subota, 29.07.2017.

Fish spa



U sutonu su se susreli mjesec i sunce, a po mirnoj površini bistre vode mora razlio se miris borovine. Svjetlost je na horizontu jačalala udarajući mlazovima tamni safir prozirne večeri kao da će razbiti tamu u bezbojnu rasprslinu novog osvita. Ali mjesec se sa druge strane odlučno uzdiže dok sunce zamiče za brda ne popuštajući silinom sjaja.
Atos bukti ružičastim rumenilom, a ona se žari žutim sjajem i sve trenutačno treperi i lebdi nad nebeskim vrtlogom na samom horizontu. Ružičaste boje se stopaju u plamenu časomičnog crvenila a onda lelujavo blijede i nestaju u vrtlogu tame koja je nadirala u velikim talasima bivajući sve modrija i modrija.

U mirnoj vodi zvijezde su bile nepomične. Ribice se skupljaju a jedna meduza prijeteći pluta. Ja svlačim odjeću i sa blagom opreznošću ulazim u vodu, hvatajući zvijezde rukama. Sunce se već izgubilo iza brda i zemlja, pijesak i more su bili tamni. Samo je u daljini, nad zasumračenom zemljom još blistao sjaj nebeskog poruba. Lahor je pirkao po površini vode raznoseći miris borovine. Male ribe su se skupile oko mene i grickale noge, a meduzu je odnijela voda ka pučini. Sve je polako tonulo u san.

Oznake: more
13:29 | Komentari (16) | Print | ^ |

četvrtak, 27.07.2017.

Vjetar



Mačak moj. Šetamo pod alejom iz osjena kroz mjesta obasjana suncem koje se probija kroz grane i širi prema dole kao moja lepršava haljina od tila. Žmirkam u susret vjetru i žmirkavim suncu. U daljini hukti voz, zvuk se prepliće sa vjetrom, a u krošnjama svjetluca i iskri. Izgleda kao vraćanje. Dva drhtava stvora, nježna i meka, stoje u osjenu zureći u ono svjetlucanje. Negdje u daljini svjetlucaju i svjetla lokomotive.
Mogli smo se vratiti u taj svijet - mogli smo.
Sva raspupala veličina krošnji šumi u huku vjetra, dok deblo podrhtava do najsitnije žilice. Snažno. Neslomljivo.
Mogli bismo - reče.
Mačak moj.

Oznake: mi
11:26 | Komentari (18) | Print | ^ |

srijeda, 26.07.2017.

Galeb i ja



More malim valovima grli obalu, mota se oko mojih nogu dok povjetarac njiše uzdrhtalu tišinu. Crkvena zvona su ozvaničila sedam sati i svu slast nadanja kada sam stigla do stijena gdje me On strpljivo čekao.
Moj Galeb.
Svake godine u isto vrijeme se viđamo na dogovorenom mjestu. More, stijene, galeb i ja.
Sunce hvata zamah mladom danu a kroz gusti veo izmaglice nazire se Sveta Gora.
More nježno šumi, širi blistavo perje naših krila.
Obećavajuće.
On stoji u krajnje tajanstvenom stavu koji slavi slavlje nad nama, koji nas sebi podvrgava sklupčavši nas u jedno plodonosno jezgro tečne tišine.
To bijaše blaženstvo ujezgravanja.
Crkvena zvona su se ponovo oglasila. Nisam ni morala gledati na sat, znala sam da je pola osam. I on je znao da ćemo se sutra ponovo vidjeti na istom mjestu u isto vrijeme.

Oznake: more, mi
07:22 | Komentari (17) | Print | ^ |

ponedjeljak, 24.07.2017.

Čarobni mjesec



Postoji mjesto, posebno mjesto između snova i stvarnosti gdje se ostvaruju želje. Uzimam cipele za šetnju kroz snove i krećem ka tebi.
U svojoj mračnoj muškoj duši mjesec kleči ispred mene zagonetno uzdižući cijeloga sebe.
Cijela nova, potpuno nova noć je preda mnom, a on me čeka. Samo da svijet ne stoji na putu, sve bi bilo lakše. Kad ne bi bilo odgovora izazovima, ne bi bilo ni života. Ako ga ne dokučim nešto će u njemu umrijeti; za njega je to pitanje života i smrti.

Ti si tajna. Ti si velika tajna i držim te u tolikoj skrovitosti; svjesnost ne smije dozvoliti da išta iskrsne na vidjelo.
Zato se sve i odvija na mjesečini. Ona nas svojom dušom uvijek zbližava.



Oznake: mi
22:24 | Komentari (16) | Print | ^ |

nedjelja, 23.07.2017.

