme bivšeg sistema bili proganjani i maltretirani, ja sam zaista ostao tri godine bez posla, nigdje nisam mogao išta objaviti, a svakodnevno su me pljuvali i ocrnjivali u barem jednoj od novina, bilo mene samoga, bilo nekolicinu nas zajedno, što već u naslovima ili izrijekom u tekstu, što među redovima, ali precizno adresirano. Brak mi se raspao, većina prijatelja me osuđivala ili su se naprosto otuđili; nije bilo lako izdržati.

Novine sam čitao tako da sam uzimao stare brojeve koje su ljudi izbacivali iz kuća, te sam tek posljednjeg dana prije isteka roka prijave naišao na oglas kojim se tražio voditelj nekog doma kulture na dalekoj periferiji. Bio sam otprilike pet puta kvalificiraniji nego što se tražilo, pa sam se odlučio žrtvovati novac za kovertu i marku i javio se na vrijeme. Nekoliko dana kasnije dobio sam poziv da se javim predsjedniku Gradskog komiteta Partije.

Predsjednik Gradskog komiteta bio je Dugi. Upoznali smo se još kad smo bili pubertetlije. Proveli smo tada mnoge sate šećući praznim gradskim ulicama nakon ponoći razmjenjujući stavove, razjašnjavajući stanovišta i raspravljajući o značajnim pitanjima i problemima. Ponudio me kavom i pribavio mi cigarete.

- Čuj… - počeo je Dugi. - …uvalio si me u nevolju. Javio si se na taj natječaj, a ja sam prekasno saznao. Sad bi mogli poništiti natječaj, ali tom domu zaista treba netko tko će ondje raditi, a ako poništimo natječaj, još barem tri mjeseca se neće raditi ništa. Ako te ne izaberu, ti bi se mogao žaliti sudu i sud bi ti vjerojatno dao za pravo, pa bi te morali zaposliti. No oni bi te mogli čak i izabrati, oduševljeni su kakav im se čovjek javio! Kreteni, pojma nemaju ni o čemu! U oba slučaja bih ja morao gnjaviti i tebe i uskratiti novac za programe doma, sve dok te se ne bi riješili, što je gnjavaža, a i dom bi stradao. Nema smisla. Nego… kako bi bilo da ti lijepo odustaneš od svoje molbe, pa da si obojica uštedimo živaca?

Kad mi je tako lijepo izložio slučaj, što ću drugo nego da ga poslušam? Pao mu je kamen sa srca. Riješivši problem još smo se kraće vrijeme lijepo popričali o svemu i svačemu, a onda me on zapita:

- Kuda ćeš sada?

Rekoh da ću prošetati do Trga Republike.

- Idem i ja u tom smjeru - reče on i predloži: - Hajdemo zajedno.

Bio je lijep dan, Ilica prepuna prolaznika, a nas dvojica lagano šećemo i srdačno razgovaramo. Sreli smo barem pedesetak zajedničkih poznanika. Ja sam se već bio navikao na ljude koji su se pravili da me ne poznaju ili da me nisu zamijetili, prelazili na drugu stranu ulice kada su vidjeli da im dolazim u susret ili uskakivali u haustore kada me nisu mogli drugačije izbjeći. Beskrajno me zabavljalo promatrati što sve izvode razdirani željom da se jave predsjedniku Gradskog komiteta i strahom što bih ja mogao pred njim izvaliti ili učiniti. Napokon sam ga morao upitati:

- Zar tebi nije neugodno da te vide sa mnom?

- Ma kakvi! - razgalio se. - Meni javljaju kada te vide s nekim!

Još godinama sam se smijao zamišljajući ih kako mu sutradan dolaze u ured, skrušeno sjedaju, petljaju rukama i ne mogu ga pogledati dok govore: - Druže predsjedniče, vidio sam jučer onoga … znate onoga… bio je sa Vama u društvu i srdačno ste razgovarali…

Zamišljao sam Dugoga kako kima glavom i ozbiljno odgovara: - Vrlo dobro, druže, hvala ti što si mi to javio. Treba biti budan, ne smijemo se uspavati … - ili tako nešto.

I danas se slučajno sretnemo dva-tri puta godišnje. Jedino što me zbunjuje je što sam ja ponovo godinama bez posla, a on je sve bliže i bliže mirovini.
- 04:23 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker