Hvala vam svima na pomoći, poseban pozdrav i zahvala Riječanu na kompletnoj pjesmi! Blago meni što vas imam.

Raspoloženje mi se popravlja iz dana u dan, vraća mi se samopouzdanje, u ovom svom poslu još vidim neku budućnost – bar blisku. Jutros sam uspjela riješiti jedan dosta neugodan poslovni problem, uz jutarnju kavicu i razgovor na svježem zraku. Jučer sam, u telefonskom razgovoru, dogovorila i nabavku neke robe, vizavi dužeg poznanstva i (nadam se) šarma. Ne moram odmah platiti. Što ti je žensko, k tome iskusna plavuša. Uvučem se pod kožu, zamolim lijepo, obećam da ću platiti. I hoću, kade-tade. Ako i ne stignem u nekom pristojnom roku, ispričam se. Ponekad nazovem bar da kažem da još uvijek ne mogu platiti, ali evo brzo ću. Imam samo par dobavljača kod kojih imam ovakav »kredit« i ne koristim često šarm, ali ponekad jednostavno nemam druge mogućnosti.

Nema mi gore noćne more od početka sezone i poluprazne radnje. U ovoj djelatnosti i u ovom gradu imam najveći prostor, i mogla bih izvan sezone ponuditi daleko više robe nego usluga, samo da imam novaca nakrcati dućan. Ali većinu moram unaprijed platiti, uz veeeliku neizvjesnost kad ću i hoću li uopće prodati istu tu robu. Nema povrata, zamjene. Nekad si mogao uzeti robu na komisiju, vratiti neprodano ili zamijeniti za atraktivnije. Jednako je nepopularno nemati robu u radnji, nego je ponuditi pomoću kataloga i cjenika i nabaviti za poznatog kupca, uz predujam, ili imati robu ali po nekonkurentnoj cijeni. A nekako sam sve ove godine navikla stalne kupce da imam i neke artikle koje rijetko tko drugi ima. Trgovci iz robne kuće često za takve stvarčice šalju ljude k meni, s preporukom »Ako itko ima u ovom gradu, ima Pjesma«. Bude mi drago kad mi to kažu, pa onda umrem od srama ako nemam...

Lako je, velim, ljeti. Zaradiš nešto, nazoveš dobavljača, naručiš, lova se vrti puno brže i u većoj količini. Možeš platiti unaprijed bez problema, jednostavno imaš. No, čim sezona završi, stane i nabavka. Neke ti stvarčice ostaju do slijedeće sezone a cijene u međuvremenu padnu. Sniziš postojeće cijene, pogotovo oko Božića i Nove godine, kad se nadaš većem prometu. Gubiš na marži ali bar prodaš. Jer, ljudi prevrću svaku kunu, uspoređuju cijene, sad imaš i Konzum i Getro i Plodine i Tisak i sto jeftinih čuda u njima, služe istoj svrsi a malo koštaju. Svi prodaju sve. Jada mi se frendica iz kioska, prodaje sve i svašta, i vodu i sokove i grickalice, ima mali milion artikala, svako malo joj uvale novi frižider ili policu u ionako skučeni prostor. Još samo treba prodavati sendviče i kavu. Obzirom da se u Istarskim knjižarama donedavno mogla kupovati bijela tehnika, ništa čudno.

Drugi tjedan stiže nešto nove robe. Pa ću osvježiti izlog, popuniti police. A pri kraju sezone razmišljati što i kako dalje. Bit će lakše, ovo ljeto ističe mi jedan kredit a postoji velika vjerojatnost da ću još jednog uspjeti ranije otplatiti, bez obzira što banka debelo naplati to zatvaranje. A veselim se i mogućnosti upoznavanja bar jednog dijela dragih blogera koji slučajno ili namjerno naiđu u moj grad i moju radnju. Moram samo smisliti znak prepoznavanja. Nekad je netko raspravljao o tome i predlagao nekakve bedževe, naljepnice ili slično. Ili da neprekidno puštam Josipinu pjesmu po kojoj sam nazvala svoj blog...