subota, 25.02.2006.

Uskoro će biti stotinu godina kako su prvi pripadnici moje porodice otišli u Ameriku i od tada barem trećina najuže svojte živi u S.A.D. Odande šalju pakete i dolare i dolaze u posjete puni darova. Kada sam se rodio, slali su za mene pelene, koje se tada nisu mogle nabaviti u Jugoslaviji, osim u magazinima za povlaštene, među koje mi nismo pripadali. Dakle, za nas koji smo ostali u Hrvatskoj, Amerika je oduvijek bila "zemlja obećana".

Nedavno sam, kopajući po starim papirima, naišao na razglednicu koju smo dobili kada sam bio otprilike u dobi u kojoj je moj sin danas, pri čemu treba uzeti u obzir da bih svome sinu po godinama mogao biti i djed. Prisjetio sam se kako je ta razglednica dočekana. Izazvala je opće ushićenje i odmah zauzela počasno mjesto na kredencu u kuhinji. Svaki gost ju je razgledao kao posebnu dragocjenost i pomno proučavao povećalom koje je upravu u tu svrhu bilo stalno na dohvatu.

- Au, kako su im veliki auti! - svi su se začuđeno udivljavali, a treba uzeti u obzir da je tada u cijelom Zagrebu bilo ne mnogo više automobila od onih koji se vide na razglednici, pri čemu je većina bila zaplijenjena još od Wermachta. - A kako su im samo široke ceste! - Nije trebalo mnogo da se zbroji dva i dva i zaključi da tako široke ceste kazuju da ondje ima još mnogo, mnogo automobila poput ovih na slici. - Ondje svaka obitelj može imati vlastiti auto!

Bio je to dokaz crno na bijelom u koloru kako u Americi teku med i mlijeko. I danas često, kada mi treba sat i pol da bih se provezao od Britanskog trga do Črnomerca, dok motor radi a ja stojim na mjestu okružen stotinama vozila u istoj situaciji, pomislim: blago nama, napokon je Amerika stigla i do nas!
- 09:09 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker