Ususret 7. Međunarodnom festivalu komornog teatra "Zlatni lav", Umag, od 7. do 16. srpnja 2006., pod nazivom "Grad anđela - Moć dobra":

"Dok osjećamo jedno sa životom, odbacit ćemo ljutnju i mržnju, predrasudu i potrebu da osuđujemo. Mi smo ti koji patimo kada se držimo starih boli. Mi dajemo situaciji i ljudima iz prošlosti moć nad nama i te iste situacije i ljudi drže nas mentalno podjarmljenima. Oni nas nastavljaju kontrolirati kada smo zaglavljeni u «neopraštanju». Zato je rad na opraštanju toliko bitan. Oprost - otpuštanje onih koji su nas povrijedili- otpuštanje je našeg identiteta kao onoga koji je bio povrijeđen. To nam dopušta da se oslobodimo nepotrebnog kruga boli, ljutnje i protuoptužbe koja nas čini zatvorenicima u našoj vlastitoj patnji..." (Damir Zlatar Frey)

Evo nešto sličica s prošlogodišnjeg "Zlatnog lava":

Sitnice. Nečija SMS poruka, telefonski razgovor. Komentar na post. Ljudski kontakti, samo par riječi. Dovoljno da budeš sretan. Time se hrani moja duša. Evo, samo par random kontakata.

Prekjučer. Pišem post o lakim notama. Obično imam hrpu misli, ideja, i ne prenesem ih sve u post. Tako pomislih i na svog kumića, sina vjenčanih kumova mojih roditelja. Glazbenik. Od malih nogu. Završio istu osnovnu glazbenu školu, pa srednju. U Zagrebu upisao Glazbenu akademiju, smjer jazz. Sad živi u Austriji, zarađuje svirajući po svijetu. Iza njega je bogata karijera. Kao mladac upao je u oči nekim pjevačima i menadžerima. Balavac bio, a već je putovao svijetom kao pratnja velikanima naših lakih nota. Svirao Šerfeziju i inima, Radojki Šverko. S njom nas je i upoznao. (Susret u vinogradu, veselu feštu s tom dragom i srdačnom ženom društvo mojih roditelja i dan-danas prepričava.) U tim rijetkim susretima s kumićem, upijala sam njegove priče o koncertima, o slavnima osobama čije sam glasove čula s radio prijemnika i gledala ih na TV-u. Nisam bila zavidna, ne. Veselilo me to što je on uspio, što je ostvario svoje snove, što mu je glazba postala i posao i uživanje. Živio je i u Americi, svugdje ga je bilo. Zadnji put smo se vidjeli prije dvije godine. Javio mi se na glazbenom proputovanju Istrom, popismo kavu jedno ljetno jutro. Razgovor ugodni. Gdje smo, što smo, čime se bavimo. Dječica, stanovi, planovi. Izgrlismo se i izljubismo, do nekog slijedećeg susreta. E, nije bio susret, samo telefonski razgovor. Prekjučer. Neko rano popodnevno doba, zove me dragi iz auta. Sluša Radio Maestral. Čuje mog kumića. Radio postaju ja ne mogu čuti, predaleko smo. Tražim po Internetu brojeve kontakta, glazbenog urednika ili bilo kakav telefonski broj koji mi može poslužiti u potrazi za dragim čovjekom. Kad, zove dragi da sad čuje kumića na drugoj radio postaji. Najavljuje večernji jazz koncert u jednom istarskom gradu. He, imam ja asa u rukavu i divnu osobnu koju mogu zamoliti za uslugu. SMS vamo, SMS tamo, stiže broj mobitela. "Dobar dan!" – "Dobar dan!" – "Ja sam ta i ta, dobila sam Vaš broj, u potrazi sam za tim-i-tim, da li biste me kako mogli povezati s njim?" – "Kako da ne, evo ga sjedi pored mene, sad ću Vam ga dati." Oduševljenje s druge strane "bežice", kako sam ga uspjela naći. Minuta-dvije-tri razgovora. Hoćemo li se vidjeti? Nažalost, ne. Neka, glavno da smo se čuli. Mojoj posrednici, anđelu dragom, zahvalih i činim to i ovim putem!!!

Part two. Jučer u radnju ulazi mladi par. Muškarac tako poznat, budi neke davne uspomene. Gledamo se, smiješimo. Krene priča. Sin je mog školskog kolege iz osnovne škole. Tata mu je par godina dolazio kao ljetna ispomoć u našu policijsku upravu, sreli smo se, vidjeli nekoliko puta. Pa je sad poslao sina svoga da mi se javi i da mu učinim uslugu. Kako da ne! Rukovasmo se, zahvališe se, odoše s osmijehom. Meni od uha do uha. Mladi gospodin je pljunuti otac, kao da sam njega gledala...

