Možda i je negdje u Hrvatskoj jučer padao snijeg, ali nitko nije imao ovakvu temperaturu u gradu!

Dobili smo nove susjede.

U kući u kojoj stanujem su tri stana. Naš stan je "najmlađi", prije 15 godina smo potkrovlje pretvorili u ugodan stambeni prostor. Na sveopći bijes dotadašnjih stanara, koji su tavan do tada upotrebljavali za odlaganje bicikla i kištri s jabukama. Godinu dana nismo mogli ući u posjed potkrovlja. Zaključavali su nam ulazna vrata, dvaput smo dolazili s policijom i predstavnicima stambenog fonda. Kad smo napokon uselili, par godina nismo od susjeda uspjeli dobiti suglasnost da probijemo dva prozora na fasadi. Zajedno s gradskim ocima, ucijenili su nas da im napravimo šupe u zamjenu za izbijanje prozora. Jednu šupu smo sagradili u dvorištu, za drugu smo morali odvojiti dio svog stana, 8 kvadrata u potkrovlju. Pa imamo razvedenu i faličnu dnevnu sobu. Ogradili tih 8 kvadrata, četvrtinu sobe, siporeksom, probili vrata za šupu. Stan nam je dobro izoliran, gore brodski pod, dolje parket. Njihova ostava – gore daske, dolje daske. Osjeti se zimi hladnoća, ljeti vrućina, svaki šum čujemo kad rondaju unutra, a i oni tada čuju naše korake i razgovor. Sada smo s tim susjedima dobri, dalo bi se razgovarati i o otkupu rečenog prostora ali nemamo novaca. Možda, jednog dana.

Starčići iz drugog stana umrli su prije nekog vremena. Za njima je ostalo nekoliko nesložnih nasljednika. Nisu plaćali pričuvu, pokušavali se svađati s nama. Oglasili prodaju, ali stan nezgodan. Dvije etaže. U prizemlju kuhinja i kupaona. Na katu dvije sobe. Bez vode i kanalizacije.

U međuvremenu smo dali obnoviti krovište. Nasljednici nisu htjeli platiti svoj dio. Dio dvorišta koji su starci koristili pretvorio bi se u prašumu punu zmija i ostalih gadarija da nismo posjekli stabla, preštihali cijeli taj dio, posadili travicu. Pa stavili ljuljačke, vrtuljak i patku na opruzi. Poslije na našem dijelu još postavili stol i roštilj, posadili kivije za hlad. Dvorište nam je prekrasno. Dali napraviti i stazu, da ne kročimo kroz blato. Mi financirali, ovi drugi stanari ni prstom nisu mrdnuli, ni pivom ponudili radnike. Sad i oni hodaju po stazi, koriste naša klizna vrata za izlaz iz dvorišta na cestu. Neka.

Ovaj vikend pozvonila nam na vrata dotad nepoznata gospođa. Predstavila nam se. Nova susjeda. Uskoro se doseljava, zajedno s mužem i odraslim sinom. Radnici već sređuju stan. Pitala žena za priključak za vodu i kanalizaciju, kako bi na katu od dvije sobe napravila stan za sina. Pitala i za dvorište, koliki bi bio njihov dio. Ne žele ove godine ništa uzimati za sebe, vide da smo sredili naš dio a susjedi već posijali povrće u svom dijelu. Dogovorili se da im damo ključ od kliznih vrata. Čini mi se da ćemo se uspjeti dogovoriti za ugodan suživot. Radujem se. Jedino su Potočnice malo razočarane, mislile su da će novi stanari imati manju djecu a ne sina od 27...

U subotu je u Umagu počelo Europsko prvenstvo u pikadu. Skoro da ne bismo ni znali, da starija Potočnica nije trebala sinoć nastupati na otvorenju Prvenstva. Par prešarenih i stoga nečitkih plakata pojavilo se po oglasnim tablama, sve napisano na njemačkom jeziku. Potočnica je samo znala reći da će iza njih nastupati Soulfingersi.

Mažoretkinje su trebale doći u Stella Maris u 19.20. Tajo odvezao veliku curicu pa se vratio po ostatak familije. Izvješće – neka živost oko sportske dvorane, par šatora, glazba, roštilj, piće teče u potocima. Okolo bauljaju polupijani veseljaci. Poslije smo ustanovili da su to natjecatelji.

Našli mažoretkinje. Saznali da nastupaju tek u 21 h. Ovo nije prvi puta da organizacija šteka, da se ne zna kad što počinje, obično par minuta prije nastupa curke dobiju informaciju koliko koreografija uopće plešu tom prilikom... Dobro ćemo razmisliti ovo ljeto, gdje ćemo Potočnicu pustiti na nastup. (Znaju ih pozvati na neko otvorenje ili dizanje Plave zastave u podne pa curke skapavaju od žeđi na suncu i čekaju dugo svoj nastup.)

Oko 20 h počelo se pored sportske dvorane nešto muvati, limena glazba, mažoretkinje stupale. Neki čovac okolo trčkarao s pisanim materijalom, valjda organizator. Uskoro stigli transparenti s imenima zemalja – sudionica Prvenstva. 16 zemalja, idešššš! Pa mažoretkinje dobile transparente a uskoro i zastave. Pa se šareno društvo zaputilo prema stadionu ATP turnira. Do početka svečanog otvaranja skupilo se (kaže muž) oko tisuću ljudi.

Atraktivna plavuša duuge kose, na viiisokim petama, vodila je svečanost. Pozdravni govor, najava sudionika, predstavljanje organizatorskog odbora, nastup mažoretkinja i plesnih skupina, govori uvaženih. Negdje iza 22 h krasan vatromet označio je kraj službenog dijela otvorenja. I onda se raja počela osipati. Dobrano zagrijani, većinom od pivice koja se točila i na samom stadionu, raspršili su se po okolnim kafićima. U međuvremenu je trajao predugački uvod u koncert Soulfingersa, ali kad su se Denis i Haris konačno pojavili na pozornici, nakon prilično glasnih zvižduka, već je stadion bio dobrano ispražnjen. Šteta, momci mi se sviđaju i praše dobru muziku, veseli pogađači u elektronski pikado sigurno bi se dobro proveli da su ostali na stadionu. Ovako smo ostavili hrpicu ljudi s fotoaparatima koji su slikavavali dečke u bijelom i malo se tresuckali u ritmu muzike za ples. Potočnice su već bile umorne, Velika pod dojmom prvog nastupa pred tako brojnom publikom...

Prvenstvo traje do subote, to smo pročitali na reklamnom materijalu koji se može pokupiti u sportskoj dvorani. Materijal je na njemačkom jeziku. Valjda tako mora, ali ne znam zašto.