Suton


Stajala sam na istom mjestu prije šest godina i sve je vrvilo od crnih prodavaca afričkih suvenira i torbica koje su nabavljali u Solunu. Odmah mi je prišao jedan sa Jamajke i ponudio predivne narukvice u svim mogućim bojama tako vješto umjetnički dotjerane da me dugo držala misao o ljepoti primitivne umjetnosti. Rekoh mu sutra, tek sam doputovala (zapravo nisam imala novac kod sebe tog trenutka) a on mi je za dobrodošlicu poklonio jednu po svom izboru, meni najljepšu iz tog šarenila ...djeca mi nisu vjerovala, rekli su ma kako da ne, poklonio ti je za dva evra!
Poslije sam kupovala torbe i suvenire kod njih ...
Već sam tri dana tu a prodavaca ni za lijeka ... i kada ugledah jednog morala sam ga uslikati zajedno sa svojim čamcem u pozadini.

I razmišljam da li se u njemu to skupila divlja Afrika ili nesputana nježnost daleke Jamajke? Kako god, obgrlio je svoje suvenire kao što voda grli kupače. Bio je čudnovato tajanstven i otuđen za razliku od ranijih godina kada bi se sa nama sprijateljili u prve dvije tri riječi koje su znali na našem jeziku ... a i više od tri.

Skupio se u svoje suvenire kao da rađa veče i noć i svoju nabreklu zemlju otežalu od plodnosti u kojoj svaka i najmanja čestica tvari raste i buja te potajno gori plodonosnom žudnjom ..
On je postepeno prenosio njihovu krv. I otišao.



Oznake: more
15:34 | Komentari (9) | Print | ^ |

Sarti

Ostala sam dužna putanju Ohrid Bitola Prilep Kavadatci Valandovo Dojran ... ostala sam dužna i neke slike što sam obećala @Dinaji ...drugi put ...



Sarti je malo mjesto na Sitoniji okrenuto prema Atosu, smješteno u blagoj uvali a u pozadini je kopno obraslo borovom šumom.

Noću


Ranom zorom

Oznake: putovanje
09:29 | Komentari (6) | Print | ^ |

petak, 21.07.2017.

Ohrid

Jutro je osvanulo sunčano i bilo je toplije nego prethodnoga dana kada sam se smrzla. O kupanju nismo ni razmišljali, a ne bismo čak i da je bilo vruće. Spremni smo za razgledanje grada.
Nakon doručka pravimo plan obilaska. Ohrid nije tako mali grad; odlučili smo krenuti od tvrđave tim prije jer se sa nje može vidjeti cijeli grad pa ako ne stignemo više tako ćemo vidjeti najviše; naš domaćin je procijenio da ćemo izgubiti dosta vremena ako idemo pješice, pa nas vozi autom do gore. Tako razgledanje započinjemo od sjeverne porte (istočnu smo vidjeli prethodno veče).



Domaćin nam priča o tome da je najveći dio Samuilove tvrđave rekonstruisan; pokazuje nam dio zida na kome se to najbolje vidi (slika 2) i o tome da se istoričari ne slažu oko izgleda tvrđave, sumnja se u izgled gornjeg dijela ... Razgovaramo o tome od kada datira ova tvrđava i dolazimo do toga da se grad u rimsko doba zvao Lihnidos. Ne znam da li ima veze ona pjesma Lihnida kajče veslaše na Ohridskoto ezero, ali stavila sam je.
Tvrđava opasuje stari dio grada u dužini nekih tri kilometra i potpuno ga zatvara. Veoma je visoka, gazimo dosta visoke stepenike sa sviješću da pod nogama ostaju stoljeća.



Uspješno se penjemo na vrh gdje je osmatračnica sa teleskopom. "Nahranili" smo teleskop sa 30 denara (a bilo je dovoljno 5) ali ništa nismo vidjeli ... više se može vidjeti prostim pogledom što i činimo ...



Pred nama se pruža prekrasan pogled. Jasno se može sagledati cijeli grad i shvatiti koliko je velik. Preko puta se vidi teritorija Albanije kojoj pripada oko četvrtine akvatorije jezera. Pravo dole gledajući sa tvrđave je crkva Sv. Klement, najljepša crkva u Ohridu i najbogatija freskama. Desno od i sa ohridske Kale na hridi je mala crkva sv. Jovan Kaneo.



Skrećem pogled lijevo gdje nam domaćin pokazuje zgradu Zavoda za zaštitu spomenika kulture i crkvu Sv. Sofije. Tu je i antički amfiteatar ali nećemo ići do njega jer naš domaćin prezire arene zbog same suštine njihovog nastanka ...



Vraćamo su nazad u glavnu gradsku ulicu. Muški idu na kafu a mi ćemo sebi potražiti bisere. Domaćin me poslao kod svojih prijatelja porodice Talev gdje znamo da su pravi ohridski biseri. Izabirem ogrlicu, a od domaćina sam na poklon dobila divan srebreni prsten tifani izrada. Pridružujemo se na kafi i moramo krenuti. Nismo stigli otići do manastira sv. Naum 30-ak kilometara niže prema albanskoj granici, trebalo je ući u sve te objekte ... ali, neka bude razloga da se ponovo dođe ...

