utorak, 04.07.2017.

Na drugoj strani



Tanka i kratka noći ljeta teško me može držati u snu. Tama isparava iz voćnjaka, gmizi iz šuma. Načini se prije zalaska sunca i strpljivo čeka svoj red da procuri između stabala. Blijede nepoznate oči nas gledaju a mi im ne vidimo kandže, sjene postaju oštrije i sve crnje izazivajući pomutnju.
Zatvaram vrata.
Kažu da plava pidžama sa zvjezdanim dezenom dejstvuje poput gloga, tajnovito čisti noć od mraka. Snovi su valovi, interferencija frekvencije koja može izmijeniti krajobraz noći.

Liježem u mrak, čekam da ulovim trenutak zaspavanja koji se ne može isjeći, spoznati, jer uvijek prevari, progovori snom.
Tanke su i kratke noći ljeta, lagano pokrivenu drže me u snu bez snova, jer za njih nema mjesta između glave i cigli noći od kojih se grade one velike kule u snovima. Noć je voćnjaku. Zemlja, mozak i ličinke još se grče prema unutra. Lete samo snovi i nadanja. Na mjestu gdje su se ugnjezdile propuhuje vjetar Sjeverac, donosi lažne glasove i mjeri udaljenost prema sjenama koje se kreću na rubu vidljivosti.
Zvijezde su svojim blistavim sjajem definisale ravan do koje dopiru snovi. Ne dam se zavarati, iščekujem buku sa nepoznate strane i noću kada mjesečinom pratim prelazak crne sjene tornja preko otvorenih vrata.

Na kraju zatvaram kapke i kapije izdišući jedno „sve je spremno“, Sada mogu i duže noći, sada može i jesen, mogu duge noći utonuti u san, daleko od zemlje, udahnuti zvijezde.



Oznake: blog, mi
22:40 | Komentari (14) | Print | ^ |

petak, 30.06.2017.

Lončići puni praznine

"Onaj koji se onesvješćuje misli da se sve vrti" oko njega. /Ignacije Lojola/

Zavjesa je pala i praznom pozornicom kruži odjek aplauza jednog para ruku. Na koncu ostadoše njih dvoje - pljuvačka i uživanje.
Razmetljivica novitetima u svojoj vrtnji mudruje kao da je savršeno trijezna među svojim lončićima punim praznine koji su vidno mimoišli smisao života. Pristrasnost u slici samodopadljivoj petlja nešto oko rajferšlusa domećući misao Peti Smit da "dobar umjetnik uvijek nešto petlja oko rajferšlusa".
Ona uvijek ima potrebu nešto dometnuti. I tako se sve srozalo prema Prividu, kao i aplauz nevidljivog morala između redova pod sada već upaljenim svjetlima.
A između prvog i posljednjeg trenutka - nema aplauza, samo se redaju činovi. Život je sazrijevanje do one druge kuće koju pravi "umjetnik zemlje".
Kraj je, zapravo, jedino istinsko iskušenje. Sve ostalo su samo predstave koje pune lončiće emocijama.

Oznake: blog
08:21 | Komentari (11) | Print | ^ |

<< Arhiva >>