U neposrednoj blizini sela Nova Vas kraj Poreča nastala je jama BAREDINE, jedna od najatraktivnijih jama Istre. Jama je zaštićeni Spomenik prirode. Ulaz je na 117 m nadmorske visine, promjera oko 5 m, dubina jame je 132 m, a na dnu su dva jezera. Za turistički posjet uređeno je 150 metara dužine i 60 m dubine kanala. Na ulazu u jamu nalazi se nekoliko izložaka iz povijesti ovih krajeva - kola, postrojenje za izradu maslinova ulja i sl.

Za jamu Baredine vezana je i jedna ljubavna priča iz 13. st. "Porečki plemić Gabrijel zaljubio se u prelijepu pastiricu Milku iz Nove Vasi. Zla Gabrijelova majka nije uspjela ugasiti tu ljubav pa je razbojnicima dala tri zlatnika da potajno ubiju lijepu Milku. Razbojnici nisu ubili pastiricu nego su je bacili u jamu. Kada je saznao za zlu kob svoje ljubljene, plemeniti Gabrijel uzjahao je konja i nestao. Našli su samo konja kod jedne druge obližnje jame. Priča kaže da okamenjeno tijelo nesretne pastirice, iz stoljeća u stoljeće postepeno klizi prema dnu jame, gdje ga i sada možemo vidjeti, tražeći svoga ljubljenog." Današnji speleolozi tvrde da bi malim prekapanjem mogli doći do susjedne jame...




Stalaktiti i stalagmiti tisućljećima stvaraju razne oblike od kojih se posebno ističu desetak metara dugačke visoke "zavjese", realističan kip Bogorodice, tijelo pastirice Milke, kosi toranj iz Pise, snješko - lučonoša koji je postao zaštitnim znakom ove spilje. U jami se mogu vidjeti neki predstavnici životinjskih vrsta koje borave u podzemlju, od kojih je svakako najzanimljivija čovječja ribica, te minijaturni prozirni račići i kukci. Temperatura u jami iznosi 14°C.

Sličice iz unutrašnjosti jame nisu mi baš uspjele. Ne smije se upotrebljavati blic a onda slika na običnom malom digitalcu bez stativa ispadne mutna. Kako nastojim na blogu koristiti isključivo svoje fotke, zakinut ću vas. Neka vas ovaj post potakne da posjetite jamu.

Jutros jedan od onih prekrasnih početaka dana. Omiljeni kafić, prva jutarnja kavica s dragim. Vrijeme sunčano, more mirno, toplo taman za laganu jaknicu, ni daška vjetra. Cvrkut ptica, poluglasna glazba, raspoložene konobarice. Divan dan me čeka, sigurna sam.

Sinoć sam došla s posla mokra do kože. Stuštio se pljusak, vjetar otimao iz ruku kišobrane, voda tekla ulicama. Počelo nevrijeme koju minutu prije završetka posla. Pričekala desetak minuta, i kad sam vidjela da nema namjeru tako skoro prestati, krenula u boj s prirodom. Iako mi je kuća parsto metara od radnje, pokisla ko miš. Nakon nekog vremena sve se smirilo, pojavilo se sunce. U pola devet gle prizora:



Imam prozore na tri strane svijeta pa sam uspjela uhvatiti početak i kraj ovih dviju duga. Koje li ljepote!

Kišica na zemlju pada,
kapi lovit ja bih rada
al mi bježe na sve strane,
već su noge zaprljane...

Spustila nam se i temperatura, ovdje vlada sedamnaestica. Dođoh na posao pod kišobranom, ogromnim (pa izazivam i podsmijeh i zavist u prolaznika). Gore suha ali nogavice skoro do koljena mokre. Kad ne možeš izbjeći lokvice, a ima ih brdo po gradu.

Upravo ispratih kupca koji me ishvalio na sva usta. Narasla sam bar dva centimetra, sretna k´o mali Mujo. Nabavila sam mu željeni proizvod, po vrlo povoljnoj cijeni, objasnila mu detaljno kako se koristi, prodala uz to još nekih dodataka i čovjek zadovoljan otišao. Sad ću cijeli dan uživati u slavi i samohvali. I neću više imati posla, jer se rijetko tko nakani izaći van po ovakvom vremenu, pogotovo ako mu nije hitno i neophodno. Pa ću se baviti papirologijom. U čemu nimalo ne uživam.

Alergičari, jeste li bar danas došli na svoje? Nema peludi po zraku, lakše se diše. Kiša pada, trava raste. I kiviji cvatu. Kao što sam i pretpostavljala, ove godine moji kiviji trebali bi dati prve plodove. U par dana su raskošno procvjetali. Bit će hlada i plodova.

Jutros je bilo tiho u našem stanu. Obavljali smo uobičajene pripreme za školu i posao, ali bez radosti koja obično vlada. Noćas smo se prerasporedili po sobama, mlađa Potočnica došla je u bračni krevet a tajo je spavao u sobi sa starijom. Tješili smo se međusobno. Mladi crni mačak Lukica ostao je kod veterinara, uspavan je. Jako je patio i to je bilo najbolje rješenje. Manja Potočnica: »U zadnje vrijeme izgubili smo nekoliko rođaka: didu Željka, prabaku Jagu i mačka Luku. Lukicu sam voljela kao brata...« I sad se ti ne rasplači...

Ovo je prvi izgubljeni ljubimac. Doći će neki novi mali mačak, zalutati u dvorište pa će ga starija Potočnica mamiti kao Mali princ lisicu. Strpljivo, s puno ljubavi. Kao što je lani Lukicu. Pentrao se s mamom i bratom po okolnim garažama, ponekad ušao u dvorište, dobio papati, dao se ponekad pomaziti. I ostavio rodbinu i postao naš. Pretprošle godine smo spasili jednog jedva izleglog kosa. Ispala dva kosića iz gnijezda u susjednom dvorištu i pala kod nas. Uspjeli smo jednog spasiti, smjestiti ga u otvoreni sanduk, staviti na prozor. Nazvali veterinara, pitali čime hraniti ptičicu. Dva dana brinuli o njemu i onda je odletio. Od tada, svaki kos koji sleti u naše dvorište je »naš prijatelj kojemu smo spasili život«. Curke su izjavile da su jako ponosne na nas što volimo i cijenimo i spašavamo životinje. Kad smo takvi.

Moja baka uvijek je imala bar dvije mačke. Svako ferije provodila sam u Kostajnici, kod nje, i igrala se s macama. Mazila ih, vezala im vrpce na rep, cijele dane visila s njima. Dragi je imao papigicu, kod bake psa i mačke. Sestra u Zagrebu ima psa i dvije odrasle mačke. I svake godine hrpu malih mačića. Skoro svi prijatelji brinu bar o jednoj životinji. Da imamo vlastitu kuću i vlastito dvorište (a ne da ga dijelimo s ostalim stanarima), imali bismo bar pet mačaka i jednog psa. Krasne su to životinje, unose radost u naše živote.