Oznake: putovanje
11:00 | Komentari (19) | Print | ^ |

srijeda, 19.07.2017.

Dan drugi - put Ohrida

Plan je bio da ručamo i krenemo oko 15 časova, ali imali smo puno toga reći jedni drugima tako da smo se zadržali nešto duže sa našim ljubaznim domaćinom. Pokazivao nam je knjigu o svom dedi koji je sakupljao rukopise na neumskim zapisima a i sam je bio pojac. Otvorio je tu knjigu i pitao me da li znam šta je to? Arapski rukopis- rekoh ko iz topa. Vidiš nije. To su neumi. Objasnio je šta je to i otpjevao...
Tako smo krenuli oko pola pet i dugo smo izlazili iz Skoplja. Kada smo se dokopali autoputa Majka Teteza sve je bilo lakše. Pratimo pravac Skoplje Tetovo Gostivar Kičevo Ohrid. Tetovo gledamo sa strane a kroz Gostivar prolazimo, put je mjestimično veoma loš. Čak je i autoput mjestimično propao. Uhvatiće nas suton, a nećemo da po mraku prolazimo preostalom dionicom puta. Ipak se zaustavljamo na najvišoj tački puta gdje prave, kako su nam rekli najbolje mekeke. Volim mekeke i stajemo na Stanici Straža. Svi vole i staju, veliki je promet ljudi...



Idemo dalje kroz Kičevo. U međuvremenu primjećujem da tu ima puno kamenoloma. Nebo se crni, oblaci se spustili do zemlje, nagovještavaju kišu a nje nema. Vrijeme odlično za putovanje.Zabavljam se posmatrajući okolinu i pomalo škljockam, mada mi je rečeno da ne slikam kroz šoferku, naročito ne kada je ovako prljava. Trenutno nemam bolje rješenje, najviše što mogu je otvoriti prozor.
Kičevo, po energiji koja se osjeća u nizu postavljenih zastava (a osim njih ništa drugo nisam vidjela), sasvim subjektivno doživljavam kao "makedonsko Međugorje" i uspijevam fotićem "uloviti" jednu zastavu.



Za dana (ili vidjela) stižemo konačno u Ohrid. Ovdje nam je domaćin Risto. Risto je čovjek koji ima veliki značaj ne samo u Makedoniji već i u regionu, pa ja i doček i naš boravak u Ohridu poseban, onakav kakav običan stranac, putnik ne može doživjeti. Radujem se tome jer, kako rekoh više puta toliko sam željela vidjeti Ohrid .. osjećam se kao kod svoje kuće i ni jednog trenutka ne shvatam da sam u drugoj državi, inostranstvu ...čak ću dan kasnije, na granici reći - napuštamo našu zemlju -
(lapsus) a moji me ispravljaju nije našu, mi izlazimo iz Makedonije.
U zadnje vrijeme Ohrid je pod uticajem niza podrhtavanja tla 3-5 stepeni ne znam koje skale ... i domaćin nas smješta u novi dio grada u čvrstu i sigurnu zgradu, mada dok smo mi bili nisu se osjetili potresi. Nadam se da ih neće više biti jer je ovo kako svi znamo veoma trusno područje i svako podrhtavanje nosi veliki rizik.
Hladno je a i drži me umor od hodanja po Skoplju, tako da nam je u planu večera uz ugodno druženje koje će trajati do dugo u noć ...



Na slici su zidine koje opasuju stari dio grada slikane kasno u noć i parče čuvene ohridske torte koju smo jeli sutradan, kao i odličnu baklavu koju šteta da nisam uslikala, izuzetno je ukusna.
U povratku, u sitan sat, grupa mlađih gostiju negdje pjeva "kad ja pođoh na Bembašu" ...razmišljam sa su sarajlijeje ili bosanci, jer ko bi još tu pjesmu mogao pjevati?

Oznake: putovanje
19:21 | Komentari (11) | Print | ^ |

Dan prvi - Skoplje



Skopje ima mikro klima ... i veoma je neobičan grad, svoj, drugačiji od drugih ...
Nova naselja formirana po principu jugoslovenskog urbanizma slična su sa drugim gradovima, samo što ovdje ima puno zelenila. Utisak mi je više nego u drugim gradovima i to mi se na prvi pogled dopalo. Zelenilo su pluća grada i to je veoma važno za sve koji tu žive.



Centar je posebna priča. Krenuli smo od opere izgrađene ranije u stilu moderne. Svira klasična muzika. Ispred i oko nje su zgrade nedavno građene u prostoru koji je bio prazan i pust nakon onog zemljotresa iz '63 ...ministarstva, palata pravde, muzeji ... sve je to na malom prostoru jevrejskog naselja.