Ma, moram vam i ovo ispričati. Ne mogu ja to zadržati za sebe... Jedan od mojih gradskih dobavljača. U điru je, pa mi je sam donio u radnju naručenu robu. Znamo se ohoho, još iz Digitronskih vremena. Malkoc stariji od mene, ali smo već odavno na "ti". Zna ga i moj muž jednako dobro. Preda mi čovjek robu, ja mu to potpišem, pa popričasmo još malo. "Smijem li ti nešto reći?" - "Reci." - "Znaš, prolazim neki dan autom pored tvoje kuće. Vidim s leđa neku dobru žensku kako se hvata za kvaku. Onako, baš dobra." - "?" - "Prođem autom, pogledam u retrovizoru a ono – ti! Znaš, baš dobro izgledaš!" Muljao čovjek meni, ne muljao, digao mi moral. Narasla par centimetara. Rekoh da neću do sreće, miline i samodopadnosti ni spavati te noći... Jedva dočekala reći dragom. Nasmijao se, šeretski. Zna on. Da sam ja dobra. Koju kilu da mi je nabaciti na kosti ne bi škodilo, ali sve u svemu...

Jučer popodne šalje jedini mi muž SMS: "Madrac došao." Pitam ga smijem li prije kući (direktor mi je, moram). "Da, prije 9." Pa morah odraditi popodnevnu šihtu i žustrim korakom al´ još veselijim nego inače uputih se domu svom.

Stavili smo ga. Madrac. Na stari krevet, na šperploču. Novi krevet stiže za tjedan-dva, s elastičnim podnicama. Mili moji, i ovo je već razlika drastična! Nisu se svi dojmovi slegli, treba još par noći proći, ali već je jutros bilo puno lakše dići se iz kreveta. Kosti nekako više na okupu... Svjesni smo mi već odavno da treba imati zdrav i udoban krevet, ali tek smo si ove godine uspjeli priuštiti. Još dječici krajem sezone uzeti ortopedske jastuke pa smo mirni par godina.

Starija Potočnica vlada kućom. Ujutro je ostavimo spavati tajo i ja, odemo na kavicu pa se raziđemo. Pile mamino nazove kad se probudi i doručkuje, samo da se javi. Pa već dva dana čita "Pleme spiljskog medvjeda", knjigu iz kućne biblioteke. Imamo i nastavke, neka dijete čita. Moja mama je obećala pronaći Zagorkine knjige iz bakine biblioteke pa će nam poslati. Dugačko je ljeto, treba ubiti vrijeme dobrom knjigom... Mlađa Potočnica jučer nije više bila zadovoljna boravkom u Sisku. Dida gleda utakmice, prevruće je za odlazak na bazen. Bili su svo troje – malena, baka i dida – u ponedjeljak na bazenu, babci su jedva preživjeli. Pakleno je. U stanu bar puše klima. Pa su baka i dida odlučili da se jučer ne izlazi van. Dijete mi povilenilo. Dosadno joj. "Druga" baka nije nimalo zainteresirana za pričanje, a kamo li za zabavljanje. Mislim da Potočnica jedva čeka da je tajo pokupi i doveze kući.

Moj grad polako oživljava. Ujutro grupice Rusa i Čeha, predvođene vodičem koji visoko drži otvoreni šareni kišobran, odlaze na carinski gat, sjedaju u katamaran i putuju put Venecije. Predvečer poneki šetač zaluta u centar grada. Tek slijedeći tjedan počinju priredbe, koncerti, fešte. Jeste li čuli za Festival komornog teatra "Zlatni lav"? E, i to uskoro počinje. Dolaze zanimljive predstave, nadam se da ću uspjeti koju odgledati. Bit će zbivanja i po ulicama i trgovima, prethodnih godina dolazio je Klaun Ludek, pa Zlatni čovjek, plesači i ostali zabavljači. Prilika da ljudi dođu, zastanu, potroše nešto...