Sad je mačak Žućko gospodar cijelog dvorišta. Nedavno je skoro dobio izgon, gricka izdanke kivija pa ga uništava. Izborila sam se na kućnom vijeću za njegov ostanak, ogradili smo kivaće na sve strane, do daljnjeg mu je sudbina sigurna. I mačka i kivija.

Krasan dan, sunčan, topao, ali je ponedjeljak.... Vikend je protekao malo radno, malo sportski. U subotu smo se popodne vozili na biciklima, uživali u mirisu mora, udisali aerosol. Skoro dobrih sat vremena Potočnice su izazivale prirodu, sklanjajući se od nadolazećih valova na jednoj plaži. Stale bi na betonsku ploču i očekivale val. Ako bi se val prelio do njih, uz ciku i vrisku bježale bi naokolo. Dragi i ja smo se blaženo smijali njihovoj igri, dok i sami skoro nismo bili zaliveni... Vidjesmo samo jednog kupača, borio se s valovima par minuta i odustao. Vjetru su ostali prkositi surferi i poneki parajedriličar.

Jučer smo dragi i ja sredili buksu. Špajza, ostava, spremište. Izvadili svu kramu, oprali, očistili prostoriju i ponovno pospremili. Pobacali par kanti smeća. Čuvaš kartonske kutije od cipela – trebaju djeci za školu. Čuvaš posude za cvijeće. Čuvaš recepte, istrgnute iz ženskih časopisa. Čuvaš omotne papire, plastične vrećice. Ma, da. Sad smo sve pobacali. I odmah se bolje osjećam.

Imamo u dvorištu dva poludivlja mačka, jučer smo s jednim imali peripetije. Začepljen nosić, poluotvorene krmeljave oke, rana oko guze. Slab, skriva se od nas, neće papati, jedva popije vodice. Uspjela sam ga par puta uloviti i očistiti oči i nos. Danas ćemo zamoliti prijatelja veterinara da ga dođe pogledati. Nećakinja me već pripremila na moguću lošu vijest. Žao mi crne maze naše. Pokušat ćemo ga spasiti. Starijeg Žućka imamo na hranjenju već tri i pol godine. Više puta smo mu previjali rane, iživljavali se neki na njemu, zavezali mu rep žicom i povlačili. Mačji rivali ga grizli, ranjavali. Uspio se oporaviti. Kukao, mijaukao, skrivao se, kao i sad Luka. I zbog Lukice, i zbog Potočnica, vjerujem da će se sve sretno završiti.

Dragi bio u Cannesu lani. Ja bih rada bila sada... Nadam se da nećete odustati od čekanja da se ove sličice učitaju:

Opet sam dobila na nagradnjači. Jutarnji list, vrpca za mobitel. Nije puno, al čovjeka (pogotovo žemu, plavušu) veseli. Čim sam poslala SMS s kodom i osobenim podacima, stigla obavijest o dobitku. I evo, nisu prošla ni tri dana, donio mi mladac od Cityexpressa darak na kućna mi vrata. Već se starija Potočnica htjede ogrebati o materin dobitak, ali je predugačak. Od plastike, ne može se skratiti. Pa veselo stavih danas jutarnjolistnu vrpičicu oko vrata. Kočoperi se na njoj moja Nokia 6600. Sad nosim 12.5 deka oko vrata... Morala sam se pohvaliti...

Totalno ouT

Sinoć je u Umagu održana revija odjevnih predmeta arheoloških razdoblja pod nazivom "Totalno out", u organizaciji Muzeja grada Umaga i Kluba studenata arheologije iz Zagreba.

"Projekt predstavljanja odjevnih predmeta arheoloških razdoblja nastao je u želji da hrvatsku arheološku baštinu predstavimo izvan stručnih i znanstvenih krugova, ali i s ciljem da rad na ovom projektu pomogne studentima da steknu nova teoretska znanja i iskustvo u primijenjenoj arheologiji te da ih potakne na aktivno sudjelovanje u radu Odsjeka za arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nastao je s ciljem, ne da postane potpuna i konačna prezentacija odjevnih predmeta, već poticaj za buduća istraživanja i prijedlog načina njihove prezentacije. Bogato arheološko i kulturno nasljeđe Hrvatske predstavljeno odjevnim predmetima s jedne strane prikazuje veliku raznolikost kultura te kulturnih i etničkih grupa koje su živjele na ovom prostoru, ali u isto vrijeme odražava kontinuitet u čovjekovom razvoju te otkriva jedinstvo među različitim kulturama. Ovo je materijalizirani prikaz naše prošlosti koji kroz način odijevanja naših predaka daje uvid u jedan segment njihovog svakodnevnog života." (Filomena Sirovica)

Toplo vrijeme, poluprazan Trg slobode, tridesetak ljudi pratilo je reviju. Lijepo osmišljeno, uz kratke crtice o pojedinom povijesnom razdoblju, popraćeno projekcijama na platnu. Manekeni raspoloženi, jedan zaista predivan osmijeh. Četrdesetak minuta izleta u neka davna vremena. Pogledajte i vi:

Vratili se dragi i ja. Ujutro otpratili Potočnice. Mlađa nam, uzbuđena zbog izleta, mahala kroz prozor autobusa.
Sjedila u prvom redu sjedala, pored vozača, ej! Tri prva razreda, šezdesetak razigranih klinaca, svaki razred sa svojom bojom kapica za prepoznavanje, dobro raspoložene učiteljice, otkačeni vodič i pouzdani vozač. A autobus na dva kata, ideš! Razgledanje tvornice sladoleda, Zelene lagune i akvarija u Poreču, vožnja brodicom, gradnja kula na pješčanoj plaži. Vrijeme prekrasno, sunčano i toplo. Nakon izleta dijete otišlo kod frendice na čuvanje i igru.

Starija Potočnica (hvala na pohvalama za sličice, prenijet ću joj vaše izljeve ushita i oduševljenja) poslije škole, umjesto odlaska na pizzu, dogovorila kod prijateljice iz razreda ručak i pisanje zadaće. Snašlo se dijete.

Tajo Potočnik i ja proveli pola dana u autu. Put prema Zagrebu po sunčanom i suhom vremenu. Dosta vlage u zraku, nisam uspjela ništa uslikati. Motovun u nekoj poluizmaglici, pogled na more i zelena brda mutljikav. Džaba slikanja kad sličice ne bi bile onako pravo lijepe, kao poslije bure. Na cesti uobičajena zbivanja. Da smo malo brže vozili, morali bismo luđački kočiti zbog jednog policijskog auta koji se polukružno okretao na potezu Rijeka-Zagreb. Ovako smo prošli pored njega dok se izravnavao na dvjema suprotnim trakama. A bila bih ga uslikala i poslala mail u 24sata, stvarno. Onda se jedna mlađa ženskica skoro isprevrtala jer nije provjeravala lijevi mrtvi kut u kojem smo joj se našli dok je htjela preteći auto ispred sebe. Da o naglom kočenju u tunelima i ne pričamo. Ili o »profesionalnim vozačima« koji voze u tunelu s upaljenim pozicionim svjetlima. Strava i užas, ali to je već uobičajeno na našim cestama...