Stare kuće su porušene u zemljotresu a ni jedan od Jevreja se nije vratio iz logora smrti ...



Barok. Hm, ...
Reminiscencije na stare stilove počinju svima smetati jer postoji opravdana bojazan da će naše vrijeme ostati bez svog originalnog izraza, a to vrijeme oponašanja traje evo već tridesetak godina...



Ovdje ima puno statua, poznatih i nepoznatih iz istorije ... kažu da su mnoge "lažne" u smislu materijalizacije (šuplje su unutra) a one od bronze su navodno sa nekvalitetnijim materijalom jer su ušli u preskupu investiciju.
Ali to je već njihova priča ...ono što ostavlja utisak na stranca je da je puno sadržaja na malom prostoru, previše robustnih spomenika, koji idu toliko daleko da imamo statue čistača cipela i prosjaka, bika isl. ... Aleksandar Makedonski je pretenciozno postavljen svuda, tu su Kliment i Naum, Ćirilo i Metodije ... puno antičkih likova, onih iz Dušanovog doba i savremenih pisaca pjesnika glumaca kompozitora, tu je i Toše našao svoje mjesto... nisam ih sve čestito ni vidjela, a većinu i ne znam ... gledala bih samo to. Prijatelji kažu ... pa ni mi ne znamo ko su, niko ne zna - sad mi je lakše .... Dušanova statua u nizu na jednom od mostova mi se dopala kao i veliki spomenik Filipu II ocu Aleksandra Makednskog.



Mostovi su novi, stari je kameni, zovu ga Dušanov most iako datira iz ranijeg perioda prije njega samoga i ima nešto originalnog kamenja, ostali je rekonstrukcija ...
Puno je raznoraznih fontana na trgu Makedonija koje mi nisu zasmetale, a jedna je čak i u neuređenom koritu Vardara!
Sam trg je pun sadržaja za djecu, vozića i drugo .... a statue lavova na sve strane sam zaobilazila pogledom. Tu je Goce Delčev na konju spram Aleksandra Makedonskog koji je u centru trga, isto na konju.
Ne mogu ne reći da je puno pretjerivanja, ali ipak je sa tim grad drugačiji od drugih. Takva slika grada duboko je podijelila i mišljenja i njih same ...



Skopje ima mikro klima ... ima i Trijumfalnu kapiju kao Pariz ... a sa obe strane su dvije statue pisaca u sjedećem položaju ...Kažu da je ovaj prostor bio isprskan bojama u "šarenoj revoluciji" ali je sve sređeno osim zgrade Ministarstva kulture koa je namjerno tako ostavljena i predstavlja spomenik kulture! Ova zgrada na žalost nije ovdje blizu i nisam je vidjela, pa nemam tu fotografiju.



Još sam vidjela Sobranje (parlament) i zgradu Vlade (bivši CK nešto dalje). Preko puta Sobranja je veliki park sa puno velikih skulptura, u parku su majke borci ...
Sa druge strane je spomen kuća ili muzej Majke Tereze, rođene u Skoplju ali ne u toj kući već nešto dalje samo što je ta kuća porušena. Pored je u izgradnji velika crkva Konstantin i Jelena sa pozlaćenom kupolom, u izgradnji.





Stekla sam utisak da ima dosta gradilišta.
Jedan most i ulica nose ime Majke Tereze, kao i auto put ka Ohridu preko Tetova.
Skopje ima mikrokluma ... ima i dabldekere kao London.
Obišla sam i stadion Vardara koji je u završnim radovima.
Stanka za kafu i sladoled nije pomogla, umorili smo se. Ostaje nam još ručak i onda pravac za Ohrid.
08:49 | Komentari (7) | Print | ^ |

utorak, 18.07.2017.

Dan prvi - Skoplje



Skopje ima mikro klima ... i veoma je neobičan grad, svoj, drugačiji od drugih ...
Nova naselja formirana po principu jugoslovenskog urbanizma slična su sa drugim gradovima, samo što ovdje ima puno zelenila. Utisak mi je više nego u drugim gradovima i to mi se na prvi pogled dopalo. Zelenilo su pluća grada i to je veoma važno za sve koji tu žive.



Centar je posebna priča. Krenuli smo od opere izgrađene ranije u stilu moderne. Svira kladična muzika. Ispred i oko nje su zgrade nedavno građene u prostoru koji je bio prazan i pust nakon onog zemljotresa iz '63 ...ministarstva, palata pravde, muzeji ... sve je to na malom prostoru jevrejskog naselja.



Stare kuće su porušene u zemljotresu a ni jedan od Jevreja se nije vratio iz logora smrti ...



Barok. Hm, ...
Reminiscencije na stare stilove počinju svima smetati jer postoji opravdana bojazan da će naše vrijeme ostati bez svog originalnog izraza, a to vrijeme oponašanja traje evo već tridesetak godina...



