Jučer sam poslala mail na jednu pronađenu adresu davnog prijatelja, iz vremena Kaje. Tko zna, možda se spoje neke davne spone, bar za koji pozdrav tijekom godine...

Kad smo pripremali 25. godišnjicu mature prošle godine, sva uzbuđena i nostalgična odlučila sam se javiti dvjema frendicama čije su mail adrese bile na popisu što je nastao u ime skupljanja kontakata. »Kako započeti pismo? Bog!? Draga prijateljice!? Svejedno. Baš mi je drago što sam dobila tvoju adresu, pa ti mogu uputiti par riječi i prije lipnja. Nažalost, nismo se vidjele punih deset godina. Ukoliko se dobro sjećam, službeni te put spriječio da dođeš na 20. obljetnicu. Vjerujem da si bar na kratko taj dan pomislila na bivši razred. .. « Jedna se od njih dvije pojavila na proslavi, druga – unatoč potvrdi dan prije – nije došla. Poslije fešte izmijenile još par porukica. Javila se svakoj još po jednom nakon njihove šutnje. I odustala. Čemu forsirati?

S jednom od brojnih cimerica obnovila sam kontakt nakon 14-15 godina. Preko muža koji je radio u istoj djelatnosti kao i ja. Dopisivale se (ona klasična pisma, znate: papir, kemijska, sjedneš i pišeš, staviš u kovertu, markiraš, odšetaš do pošte, triput šapneš »Zagreb, Zagreb, Zagreb« i ubaciš u sandučić) godinu – dvije. Jednom nas ugostila u Zagrebu, jednom mi nju. Par puta se još dopisivale SMS-om. I tu je stalo. Poslala joj još dvije božićno-novogodišnje čestitke, bez uzvrata. Pa prestala.

Moj je tajo vječito skupljao ostatke naše šire familije. Čestitao svaki blagdan, telefonski par puta godišnje javljao se, pitao za zdravlje. I sestri i meni neprekidno ponavljao kako je familija bitna, kako se treba držati zajedno. Džabe. Nazovu te kad te trebaju pa te odbace do slijedeće zgode. Kad smo se okupili na tajinom pokopu, naš rođak iz Županje svečano je dao obećanje (to mi liči na ČPR – časna pionirska riječ) kako će nas ove godine sve okupiti zbog ljudovanja a ne tugovanja. Ja bih išla, no čisto sumnjam u ostvarenje, opet će nas tek neki novi sprovod okupiti na hrpu.

Već sam vam pričala kako me jedna frendica iz bivšeg razreda na brzinu i vrlo rezervirano otpilila kad sam joj čestitala rođendan nakon iks godina, iz nesebične namjere da je razveselim. Žena radi na sisačkom sudu pa je mislila da – ne daj Bože – trebam uslugu od nje.

Znate što? Ja ću i dalje biti to što jesam. Ne volim se naturavati, ne želim dosađivati, osjetim kad je vrijeme za prekid. Ali. Jednoj od onih dviju prvospomenutih prijateljica iz razreda i ove ću godine čestitati rođendan. Lani si jesmo međusobno iščestitale, ove godine se ona mog rođendana nije sjetila. Ako je neugodno iznenadim jer će se možda sjetiti kako je propustila moju 45. slavu, sama si je kriva. Znam da sam obradovala neke druge dvije, koje su bez zadnje primisli sretno uskliknule kad su mi čule glas i pjesmu na ročkas.

Sreću nalazim u onim dragim, već odavno stečenim prijateljima koji se obraduju kad se čujemo. Sreću nalazim u vama, koji se radujete sa mnom, pustite koju suzu zbog moje tuge, s kojima mogu prokomentirati neke svoje i vaše zgode i nezgode iz života. Vi me nećete krivo shvatiti, jel´ da?