Od Zagreba vidjeli Selsku i Mirogoj. Dočekale nas nećakinje i moja mama. Stigli ručati i krenuli na groblje. Na Mirogoju nisam bila bar nekih 20 godina. I tu nas je vrijeme poslužilo. Iako je zrak bio težak i činilo se da će pasti kiša, razvedrilo se i sunce je pržilo cijelo vrijeme. Cvrkut ptičica, mrmor molitve, pjevanje zborova, plač, razgovor, zvuk automobila i autobusa. Miris cvijeća i svijeća. Šogor, sestra i najuža rodbina već su bili pored lijesa. Zagrljaji, jecaji. No, osjećaj drugačiji od pokopa mog taje, nije bilo one šupljine u srcu, ogromne praznine koja te cijelu vuče poput crne rupe... Ceremonija zajedno s misom trajala je puna dva sata. Već smo bili na izmaku snaga. Jest da je pop (tako nam se i predstavio, baš kao pop, padre dei ... poveri, zaboravih srednju riječ) bio neki narodski, drag i pristupačan ali ga je odužio... Groblje samo po sebi je lijepo, vidjeh spomenike iz pretprošlog stoljeća, neke očuvane, neke poklekle pod zubom vremena. Drveće, opet cvrkut ptica, škripa koraka. Da, to me jako zasmetalo, morali smo brzo koračati jer su oni »vozači« sprijeda ubacili u treću brzinu pa smo izgledali poput maratonaca. Gdje je tu pijetet prema pokojnici, ucviljena rodbina trčkara za lijesom...

Vratili se kući, prošli i kroz pljuščinu negdje iza Karlovca, sapralo i nas i cestu bogovski, no kako smo se približavali Rijeci, rastvaralo se nebo i opet pokazalo Sunce. Doma smo došli u smiraj dana, pokupili mlađu Potočnicu. Starija nas dočekala mašući s prozora. Izljubili se, izgrlili, odslušali priče kako je proveden dan...

Evo nastavka sličica s Plitvica. Autorica: velkačka Potočnica. Nek se zna.



Pozdrav od ponosne majke!

Došlo milo moje veliko dijete s izleta. Umorna ali sretna, prepuna dojmova. Tek ću danas čuti detalje, sinoć nije imala snage za priču. Probudili je u 5.15, legla spavati u ponoć, a između toga se vozala i hodala, hodala... Evo nešto sličica:






Sutra mlađa Potočnica putuje, ali oni kreću u normalnije vrijeme – u 8. Dragi odveze stariju u školu, ja mlađu otpratim na izlet i idemo za Zagreb.

Jučer sam bila opet kod javnog bilježnika (Dobar dan! – Dobar dan! – Trebam ovjeru potpisa. – 46 kuna i 60 lipa. – Hvala, doviđenja!) Trebala sam potpisati suglasnost da se u mirogojski grob ukopa šogorova mama. Obzirom da nije prošao zakonski rok od 8 dana, potreban za punovažnost rješenja o ostavini, morale smo sve tri nasljednice dati suglasnost. Moju su, srećom, priznali i faksiranu. Obavila sam to ekspresno, sestra mi je javila, napisala sam suglasnost, zatvorila radnju, otišla kod javnog, čekala 15 minuta, obavila ovjeru i poslala faks. Kad živim na selu. Sve u blizini.

Sutra smo dragi i ja u Zagrebu, starija Potočnica popodne sama doma, mlađu će nakon izleta pokupiti mama njene prijateljice iz razreda. Dogovor je protekao bez problema, i sa starijom i s mlađom, i s mamom. Nekako su se kockice posložile kao u najlakšoj slagalici. Pokop je u 14 h, pa je misa i onda sjedamo u auto i natrag dječici svojoj. Znam da mi šogor neće zamjeriti što ne ostajemo i poslije. Žao mi ga je, u tri mjeseca izgubio je dvije izuzetno bliske osobe. Mog je taju volio i poštivao, njegov je tata umro prije 35 godina i u mom je našao savjetnika i oslonac. Mama šogorova je ostala u Požegi, a on i sestra mu otišli u Zagreb na faks. Tek prije dvije godine bakica je došla za njima, i opet su se zbližili. I taman se navikneš pa izgubiš...

Evo me s vama na blogu točno pola godine . Mislila sam da će biti puno više veselih tema za pisanje. No, moj je blog naramak priča iz života a tu ne možeš birati. Ima svega. Ali, mili moji i dragi, sad kad krene ljeto, a na ovim stranicama osvanu sličice s mora, zalasci sunca, zgode s turistima, vjerujem da ćete imati puno više razloga za osmijeh nego do sada.

Bio je, došao moj prijatelj. Našli smo se jučer na kavi. Petnaest minuta. Razgovor baš onakav kakav sam rekla, opušten kao da smo svaki dan skupa. Sretna sam. Vidjela pajdaša, izgrlila se i izljubila s njim. Pa mi je srce na mjestu.

Dobro su se proveli, bilo je jako puno ljudi, u subotu je vrijeme bilo idealno. Motoristi su imali smještaj u apartmanima Stella Marisa. Apartman za četiri osobe – 200 kn, stvarno izuzetno povoljno. Srdačno primljeni, obilno počašćeni. U nedjelju ujutro počela je propadavati kišica, pa su se nakon par sati sna pokupili na put. Liječili umor i mamurluk kavicom i šumećim multivitaminskim tabletama. Smiješno za vidjeti, umjesto pivčuge na stolu motorista čaša vode u koju se elegantnim drhtavim pokretima ubacuje šumeća tableta koja donosi osvježenje i energiju. Ali dečki znaju znanje. I dobro su opremljeni raznim štitnicima (vidjela sam i bajkere sa štitnicima za rolanje, vjerojatno šege radi) i pojasevima. Kacige prave, pričvršćene. Govorim to zato što ovi naši domaći bajkeri toliko izazivaju sudbinu ludim vožnjama, turiranjem, proklizavanjem, kacige vješaju o laktove, ako neki i nose kacige na glavi – vrlo često ih samo nataknu a ne zakopčaju. Još ih malo i pogiba kako se okolo vozaju. A kad sitna kišica samo zamasti ceste pa prometnice postanu poligoni smrti...Svake godine u proljeće krene crni niz nastradalih i poginulih po istarskim cestama, po nekoliko mladih života iz svakog mjesta u Istri prekine se zauvijek.

