Noć je pala i plava svjetlost se razlila nad vodom poput beskrajne ljubavi kao da ju je slikar vještom rukom razmazao po platnu. Istovremeno, dok mjesec uranja u neku zagluhu tišinu gdje od čistoće sve blista, ja uzimam papir i uvlačim ga u pisaću mašinu, kao nekada što se radilo ...
Svijet je daleko, negdje daleko.
Grad iz daljine šumi kao neka ogromna morska školjka i čini se da sve bruji od uspomena svih onih nagomilanih vijekova, vrijeme se gubi u daljini a jeka neizvjesnosti prožima bezvremenu tišinu.