Ovdje ima puno statua, poznatih i nepoznatih iz istorije ... kažu da su mnoge "lažne" u smislu materijalizacije (šuplje su unutra) a one od bronze su navodno sa nekvalitetnijim materijalom jer su ušli u preskupu investiciju.
Ali to je već njihova priča ...ono što ostavlja utisak na stranca je da je puno sadržaja na malom prostoru, previše robustnih spomenika, koji idu toliko daleko da imamo statue čistača cipela i prosjaka, bika isl. ... Aleksandar Makedonski je pretenciozno postavljen svuda, tu su Kliment i Naum, Ćirilo i Metodije ... puno antičkih likova, onih iz Dušanovog doba i savremenih pisaca pjesnika glumaca kompozitora, tu je i Toše našao svoje mjesto... nisam ih sve čestito ni vidjela, a većinu i ne znam ... gledala bih samo to. Prijatelji kažu ... pa ni mi ne znamo ko su, niko ne zna - sad mi je lakše .... Dušanova statua u nizu na jednom od mostova mi se dopala kao i veliki spomenik Filipu II ocu Aleksandra Makednskog.



Mostovi su novi, stari je kameni, zovu ga Dušanov most iako datira iz ranijeg perioda prije njega samoga i ima nešto originalnog kamenja, ostali je rekonstrukcija ...
Puno je raznoraznih fontana na trgu Makedonija koje mi nisu zasmetale, a jedna je čak i u neuređenom koritu Vardara!
Sam trg je pun sadržaja za djecu, vozića i drugo .... a statue lavova na sve strane sam zaobilazila pogledom. Tu je Goce Delčev na konju spram Aleksandra Makedonskog koji je u centru trga, isto na konju.
Ne mogu ne reći da je puno pretjerivanja, ali ipak je sa tim grad drugačiji od drugih. Takva slika grada duboko je podijelila i mišljenja i njih same ...



Skopje ima mikro klima ... ima i Trijumfalnu kapiju kao Pariz ... a sa obe strane su dvije statue pisaca u sjedećem položaju ...Kažu da je ovaj prostor bio isprskan bojama u "šarenoj revoluciji" ali je sve sređeno osim zgrade Ministarstva kulture koa je namjerno tako ostavljena i predstavlja spomenik kulture! Ova zgrada na žalost nije ovdje blizu i nisam je vidjela, pa nemam tu fotografiju.



Još sam vidjela Sobranje (parlament) i zgradu Vlade (bivši CK nešto dalje). Preko puta Sobranja je veliki park sa puno velikih skulptura, u parku su majke borci ...
Sa druge strane je spomen kuća ili muzej Majke Tereze, rođene u Skoplju ali ne u toj kući već nešto dalje samo što je ta kuća porušena. Pored je u izgradnji velika crkva Konstantin i Jelena sa pozlaćenom kupolom, u izgradnji.




Stekla sam utisak da ima dosta gradilišta.
Jedan most i ulica nose ime Majke Tereze, kao i auto put ka Ohridu preko Tetova.
Skopje ima mikrokluma ... ima i dabldekere kao London.
Obišla sam i stadion Vardara koji je u završnim radovima.
Stanka za kafu i sladoled nije pomogla, umorili smo se. Ostaje nam još ručak i onda pravac za Ohrid.




Skopje ima mikro klima ... i veoma je neobičan grad, svoj, drugačiji od drugih ...
Nova naselja formirana po principu jugoslovenskog urbanizma slična su sa drugim gradovima, samo što ovdje ima puno zelenila. Utisak mi je više nego u drugim gradovima i to mi se na prvi pogled dopalo. Zelenilo su pluća grada i to je veoma važno za sve koji tu žive.



Centar je posebna priča. Krenuli smo od opere izgrađene ranije u stilu moderne. Svira kladična muzika. Ispred i oko nje su zgrade nedavno građene u prostoru koji je bio prazan i pust nakon onog zemljotresa iz '63 ...ministarstva, palata pravde, muzeji ... sve je to na malom prostoru jevrejskog naselja.



Stekla sam utisak da ima dosta gradilišta.
Jedan most i ulica nose ime Majke Tereze, kao i auto put ka Ohridu preko Tetova.
Skopje ima mikrokluma ... ima i dabldekere kao London.
Obišla sam i stadion Vardara koji je u završnim radovima.
Stanka za kafu i sladoled nije pomogla, umorili smo se. Ostaje nam još ručak i onda pravac za Ohrid.