U subotu smo cijelo popodne proveli s prijateljima. Roštiljali. Djeca se igrala, mi se napričali. Omamilo nas sunce, jelo i pilo pa smo se nakon par sati preselili u potkrovlje. Nastavili s kavicom. Naljudovali se onako čestito. Završetak školske godine opasno se bliži, neki izleti se redaju, prijatelji u lipnju odlaze na godišnji, i neće biti tako skoro prilike za druženje. I baš nam je lijepo bilo.

Čestitala sam jučer razrednoj prijateljici rođendan. Poslala SMS. Odgovor stigao za minuticu: »Hvala, dušo. Ti si manje senilna od mene. Ja sam tvoj rođendan zaboravila, ali kažu da vrijedi cijelu godinu... Budi mi zdrava, vesela i ljubljena.« I opet se smiješim.

Sutra ili u srijedu moramo za Zagreb. Šogoru je jučer umrla mama. Nije željela biti pokopana u Požegi, gdje je živjela do nedavno, pa je sad strka oko pokopa. Na svu sreću da je teta iz Švicarske grob svojih roditelja na Mirogoju prepustila mom taji. Danas mama ide po dokumente s ostavinske rasprave, sjeda u vlak i ide na Mirogoj potpisati da se u grob može pokopati šogorova majka. Dobro da je ostavinska riješena. Iako smo o tom grobu mogli i prije dogovoriti, znalo se da je bakica bolesna i da će i ona preseliti na nebeske njive. No, glavno da postoji grobno mjesto. I tako, uspjela sam izbjeći putovanje i organizaciju čuvanja djece za ostavinsku raspravu, sad me čeka nova organizacija. I ne može uvijek sve biti lijepo i sretno. Takav je život...

Jutros smo imali rano buđenje, velika Potočnica otišla na izlet. Plitvice. Polazak u 6, povratak u 22.30. Bit će naporno, ali bar će ih vrijeme poslužiti, prognoza je dobra. Neka dijete vidi ljepote domovine. Ponijela je sa sobom digitalac, očekujem hrpu fotki. U srijedu mlađi cvrčak ide na izlet u Poreč. Jedva čeka. Ovih dana intenzivnije pratimo prognozu vremena. Postoji i rezervni termin za Poreč, ako baš u srijedu odluči nebo proplakati. Pa će se ići drugi tjedan.

Danas u Umagu započinje 5. moto susret u organizaciji moto-kluba Staaari rokeri. Kamp Stella Maris, Psihomodo pop, Let 3, Razvaline, No problem band. U ovih pet godina valjda su jednom imali lijepo vrijeme cijeli vikend. Ili bi kiša padala ili bi ih bura derala.

Prilika je ovo da popijemo dragi i ja kavu s frendom iz Siska. Znam ga od osnovne. Išla sam s njim u razred, usmjereno obrazovanje. I bio je u najužem društvu mog dragog. Pljunuti Paul McCartney u mladim danima. Tiha patnja mnogih curica za vrijeme srednje škole, a i faksa. Svira gitaru, ima bend, otkačen. Pravi staaari roker. Nosao je neko vrijeme dugu prorijeđenu kosu, pa ju je vezao u repić. Tad mi je ličio na Dragu Mlinarca. Sad se nešto malo upristojio, ne zbog godina već zbog posla.

Otkud nadimak? Ratni. Kad se Petrinja razdvojila kod Petrinjčice (pa netko iz naše generacije i ostao »preko«) te krenulo mobilizirati muškarce, nije bilo dileme kud će naš Čedo. Među svoje pajdaše, srednjoškolske partijanere. Bio u sanitetu, skupljao ostatke suboraca po bojištu. I kako su Čede bili Čede, jelte, tako je naš Čedo postao Čedo Ustaša. I ostat će za vijeke vjekova.

Posebno mi prirastao srcu. Godinama održavamo kontakt, najčešće porukicama (blaženi mobitel). Lani se nismo vidjeli. Nije došao na godišnjicu mature. Na moto susrete u Umag je, ali se nismo uspjeli koordinirati. Putovao s društvom, zalutali negdje u Italiji u potrazi za jeftinim pršutom, stigli kasno navečer u Stella Maris, nakon podnevne kave krenuli nazad, ružili po Rijeci a ja ostadoh s njegovim SMS porukama. I obećanjem da se vidimo dogodine. Neću mu zamjeriti ako i ove godine ne nađe vremena za susret. Samo neka se dobro provede. Ima dana. Čut ćemo se ili dopisivati. Do slijedeće zgode. A ako se uspijemo naći, razgovor će teći kao da se svaki dan nalazimo na kavi.

Hvala vam svima na pomoći, poseban pozdrav i zahvala Riječanu na kompletnoj pjesmi! Blago meni što vas imam.

Raspoloženje mi se popravlja iz dana u dan, vraća mi se samopouzdanje, u ovom svom poslu još vidim neku budućnost – bar blisku. Jutros sam uspjela riješiti jedan dosta neugodan poslovni problem, uz jutarnju kavicu i razgovor na svježem zraku. Jučer sam, u telefonskom razgovoru, dogovorila i nabavku neke robe, vizavi dužeg poznanstva i (nadam se) šarma. Ne moram odmah platiti. Što ti je žensko, k tome iskusna plavuša. Uvučem se pod kožu, zamolim lijepo, obećam da ću platiti. I hoću, kade-tade. Ako i ne stignem u nekom pristojnom roku, ispričam se. Ponekad nazovem bar da kažem da još uvijek ne mogu platiti, ali evo brzo ću. Imam samo par dobavljača kod kojih imam ovakav »kredit« i ne koristim često šarm, ali ponekad jednostavno nemam druge mogućnosti.

Nema mi gore noćne more od početka sezone i poluprazne radnje. U ovoj djelatnosti i u ovom gradu imam najveći prostor, i mogla bih izvan sezone ponuditi daleko više robe nego usluga, samo da imam novaca nakrcati dućan. Ali većinu moram unaprijed platiti, uz veeeliku neizvjesnost kad ću i hoću li uopće prodati istu tu robu. Nema povrata, zamjene. Nekad si mogao uzeti robu na komisiju, vratiti neprodano ili zamijeniti za atraktivnije. Jednako je nepopularno nemati robu u radnji, nego je ponuditi pomoću kataloga i cjenika i nabaviti za poznatog kupca, uz predujam, ili imati robu ali po nekonkurentnoj cijeni. A nekako sam sve ove godine navikla stalne kupce da imam i neke artikle koje rijetko tko drugi ima. Trgovci iz robne kuće često za takve stvarčice šalju ljude k meni, s preporukom »Ako itko ima u ovom gradu, ima Pjesma«. Bude mi drago kad mi to kažu, pa onda umrem od srama ako nemam...

