Poznavala sam je samo sedam mjeseci. Imala je 19 godina. Prije 19 godina. Rođena u Osijeku i živjela u Tenjskom Antunovcu. Studirala na prvoj godini Tekstilno-tehnološkog fakulteta. Dijelile smo istu studentsku garsonijeru. Ja sam već drugu godinu živjela tamo. Ona nepušačica, ja pušila dvije i pol kutije dnevno. Stalno mi bacala opuške u smeće i prala pepeljaru. Izvan faksa družile se s istim društvom. Voljela je beskrajno jednog Ranka. Znao nam je banuti ranom zorom, stigao bi jutarnjim osječkim, samo da je vidi, i vratio se isti dan.

Par mjeseci prije tog datuma ležala je u osječkoj bolnici, na ispitivanju. (Starci mi nisu dopustili da je posjetim...) Patila od teških glavobolja. Ništa nisu otkrili... Tog dana stigla je jutarnjim vlakom u Zagreb. Doteglila jednu torbetinu. Drugu ostavila u garderobi Kolodvora. Uvijek je dolazila tako nakrcana. Legla da se odmori. I nikad više se nije digla...

Našla ju je mlada gazdarica nakon nekoliko sati, zabrinuta jer se nakon otključavanja vrata dugo nije čuo nikakav zvuk iz stana. Spustila se s kata iznad garsonijere, zatekla odškrinuta vrata i beživotno tijelo na krevetu. Posteljina je bila zgužvana. Izgleda da se borila, mučila. No, nije zvala u pomoć. Stigla je hitna, samo su potvrdili da je preminula. Pozvana je policija. Pregledali su cijeli stan, njene i moje dokumente, knjige i zabilješke. Ništa nije ukazivalo na nasilnu smrt. Zvali su njene roditelje. Oni nisu povjerovali. Misleći da se netko okrutno šali, tražili su broj policijske postaje, da sami nazovu. Opisivali su mene i pitali da možda nisam ja umrla a ne njihova kćer...

Stigla sam to popodne. Zatekla zapečaćena vrata garsonijere. Gazda je samo ponavljao: »Kaja je otišla, više se nikad neće vratiti!« Te je noći bjesnila oluja nad Zagrebom. U kući starih gazda, u istom dvorištu, dali su mi sobu i krevet. Grane voćke lupale su po krovu i prozoru, zavijao je vjetar a kiša nesmiljeno pljuštala. Nisam mogla zaspati. Pokucala sam na vrata spavaće sobe gazdarice i gazde. Ležala sam u njihovom krevetu, zagrljena s gazdaricom.

Kiša je padala i na putu za Tenjski Antunovac. Osijek je bio mokar, siv, depresivan i hladan. U dnevnoj sobi njene roditeljske kuće ležao je bijeli lijes. Ona u vjenčanici. Nisam je mogla pogledati. Kada me ugledala, njena majka je zavapila: »Zašto ti nisi umrla, ti si starija?! Zašto ti nisi umrla, a ne Kaja?!« Ostatak sjećanja na taj dan je u potpunoj magli. Valjda je to bio živčani slom. Znam samo da sam cijelo vrijeme plakala i zazivala njeno ime. Kiša i blato na groblju i moji povici, to je posljednja slika koju pamtim.

Ovo pišem njoj u spomen. Ne znam postoji li još njena kuća, jesu li joj roditelji živi. Ne sjećam se više da li je imala sestru. Ne znam da li je njen Ranko živ. Ne znam sjeća li je se itko drugi iz našeg starog društva. Koristim stoga ovaj medij, za nju, i za sebe. Samo da se ne zaboravi da je nekad postojala mirna, tiha i draga djevojka imenom Kaja.