Oznake: putovanje
08:12 | Komentari (0) | Print | ^ |

Odmor



Hladan talas je došao sa sjevera, a mi smo ga onda pustili da prođe pa krenuli za njim ka jugu. Oblačno vrijeme idealno za putovanje. Itinerer napravljen, prvi dan Skoplje, drugi Ohrid, treći Dojran, a onda Grčka.
Dobro smo se spremili TAG za naplatu putarine poštedio nas je sat ipo čekanja kod Niša. Provjeram stanje na granici, čeka se 40 min sa tendencijom porasta ...
Ptice lete iznad polja pokošenog žita -junska žetva je obavljena - žito je dignuto, ali mladi kukuruz još uspravno stioji, stremeći gore.
Ja pratim put kojim je skpro @Lastavica letjela.
Kod Džepa neke crne ptice stoje na stubovima ograde kao vojnici na mrtvoj straži, a nad Caričinom Dolinom gusta magla kao da nije ljeto. Glavice suncokreta se smiješe sa okolnih njiva. Kišu smo stigli i sada ona ide sa nama. Ponovo provjeram stanje na granici, čekanje produženo na 70 minuta. Mijenjamo plan. Krećemo ka Prohoru Pčinjskom tamo se i dalje čeka samo deset minuta. Andrejin krst upozorava na željeznučku prugu. Priroda je divna, sve buja.



Oštrim serpentinama se spuštamo u dolinu Pčinje. Slikam manastir gdje sam bila već koliko puta, sve je nepromijenjeno i ne zadržavamo se tu ovaj put. Magla i dalje svuda oko nas. Na granicu stižemo jedini sa naše strane i uživamo putem prema Kumanovu. Prolazimo pored spomen obilježja na mjesto gdje je donijeta odluka o ustanku u Makedoniji u II sv ratu i muzeja, ali se ni ovdje ovaj put ne zadržavamo, već smo bili samo treba pronaći slike od prošle godine. Pada ona dosadna sitna kiša, a suncokreti su oborili glavice.
Još je bio dan kada smo stigli u Skoplje. Dočekuje nas prijatelj Borče...
Plan je da se odmorimo, obiđemo dio grada gdje oni stanuju, posluju ...a sutra centar i sve zanimljivosti po Skoplju.
Borče radi na istraživačkom projektu proizvodnje prototipa uređaja za vještačku oplodnju, unaprijeđenog dakako u odnosu na sadašnje i detaljno nam objašnjava sve kako se to odvijalo tokom dvije godine rada. Dio su ekipe svjetski priznatog doktora za vantjelesnu oplodnju iz Češke ... dva sata sam netremice slušala o svemu-astervilovima, asterboksevima ...i njihovim djelićima, elektronici i napajanju i zadivljena sam. Prvi put na licu mjesta vidim i to kako radi 3D štampač, do sada sam ih gledala samo na tv-u i zamišljala šta bi to tačno bilo.



Razgledamo okolinu naselje stari aerodrom koje se zove Jane Sandanski.Tu je aerena Jane Sandanski i hotel Rusija, lijepo uređen park sa fontanama na samoj obali Vardara. Već je pala noć, a noću sve izgleda drugačije i ljepše u prelamanju svjetla.
Puno je uspomena na nesretno preminulog Tošeta Proeskog i puno pijeteta. Jedna ulica nosi njegovo ime i bista na mostu u centru uz sve druge poznate ličnosti.



Oznake: putovanje
03:14 | Komentari (12) | Print | ^ |

četvrtak, 13.07.2017.

Zvuk tišine



Tišinu razbijaju kapljice koje padaju u vodu, klokoćući prodiru duboko, utapaju buku.
Ja nosim vatrenu haljinu i slijedim tišinu. Ona vibrira kreacijom, nosi me daleko, daleko od stvarnosti. Tišina si ti koja se osjeća ponekad kao izgubljen put, a ja je udišem kao mudrost.

Tišina je duboka, duboko u nama, kao primljena radost, podsjeća na skrivene tajne dok vizija tiho puzi kaldrmom svijeta.

Riječi su nasilje koje prekida tišinu. One su nama nepotrebne, besmislene, trivijalne, one su samo šteta ... zato ostani Tiho.


Oznake: more
22:13 | Komentari (15) | Print | ^ |

srijeda, 12.07.2017.

Plava svjetlost



Noć je pala i plava svjetlost se razlila nad vodom poput beskrajne ljubavi kao da ju je slikar vještom rukom razmazao po platnu. Istovremeno, dok mjesec uranja u neku zagluhu tišinu gdje od čistoće sve blista, ja uzimam papir i uvlačim ga u pisaću mašinu, kao nekada što se radilo ...
Svijet je daleko, negdje daleko.



Grad iz daljine šumi kao neka ogromna morska školjka i čini se da sve bruji od uspomena svih onih nagomilanih vijekova, vrijeme se gubi u daljini a jeka neizvjesnosti prožima bezvremenu tišinu.


Oznake: more
20:15 | Komentari (8) | Print | ^ |

ponedjeljak, 10.07.2017.