Lako je, velim, ljeti. Zaradiš nešto, nazoveš dobavljača, naručiš, lova se vrti puno brže i u većoj količini. Možeš platiti unaprijed bez problema, jednostavno imaš. No, čim sezona završi, stane i nabavka. Neke ti stvarčice ostaju do slijedeće sezone a cijene u međuvremenu padnu. Sniziš postojeće cijene, pogotovo oko Božića i Nove godine, kad se nadaš većem prometu. Gubiš na marži ali bar prodaš. Jer, ljudi prevrću svaku kunu, uspoređuju cijene, sad imaš i Konzum i Getro i Plodine i Tisak i sto jeftinih čuda u njima, služe istoj svrsi a malo koštaju. Svi prodaju sve. Jada mi se frendica iz kioska, prodaje sve i svašta, i vodu i sokove i grickalice, ima mali milion artikala, svako malo joj uvale novi frižider ili policu u ionako skučeni prostor. Još samo treba prodavati sendviče i kavu. Obzirom da se u Istarskim knjižarama donedavno mogla kupovati bijela tehnika, ništa čudno.

Drugi tjedan stiže nešto nove robe. Pa ću osvježiti izlog, popuniti police. A pri kraju sezone razmišljati što i kako dalje. Bit će lakše, ovo ljeto ističe mi jedan kredit a postoji velika vjerojatnost da ću još jednog uspjeti ranije otplatiti, bez obzira što banka debelo naplati to zatvaranje. A veselim se i mogućnosti upoznavanja bar jednog dijela dragih blogera koji slučajno ili namjerno naiđu u moj grad i moju radnju. Moram samo smisliti znak prepoznavanja. Nekad je netko raspravljao o tome i predlagao nekakve bedževe, naljepnice ili slično. Ili da neprekidno puštam Josipinu pjesmu po kojoj sam nazvala svoj blog...

Mirko Cetinski otpjevao je na Novellinom humanitarnom koncertu pjesmu koja je osvojila 3. nagradu publike na festivalu »Zagreb 1972.«. Autori su Hrvoje Hegedušić, Maja Perfiljeva i Andrej Baša... Pjevala sam zajedno s Mirkom. Mlađa Potočnica gledala je čas pjevača čas mene, čudeći se što znam tako staru pjesmu. A kad je dragi gospodin Mirko napustio pozornicu i voditeljica komentirala: »Pjesma naše mladosti«, dotukla me. ;)) Imam note s nekih davnih, starih festivala ala Opatija, Zagreb, iz šezdesetih i sedamdesetih. Evergrini uz koje sam odrasla. Pokušah pronaći tekst pjesme. Neima je na Internetu. Sjećam se samo:

O, ludo srce moje,
plači, sad nije važno.
Večeras ćemo piti
za jedno srce lažno...
O, ludo srce moje,
plači, sad nikog nema.
Večeras ćemo piti,
ona je tuđa žena.

I fragmenti:
U moj se život mali
toliko tuge slilo...
Molim pomoć. Znate li, generacije bliske mojoj?!

Zovem jučer servisera. Znamo se već devet godina. Skoro da mi je kućni prijatelj. Zovem ga kad ga trebam, i ponekad kad se ne čujemo mjesecima zvrcnem da čujem kako je. Radi stalno, taj nema godišnjeg odmora. Ako mi se ne javi odmah na mobitel, uvijek poslije nazove. Spreman pomoći, savjetovati makar improvizaciju dok ne dođe i otkloni kvar. Zovem ga, dakle, jučer. Spremam ručak, vrtim po glavi razne stvari i sjetim ga se nešto priupitati. Iz druge prostorije velika Potočnica započinje mi neku priču. Podviknem joj: »Ljubavi, pričam!« Dok upućujem tako riječi kćeri vlastitoj, u uhu odjekne zvonki smijeh: »Pričaj, ljubavi!« Već ga zamišljam, s probirštiftom u jednoj ruci i mobitelom u drugoj, sa šeretskim izrazom lica. Do sada mu je »ljubavi« govorila samo žena, kaže, a vidi sad – proširio se krug obožavateljica. Završavamo razgovor u dobrom raspoloženju, on vedar a ja sretna jer sam mu nehotice uljepšala dan. Držim mobitel u ruci, još uvijek mi na licu osmijeh od uha do uha, a na vratima se pojavljuje dragi, došao s posla. Iz sobice izviruje starija Potočnica, odnekud izranja i mlađa. Čekaju da im ispričam najnoviji biser. Muž: »Drugi put, kad ga budeš zvala zbog kvara, samo reci LJUBAVI i doći će ti isti dan.«

Imali smo krasan vikend. Sunčan, topao, sadržajan. U petak popodne fešta na trgu povodom Dana Grada. Velika Potočnica nastupala s mažoretkinjama. Bilo glazbe, nešto ića i pića. Svečano odjeveni vijećnici, izvođači, hrpa djece, nešto staraca.

U subotu smo se rolali. Starija Potočnica s prijateljicom, nas troje posebno. Zadovoljna sam, ostala je kondicija od klizanja, ostalo je malo ukočenosti ali mi ide. Mali zvrk me stalno hvalio kako sam dobra i nisam pala. Ej, nisam pala! Pa normalno da nisam pala. Sjećam se prvog i jedinog pada na tim rolama, na trticu. Ostala bez daha i s bolnom pozadinom danima i mjesecima. Dragi i ja smo si među prvima u gradu kupili role, još one prve s cipelama – s dva i dva kotača (to je bio veliki napredak, jer sam kao mala rolala u onim rolama na razvlačenje, koje se pričvršćuju odozdola na cipele ili tenisice). Te, nove role imale su peti kotač sprijeda, na prstima, i jedva sam se naučila kočiti na njima. Onda smo role prodali kad sam ostala trudna s prvom Potočnicom, i za te novce kupili dragom nove role, s kotačima u jednom nizu. Pa je bio pravi Džek, klinci su ga zadivljeno gledali...

Elem, rolali se u subotu. Starija zaradila i kaznu. Dok smo, nakon dobre vožnje, pili kavicu u dvorištu, stiže Potočnica. Pol sata prije nego li je imala dopuštenje. Hm, nešto se očigledno dogodilo. Došla s frendicom, kao moralnom podrškom. I složila facu. Što je bilo? S rolama na nogama pentrala se po stijenama uz more, i naravno, završila u moru. Do gležnja. Dobro je i prošla. Prošli tjedan se jedna djevojčica iz njihovog društva, u istoj takvoj zezanciji na rolama i stijenama, smočila do vrata. Neozlijeđene, na svu sreću, prošle obje. Pa je naša avanturistica zaradila tjedan dana neizlaženja. Malo se durila, pa prestala. Kaznu nije zaradila što se smočila, lako za to. Bilo je sunčano i toplo, role se osuše, kotači podmažu. Imali smo prije tjedan dana razgovor o pentranju po stijenama i objasnili djetetu moguće opasnosti. I još u subotu, prije odlaska na novo rolanje, ponovili zašto je potrebno nositi štitnike, iako njene frendice ne nose i ona se osjeća smiješno. Podsjetili je kako je slomila ruku jer nije imala štitnike prije dvije godine. I uvjerili je. Za štitnike, za egzibicije po stijenama u rolama očito nismo...