Ono u čemu sam u nedjelju uživala, i za što mi je dobro došla tišina u stanu je – sviranje. Na stranu sviranje školskih pjesmica koje su curke učile pa bih im odsvirala koju da ponove. Već odavno nisam sjela za pianino onako pravo, za svoj gušt. Dok su pišulje bile male, obično bi tandrkale po tipkama dok sam ja pokušala svirati. Lani sam, jedne tihe večeri kad nije bilo ništa (Potočnicama) zanimljivo na TV-u, podigla poklopac lakiranog pianina koji inače služi kao stalak za speglano rublje. I stavila omiljenu kajdanku, prolistala je i odsvirala desetak pjesmica. Pa mi je starija Potočnica rekla da sviram samo tužne stvari. Kad bolje razmislim, ima pravo. Tek poneka, mojom rukom zabilježena ili iz originalnih nota odsvirana pjesma je živahna. Kad su se nekad pjevale većinom laganice. Šansone i serenade.

Zato u nedjelju, za svoju dušu i bez slušatelja dotaknuh crno-bijele tipke i odsvirah dio svog repertoara. Po notama. Znala sam par pjesama napamet, ali zamrlo je sjećanje u prstima. Svirala tako Balaševićeve pjesme, pa neke od ovih iz desnog spiska omiljenih. Pa izvukoh dvije knjižice, jednu iz 1981. i drugu iz 1984. Zagrebački festival ´81. : tada "Dalmatinski magazin" i pjesma "Ne brini ništa", autora Vjekoslave Tolić i Tončija Huljića, "Doris" Zrinka Tutića, "Plava ruža zaborava" i Gabi. I jedna pjesma čije stihove i dan-danas koristimo u obiteljskom i prijateljskom okružju – "Otvori, Marija, vrata (već kucam pola sata)" Neki od vas se sigurno sjećaju... Pjevao je Ivo Fabijan.

Druga knjižica je s notama pjesama izvođenim na "Eurovizijama" od 1961.-84. i na jugoslavenskim natjecanjima za pjesmu predstavnicu. Lako se sjetiti 1983. i pjesme "Džuli" Daniela Popovića, ali blago sumnjam da je itko od vas čuo i zapamtio pjesmu "Ne pali svetla u sumrak" s kojom je Lola Novaković nastupala 1962. u Luxembourgu. Odrasla sam uz revijalnu glazbu koju su slušali moji roditelji i rock i pop koji je slušala moja starija sestra. Tako pamtim i "Jedan dan" Dubrovačkih trubadura (68.) i "Gori vatra" Zdravka Čolića (73.) i podugačku "Moju generaciju" tadašnje Korni-grupe (74). Kao i sve pjesme besmrtnih "Beatlesa". Posebice "When I´m Sixty-Four".

Među notama još su uvijek na životu i neka izdanja iz 1955. koja sam naslijedila od krizmane kume. Izdavala su ih muzička društva "Horizont" i "Albini" iz Zagreba. "Smoke gets in your eyes" autor Jerome Kern, "Limelight" autor Charlie Chaplin, Glenn Millerova "Moonlight serenade". Prastare zimzelene melodije...

Završih svoj solo koncert jednom od najmilijih skladbi Arsena Dedića, glavnom temom serije "U registraturi". Prekrasna je... I spustih poklopac, ispunjene duše. Nisu to bile vrhunske izvedbe - prsti su izgubili na pokretljivosti i ritmu - ali bile su ispunjene mojim sjećanjima i osjećajima...

U subotu popodne postadoh svjesna da su otišli: dočekalo me prazno potkrovlje. Ni mirisa tek skuhanog ručka, ni zvuka televizora, ni dječjih glasova... Provedoh vrijeme do popodnevne smjene u tumaranju po kući, pregledavanju i planiranju što bih sve mogla napraviti. Ostadoh bez popodnevne kave. Kako ću je sama popiti?! Jutarnju još kako-tako, navikla sam i bez društva, ali popodnevnu... Nema šanse.

Nahranih mačka, pomazih ga malo, popričah s novom susjedom i na posao. Da, susjedi su mi se doselili. U subotu su u 7 h ujutro zvonili na ulazu. Nisu se sjetili tražiti ključ od ulaznih vrata. Na sreću da smo već bili budni, inače bih im skinula svece s neba. Te im dadoh i ključ od kliznih dvorišnih vrata, da si iskopiraju... Odradila popodnevnu šihtu, kao da i nisam. Žive duše nije bilo. Sve što je došlo – ako je došlo – vjerojatno se hladilo u moru. Baš je nekom bilo do šetnje po 30°.

