Bio je, došao moj prijatelj. Našli smo se jučer na kavi. Petnaest minuta. Razgovor baš onakav kakav sam rekla, opušten kao da smo svaki dan skupa. Sretna sam. Vidjela pajdaša, izgrlila se i izljubila s njim. Pa mi je srce na mjestu.

Dobro su se proveli, bilo je jako puno ljudi, u subotu je vrijeme bilo idealno. Motoristi su imali smještaj u apartmanima Stella Marisa. Apartman za četiri osobe – 200 kn, stvarno izuzetno povoljno. Srdačno primljeni, obilno počašćeni. U nedjelju ujutro počela je propadavati kišica, pa su se nakon par sati sna pokupili na put. Liječili umor i mamurluk kavicom i šumećim multivitaminskim tabletama. Smiješno za vidjeti, umjesto pivčuge na stolu motorista čaša vode u koju se elegantnim drhtavim pokretima ubacuje šumeća tableta koja donosi osvježenje i energiju. Ali dečki znaju znanje. I dobro su opremljeni raznim štitnicima (vidjela sam i bajkere sa štitnicima za rolanje, vjerojatno šege radi) i pojasevima. Kacige prave, pričvršćene. Govorim to zato što ovi naši domaći bajkeri toliko izazivaju sudbinu ludim vožnjama, turiranjem, proklizavanjem, kacige vješaju o laktove, ako neki i nose kacige na glavi – vrlo često ih samo nataknu a ne zakopčaju. Još ih malo i pogiba kako se okolo vozaju. A kad sitna kišica samo zamasti ceste pa prometnice postanu poligoni smrti...Svake godine u proljeće krene crni niz nastradalih i poginulih po istarskim cestama, po nekoliko mladih života iz svakog mjesta u Istri prekine se zauvijek.

U subotu smo cijelo popodne proveli s prijateljima. Roštiljali. Djeca se igrala, mi se napričali. Omamilo nas sunce, jelo i pilo pa smo se nakon par sati preselili u potkrovlje. Nastavili s kavicom. Naljudovali se onako čestito. Završetak školske godine opasno se bliži, neki izleti se redaju, prijatelji u lipnju odlaze na godišnji, i neće biti tako skoro prilike za druženje. I baš nam je lijepo bilo.

Čestitala sam jučer razrednoj prijateljici rođendan. Poslala SMS. Odgovor stigao za minuticu: »Hvala, dušo. Ti si manje senilna od mene. Ja sam tvoj rođendan zaboravila, ali kažu da vrijedi cijelu godinu... Budi mi zdrava, vesela i ljubljena.« I opet se smiješim.

Sutra ili u srijedu moramo za Zagreb. Šogoru je jučer umrla mama. Nije željela biti pokopana u Požegi, gdje je živjela do nedavno, pa je sad strka oko pokopa. Na svu sreću da je teta iz Švicarske grob svojih roditelja na Mirogoju prepustila mom taji. Danas mama ide po dokumente s ostavinske rasprave, sjeda u vlak i ide na Mirogoj potpisati da se u grob može pokopati šogorova majka. Dobro da je ostavinska riješena. Iako smo o tom grobu mogli i prije dogovoriti, znalo se da je bakica bolesna i da će i ona preseliti na nebeske njive. No, glavno da postoji grobno mjesto. I tako, uspjela sam izbjeći putovanje i organizaciju čuvanja djece za ostavinsku raspravu, sad me čeka nova organizacija. I ne može uvijek sve biti lijepo i sretno. Takav je život...

Jutros smo imali rano buđenje, velika Potočnica otišla na izlet. Plitvice. Polazak u 6, povratak u 22.30. Bit će naporno, ali bar će ih vrijeme poslužiti, prognoza je dobra. Neka dijete vidi ljepote domovine. Ponijela je sa sobom digitalac, očekujem hrpu fotki. U srijedu mlađi cvrčak ide na izlet u Poreč. Jedva čeka. Ovih dana intenzivnije pratimo prognozu vremena. Postoji i rezervni termin za Poreč, ako baš u srijedu odluči nebo proplakati. Pa će se ići drugi tjedan.