Jučer imali biciklijadu. Predivno vrijeme izmamilo šetače, sportaše, rolere, vlasnike pasa i motoriste na izlazak. Odbojka u pijesku, badminton, frizbi, sunčanje, poneko hrabro kupanje u moru, kavica pored bazena ispred hotela, sve puno dobro raspoloženih ljudi. Eh, da je bilo takvog vremena za prvosvibanjske praznike...!

Dragi pošišao travicu, povezao kivač, curke se igrale s mačkama, ja morala ponešto i speglati. Lijep, opušten, veseo i sretan vikend. I odmah ponedjeljak izgleda manje naporan.

Lijep sunčan dan, najava toplijeg vikenda od prethodnog. Tko zna, možda se ostvari i željeni roštilj. Budokai natjecanje koje se trebalo održati u Umagu ovaj vikend i na kojem su se trebale boriti moje Potočnice odgođen je za lipanj, pa su nam dani predviđeni za opuštanje i uživanje.

Grad mi je u svečarskom raspoloženju. Ali nije nešto pretjerano čist, moju ulicu operu triput godišnje. Možda popodne netko propere centar grada, bio bi red. Ne sjećam se kad je zadnji put prošao striček koji smrzava i odljepljuje žvake s ulica i pločnika. U mojoj ulici dva slastičara, svaki na jednom kraju. Zona crnih, razmljeckanih žvakaća proteže se cijelom ulicom. Dođe cmačuća raja, odluči se za slajac, pljuv – baci žvaku na pločnik i krene lizati. Sljadoled. Žvaka ima polijepljenih i po izlozima, po mom vrlo često, jer sam prva do »mog« sladoledara. A ima i bisera kojima se sladoled ne svidi ili im ispadne pa puf! – zalijepe taj isti naočkapačke na izvirujuću ertu (erta vam je onaj da ne kažem što, najčešće od kamenih greda, koji viri oko prozora, vrata, i često ovdje u podnožju kuće, obrub). Pa ja ljeti, mrmljajući u bradu razne vještičje kletve , uzmem jednokratne kirurške rukavice, skalpel i spužvu i skidam i perem te ispljuvke i ostatke. Fuj. Duboka isprika onima koji ovo čitaju i istovremeno nešto žvaču (kao što se meni znalo ujutro događati dok pohodim €urov blog, pa sam se opametila)...

E, da, Grad. Danas je svečana sjednica Gradskog vijeća vani, na otvorenom, na malom trgiću pored velikog gradskog trga. I najava fešte. Nastupa i moja velika Potočnica. Ponosna će majka staviti na vrata radnje već spremnu ceduljicu »Dolazim za 10 minuta« i otići na trg gledati pile svoje.

Sinoć sam poslije posla otišla poslušati humanitarni koncert povodom 10. obljetnice estradne karijere umaške pjevačice Novelle. Vesna Nežić Ružić, Alen Vitasović, Sergio Pavatt, Elio Pisak, Mirko Cetinski, Goran Griff i još nekolicina posvetili su tu noć svojoj kolegici, dragoj ženici koja boluje od Parkinsonove bolesti i po svemu sudeći više neće nastupati. Toliko pozitivnog naboja, toliko lijepih riječi. Zaigra ti srce kad vidiš da se ljudi istog zanimanja međusobno poštivaju i vole.

Jučer sam uspješno riješila još jedan životni zadatak. Bila kod javnog bilježnika i potpisala nasljedničku izjavu. Danas faksiram i šaljem u Sisak, da stigne do rasprave. I jučer mi je dragi Goldy pronašao prezime moje Kaje o kojoj vam pisah neki dan. Sretna sam. U veselom i prpošnom raspoloženju pozdravljam vas, uz želju da se dobro provedete ovaj vikend, obavite krizme, vjenčanja, telefonske razgovore, šetnje i ljudovanje!

Jučer sam poslala mail na jednu pronađenu adresu davnog prijatelja, iz vremena Kaje. Tko zna, možda se spoje neke davne spone, bar za koji pozdrav tijekom godine...

Kad smo pripremali 25. godišnjicu mature prošle godine, sva uzbuđena i nostalgična odlučila sam se javiti dvjema frendicama čije su mail adrese bile na popisu što je nastao u ime skupljanja kontakata. »Kako započeti pismo? Bog!? Draga prijateljice!? Svejedno. Baš mi je drago što sam dobila tvoju adresu, pa ti mogu uputiti par riječi i prije lipnja. Nažalost, nismo se vidjele punih deset godina. Ukoliko se dobro sjećam, službeni te put spriječio da dođeš na 20. obljetnicu. Vjerujem da si bar na kratko taj dan pomislila na bivši razred. .. « Jedna se od njih dvije pojavila na proslavi, druga – unatoč potvrdi dan prije – nije došla. Poslije fešte izmijenile još par porukica. Javila se svakoj još po jednom nakon njihove šutnje. I odustala. Čemu forsirati?

S jednom od brojnih cimerica obnovila sam kontakt nakon 14-15 godina. Preko muža koji je radio u istoj djelatnosti kao i ja. Dopisivale se (ona klasična pisma, znate: papir, kemijska, sjedneš i pišeš, staviš u kovertu, markiraš, odšetaš do pošte, triput šapneš »Zagreb, Zagreb, Zagreb« i ubaciš u sandučić) godinu – dvije. Jednom nas ugostila u Zagrebu, jednom mi nju. Par puta se još dopisivale SMS-om. I tu je stalo. Poslala joj još dvije božićno-novogodišnje čestitke, bez uzvrata. Pa prestala.

Moj je tajo vječito skupljao ostatke naše šire familije. Čestitao svaki blagdan, telefonski par puta godišnje javljao se, pitao za zdravlje. I sestri i meni neprekidno ponavljao kako je familija bitna, kako se treba držati zajedno. Džabe. Nazovu te kad te trebaju pa te odbace do slijedeće zgode. Kad smo se okupili na tajinom pokopu, naš rođak iz Županje svečano je dao obećanje (to mi liči na ČPR – časna pionirska riječ) kako će nas ove godine sve okupiti zbog ljudovanja a ne tugovanja. Ja bih išla, no čisto sumnjam u ostvarenje, opet će nas tek neki novi sprovod okupiti na hrpu.