Zagrljaj



Slika ne opisuje prelijepu palatu i njeno dvorište, čudesnu baštu snova čiji su listovi jedan po jedan, s ljubavlju iscrtani, tamno drveće i zvijezdanu noć koja ih obasjava , već njih na mjestu gdje su se sreli u zagrljaju te noći, ljubavnike koji se izdaleka čežnjivo posmatraju i zadirkuju međusobno dvosmislenim šalama, nečujno.
Pod slojevima događanja , u tišini jedinstva vlada zajedništvo koje bi se vidjelo da su slike i ljubav čiju tajnu prikazuju satkane od istovjetnog materijala. Čini se kao da iz prikazanih ljubavnika isijava svjetlost koja potpuno prožima sliku. Kao kada smo se On i ja zagrlili, kao da se ista ona milina razlila po cijelom svijetu.

Oznake: mi
08:36 | Komentari (20) | Print | ^ |

nedjelja, 09.07.2017.

Dvije strasti

Nebo je puno blistavih zvijezda, a naše oči su prozori sa njihovim odsjajem. One su cvjetovi na nebu.
Zvijezde sa neba su glavice koje nas gledaju blistavim i sjajnim očima, a mi smo njihov odraz. One su naša prapostojbina a njihova svjetlost poput praha pluta eterom. Kad podignem glavu i posmatram ih duže vidim oči heroja koji su nagrađeni, odlikovani najvećim zaslugama - dijamantima koji tvore sazvježđa paradigme, koja nose njihova imena, znana i neznana i lik koji se poznaje po pogledu i podsjeća posmatrača o vrlini i dužnosti, o žrtvi i zasluzi, o idealu i cilju koji je bio iznad interesa jednog malog života.



Vjetrovi vremena umjesto šešira, latica i lišća odnose imena i ljude ... a samo neki otisnu sjaj svoga dijamanta u sazvježđa.
Biti opušten i čitati u miru. Tada zvijezde koje su u nama isijavaju svjetlost kojom gledamo knjige dok one ispred nas razdragano mašu repom poput onih koje su se pridružile zvijezdama...

Onaj čije lice ne svetli nikada neće postati zvezda. – Vilijam Blejk

Oznake: mi
08:44 | Komentari (8) | Print | ^ |

subota, 08.07.2017.

Malo razbibrige

Mercedes je žensko ime. Po meni se ništa neće zvati.

Tragom nedavnog „oglasa“ kod @Eura:
Oglas:
Tražim lijepu, zgodnu, pametnu i šarmantnu djevojku s automobilom.
NAPOMENA: poželjna slika automobila.
Razmišljam kako se dva Barona – von Schlosser i –von Veige nisu ni usrećili ni obogatili oženivši istovremeno i djevojku i automobil ... Mercedes Jelinek.

Ali po meni se ništa neće zvati iako to ne zavisi od toga da ti je otac bogati trgovac i diplomata i da je spreman uložiti pola miliona neke valute u nešto.

Tesaloniki je također žensko ime. To je ima pobjednice Tasalo-Nike, Nike je pobjeda baš kao i Nike sa Samotrake ... krilata ... Jedna druga djevojčica imala je dvostruku kraljevsku sreću, da se rodi na dan pobjede svoga oca Filipa II i dobije pobjedničko ime i da bude supruga jednog drugog kralja Kasander-a koji je odlučio nazvati grad imenom svoje žene.

Za dobiti ime grada nije nužno biti kraljevna, to je mogla još jedna djevojčica iz jednostavne porodice u Francuskoj, koja je bila mudra i hrabra te okončala stogodišni rat ali i svoj život najapsurdnijom smrću u istoriji – lomačom! Ivana Orleanska. Njeno ime nose dva grada, stari i novi ... a po meni se ništa neće zvati …

Ali ipak,
Mogla bih za nečim zažaliti, za jednim vremenom, što se jedno doba neće po meni zvati, doba dugo koliko i cijeli ljudski život, što u njemu nisam bila kraljica od uticaja, pa da bude obilježeno napretkom i pozitivnim društvenim promjenama.
Za dati ime epohi nije dovoljno zvati se Mudrost, potrebno je i zvati se Viktorija!
Žalim za jednim vremenom – dobom –za jednim dobom više nego za autom, gradom ili nerođenom krunom imena moga.
14:42 | Komentari (18) | Print | ^ |

četvrtak, 06.07.2017.

Istovanje



Najljepša od svih stvari u životu je otkriće drugog ljudskog bića sa kojim nećemo imati izbrojenost susreta već jedan fragment prostora u kome će naš odnos imati onu sjajnu dimenziju dubine, ljepote i radosti. Unutrašnja ljubav između dva bića je divna stvar koja se ne može pronaći traženjem već samo prepoznavanjem. Taj prostor će, i onda dok mi budemo imali ozbiljan razlog da vjerujemo da se mijenjamo, uvijek ostati isti, isti u sve četiri dimenzije tako da se više nećemo imati prilike dodirnuti, jet tada već nećemo bivstvovati, tada ćemo istovati.

