More malim valovima grli obalu, mota se oko mojih nogu dok povjetarac njiše uzdrhtalu tišinu. Crkvena zvona su ozvaničila sedam sati i svu slast nadanja kada sam stigla do stijena gdje me On strpljivo čekao.
Moj Galeb.
Svake godine u isto vrijeme se viđamo na dogovorenom mjestu. More, stijene, galeb i ja.
Sunce hvata zamah mladom danu a kroz gusti veo izmaglice nazire se Sveta Gora.
More nježno šumi, širi blistavo perje naših krila.
Obećavajuće.
On stoji u krajnje tajanstvenom stavu koji slavi slavlje nad nama, koji nas sebi podvrgava sklupčavši nas u jedno plodonosno jezgro tečne tišine.
To bijaše blaženstvo ujezgravanja.
Crkvena zvona su se ponovo oglasila. Nisam ni morala gledati na sat, znala sam da je pola osam. I on je znao da ćemo se sutra ponovo vidjeti na istom mjestu u isto vrijeme.
Oznake: more, mi
|