Već sam vam pričala kako me jedna frendica iz bivšeg razreda na brzinu i vrlo rezervirano otpilila kad sam joj čestitala rođendan nakon iks godina, iz nesebične namjere da je razveselim. Žena radi na sisačkom sudu pa je mislila da – ne daj Bože – trebam uslugu od nje.

Znate što? Ja ću i dalje biti to što jesam. Ne volim se naturavati, ne želim dosađivati, osjetim kad je vrijeme za prekid. Ali. Jednoj od onih dviju prvospomenutih prijateljica iz razreda i ove ću godine čestitati rođendan. Lani si jesmo međusobno iščestitale, ove godine se ona mog rođendana nije sjetila. Ako je neugodno iznenadim jer će se možda sjetiti kako je propustila moju 45. slavu, sama si je kriva. Znam da sam obradovala neke druge dvije, koje su bez zadnje primisli sretno uskliknule kad su mi čule glas i pjesmu na ročkas.

Sreću nalazim u onim dragim, već odavno stečenim prijateljima koji se obraduju kad se čujemo. Sreću nalazim u vama, koji se radujete sa mnom, pustite koju suzu zbog moje tuge, s kojima mogu prokomentirati neke svoje i vaše zgode i nezgode iz života. Vi me nećete krivo shvatiti, jel´ da?

Poznavala sam je samo sedam mjeseci. Imala je 19 godina. Prije 19 godina. Rođena u Osijeku i živjela u Tenjskom Antunovcu. Studirala na prvoj godini Tekstilno-tehnološkog fakulteta. Dijelile smo istu studentsku garsonijeru. Ja sam već drugu godinu živjela tamo. Ona nepušačica, ja pušila dvije i pol kutije dnevno. Stalno mi bacala opuške u smeće i prala pepeljaru. Izvan faksa družile se s istim društvom. Voljela je beskrajno jednog Ranka. Znao nam je banuti ranom zorom, stigao bi jutarnjim osječkim, samo da je vidi, i vratio se isti dan.

Par mjeseci prije tog datuma ležala je u osječkoj bolnici, na ispitivanju. (Starci mi nisu dopustili da je posjetim...) Patila od teških glavobolja. Ništa nisu otkrili... Tog dana stigla je jutarnjim vlakom u Zagreb. Doteglila jednu torbetinu. Drugu ostavila u garderobi Kolodvora. Uvijek je dolazila tako nakrcana. Legla da se odmori. I nikad više se nije digla...

Našla ju je mlada gazdarica nakon nekoliko sati, zabrinuta jer se nakon otključavanja vrata dugo nije čuo nikakav zvuk iz stana. Spustila se s kata iznad garsonijere, zatekla odškrinuta vrata i beživotno tijelo na krevetu. Posteljina je bila zgužvana. Izgleda da se borila, mučila. No, nije zvala u pomoć. Stigla je hitna, samo su potvrdili da je preminula. Pozvana je policija. Pregledali su cijeli stan, njene i moje dokumente, knjige i zabilješke. Ništa nije ukazivalo na nasilnu smrt. Zvali su njene roditelje. Oni nisu povjerovali. Misleći da se netko okrutno šali, tražili su broj policijske postaje, da sami nazovu. Opisivali su mene i pitali da možda nisam ja umrla a ne njihova kćer...

Stigla sam to popodne. Zatekla zapečaćena vrata garsonijere. Gazda je samo ponavljao: »Kaja je otišla, više se nikad neće vratiti!« Te je noći bjesnila oluja nad Zagrebom. U kući starih gazda, u istom dvorištu, dali su mi sobu i krevet. Grane voćke lupale su po krovu i prozoru, zavijao je vjetar a kiša nesmiljeno pljuštala. Nisam mogla zaspati. Pokucala sam na vrata spavaće sobe gazdarice i gazde. Ležala sam u njihovom krevetu, zagrljena s gazdaricom.

Kiša je padala i na putu za Tenjski Antunovac. Osijek je bio mokar, siv, depresivan i hladan. U dnevnoj sobi njene roditeljske kuće ležao je bijeli lijes. Ona u vjenčanici. Nisam je mogla pogledati. Kada me ugledala, njena majka je zavapila: »Zašto ti nisi umrla, ti si starija?! Zašto ti nisi umrla, a ne Kaja?!« Ostatak sjećanja na taj dan je u potpunoj magli. Valjda je to bio živčani slom. Znam samo da sam cijelo vrijeme plakala i zazivala njeno ime. Kiša i blato na groblju i moji povici, to je posljednja slika koju pamtim.

Ovo pišem njoj u spomen. Ne znam postoji li još njena kuća, jesu li joj roditelji živi. Ne sjećam se više da li je imala sestru. Ne znam da li je njen Ranko živ. Ne znam sjeća li je se itko drugi iz našeg starog društva. Koristim stoga ovaj medij, za nju, i za sebe. Samo da se ne zaboravi da je nekad postojala mirna, tiha i draga djevojka imenom Kaja.

Ne pamtim ovako hladne i negostoljubive prvosvibanjske praznike. Jučer se temperatura tijekom dana spustila s 14 na 10°C! Padalo je, sipilo, pljuštalo, rominjalo, kao da nikad prestati neće. Ne znam zašto, ali otkako živim na moru, stekla sam nekakav glupi osjećaj kao da sam kriva ako je vrijeme za ovakve blagdane ili preko ljeta – ružno. Kao da sam navukla turiste i onda im priredila, iz čiste obijesti i zlobe, kišurinu i hladnoću. A nisam!

U gradu je vladao krkljanac, ljudi su se muvali po gradu, vozili u zabranjenom smjeru, parkirali gdjegod su stigli (Grad je dao postaviti stupiće po nogostupima najprometnijih ulica, pa je mjesta u centru manje nego ikada). A šarenilo odjeće! Bilo ih je u kratkim rukavima, pa i bermudama i japankama ali i u debelim jaknama. Neki su obilazili trgovine u potrazi za toplom odjećom za djecu. Kako li je bilo ovih dana ljudima u negrijanim sobama i apartmanima, ne mogu ni zamisliti. Mi smo izvukli jorgane i upalili mramoterm ploču u dnevnoj sobi...

Danas je osvanuo poluoblačan i suh dan, temperatura se blago diže. Limena glazba prošetala i prosvirala gradom. Raja izmilila na ulice, većinom Slovenci i Talijani. Radim. Otvorila sam vrata radnje širom, da pokažem gostoljubivost (skrivečki se iza pulta grijem puhalicom). Treba nešto zaraditi za ručak... Sutra je uobičajen radni dan. Škola. Do 15. lipnja nema novih praznika. Tko će to dočekati?! I hoću li uopće dočekati da već jednom upoznam tog nogometaša?! Tu mi se muva po okolici već danima, rasprodan, kao - igra prijateljske i neprijateljske utakmice, vodaju ga po ručkovima i večerama. A kava s obožavateljicom?!