Oznake: mi
23:46 | Komentari (12) | Print | ^ |

utorak, 04.07.2017.

Na drugoj strani



Tanka i kratka noći ljeta teško me može držati u snu. Tama isparava iz voćnjaka, gmizi iz šuma. Načini se prije zalaska sunca i strpljivo čeka svoj red da procuri između stabala. Blijede nepoznate oči nas gledaju a mi im ne vidimo kandže, sjene postaju oštrije i sve crnje izazivajući pomutnju.
Zatvaram vrata.
Kažu da plava pidžama sa zvjezdanim dezenom dejstvuje poput gloga, tajnovito čisti noć od mraka. Snovi su valovi, interferencija frekvencije koja može izmijeniti krajobraz noći.

Liježem u mrak, čekam da ulovim trenutak zaspavanja koji se ne može isjeći, spoznati, jer uvijek prevari, progovori snom.
Tanke su i kratke noći ljeta, lagano pokrivenu drže me u snu bez snova, jer za njih nema mjesta između glave i cigli noći od kojih se grade one velike kule u snovima. Noć je voćnjaku. Zemlja, mozak i ličinke još se grče prema unutra. Lete samo snovi i nadanja. Na mjestu gdje su se ugnjezdile propuhuje vjetar Sjeverac, donosi lažne glasove i mjeri udaljenost prema sjenama koje se kreću na rubu vidljivosti.
Zvijezde su svojim blistavim sjajem definisale ravan do koje dopiru snovi. Ne dam se zavarati, iščekujem buku sa nepoznate strane i noću kada mjesečinom pratim prelazak crne sjene tornja preko otvorenih vrata.

Na kraju zatvaram kapke i kapije izdišući jedno „sve je spremno“, Sada mogu i duže noći, sada može i jesen, mogu duge noći utonuti u san, daleko od zemlje, udahnuti zvijezde.



Oznake: blog, mi
22:40 | Komentari (14) | Print | ^ |

subota, 01.07.2017.

Čudesna priroda


"Zemlja je prelijepa mlada kojoj ne trebaju dragulji da bi povećala svoju ljepotu." Kahlil Gibran

Sveti Benedikt (herba benedicts) i Kineski fenjer, čudna imena za čudne biljke. Kao da je sva ljepota svijeta preslikana u biljnom svijetu koji ne zna da govori ali zna da sluša i kao muzika zna da boji tišinu milozvučnim tonovima.
Vrijeme je za muziku.


Odesa Kala Ljiljani. Najegzotičniji od svih Kala, ova senzualna ljepota će stvoriti dramu u svakom vrtu ili buketu tonovima od kojih podilaze žmarci duž leđa i kulminiraju krešendom, nakon kojeg nas skupljene na rasutim laticama, miluje tišina.


Oznake: povezano
21:25 | Komentari (16) | Print | ^ |

Priče sa sela III



Ljeto je varljivo, pokazuje to današnji dan. Nestalno, uprkos vjerovanju da će svaki dan biti vruć. Začas preokrene.
Vjetar šumi u opuštenim resicama breze. Osjećam njegovu prisutnost. Čudnovata je lakoća i neprimjetnost njegova ulaženja u kuću, kao prodornost iskričave svjetlosti, kao da baca neke čini ... Priroda se oglašava i zujanjem osica i u običnom čuvstvovanju je naša povezanost. U njoj gorimo poput cvijeća na suncu suprotno onoj mirnoj bezosjećajnoj vatri mjesečine koja nema ništa zajedničko sa toplom svjetlosti dana. Smokvice su se odmetnule a prkos buja.
Sva sam se pretvorila u čulo i sva moja čula su budna.

Oznake: selo
11:20 | Komentari (8) | Print | ^ |

Priče sa sela II



Svojom rukom ubirem voće i dok u ruci držim kajsiju, višnju ili jabuku u onoj najgušćoj tački osjećam svoje Ja. Čovjek se u Prirodi osjeća u Cjelini slobodnim.

Bliži se kraj odmora i ja se već vraćam dobro poznatoj formuli ludilo - maska - odnosi- ...- umiranje.
"Svijet smo lišili njegove čari time što smo poništili udaljenost". (L.Klagers)
Zato me na neki način raduje to naše udaljavanje, vratiće nam čari daljina i radost novog susretanja.



Čuvam baštinu realizovanih misli kao istinu prihvaćenu u sebi koja duboko šuti o ukusu koji se krije u svakoj stvari.
Jedinstvo.
To čuvanje vraća nazad u nevidljivo, a snaga dolazi od "Jesam"!

Oznake: selo
07:00 | Komentari (11) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>