Nedjeljna kavica u zaista ugodnom društvu. Koliko se rijetko vidimo, toliko se onda do sita napričamo kum i ja. Baš o svemu. Znamo se već petnaest godina. Radili smo zajedno šest godina, čak zajedno uređivali i tiskali lokalne novine. Dobar je moj kum, načitan, rječit, blag i drag. Uživam ga slušati. I tako, uljepšao mi je nedjeljno jutro. Pa se vratih dvorišnom mačku, pročavrljah i s njim. Javili se moji mili. Dobro su, sve je u redu, zabavljaju se, ljuduju.

Dan mi je protekao u pospremanju. Malo-pomalo. Imala upaljen TV, National Geographic, bacila pogled na dokumentarce o životinjama, vulkanima, vjetrovima. Pa usput oprala zavjese, posteljinu. Dragi mi kupio u slovenskom Mercatoru set vakuum vreća za odjeću. Ukupno 7 komada, oko 20 €. Sve ih lijepo popunila s vansezonskom odjećom. Napravila priličan posao, za kakav bi mi u uobičajenom tempu trebalo par dana... I obišla navečer radnju, očistila stroj, namjestila klimu da mi odmah ujutro hladi. Muvalo se nešto Čeha po gradu, sporadično... Jesu li mi nedostajali moji? Ne pitajte...

Jutros sam se čula s dragim i starijom Potočnicom. U prijestolnici su. Uspjeli su čak dogovoriti sa šogoricom da dođe kratiti vrijeme nećakinji. I uspjela je, po običaju, tetka zakasniti, pa su je čekali, pa je nakon sat vremena već bila nervozna i zvala brata svoga da dođe. Nije mogla više od sat vremena odvojiti za nećakinju... Ne, nije joj problem otići s posla. Ma, to je neka druga priča. Moja šogorica...

Popodne više neću biti sama. A za vikend bismo se opet trebali skompletirati. Mlađa Potočnica već je u subotu zaključila kako će ostati samo tjedan dana, i da želi u ljetni kamp od početka. Najljepše je doma...

Sama sam ovaj vikend. Jutros su otputovali svi moji. Izljubili se, mahala im, pa s fotoaparatom prošetala gradom i završila na jutarnjoj kavi s prijateljicom iz kioska. Vrućina je, no cvijeće po gradskim parkovima i travnjacima još se nije sparušilo. Stoga poslikah, dok je još prilika:




Bakica se vraća svojoj kući. Ovo je bilo prvi put nakon tajine smrti da je bila toliko dugo izvan Siska. Zaželila se svog stana, svog društva, crkve i odlaska na groblje. Dobro je i izdržala. Tlak ju je mučio, skakao gore-dolje. Nismo joj mogli puno pomoći pri tome, ima ljekove, postupak koji mora proći da joj se stanje normalizira. Kuhala nam je ručkove, milina jedna doći tako s posla a jelo već pripremljeno! Prala je suđe na ruke, nije dala da koristimo stroj. Dobro da je dala da joj strojno operem odjeću... Nije se puno igrala s curkama, one imaju sad neke svoje druge zabave. Mlađa Potočnica zna sva slova pa bakica ne mora čitati slikovnice. Naš radio, naš TV, PC – sve je to baki čudno, daljinskih ko u priči... I mačke s tržnice žalit će za njom, svako im je jutro nosila pored kontejnera kosti i ostatke hrane. Moja mama inače ima običaj ne bacati jelo, kaže da je to grijeh. Pa nakon njenog odlaska, nalazim u hladnjaku razne zdjelice s ostacima ručaka i marendi. Stari kruh moram po skrivečki bacati, inače bi jela kruh star i tri-četiri dana. Nekad je znala i skupljati stari kruh u vrećicu, pa bi odnijela na tržnicu, prodavačima koji drže gice na svom imanju. Lako kad bi odnijela takvu vrećicu, ali znalo se neki puta dogoditi da zaboravi na vrećicu pa nakon nekoliko dana nađem zeleni krušac u nekom zakutku. Speglala mi je hrpu posteljine i odjeće... Pomogla u svakom pogledu, zahvalna sam. Zovem je opet na jesen, kad popusti vrućina i curke krenu u školu. Nije sigurna hoće li doći, ipak joj je naporno i putovati i živjeti po drugom "režimu".

Mlađa Potočnica ide na tjedan ili dva kod druge bake i dide. Na svu sreću da će i moja mama biti istovremeno u Sisku, pa dijete može tražiti politički azil ako se posvađa s ovima. A dida će iskoristiti svaku priliku da joj naredi, kaže što je – po njegovom – dobro i potrebno i istovremeno ispljuvati sve što nije. Forsira stari godinama neke svoje stvari, curke su znale plačući prekinuti telefonski razgovor s njim nakon takvih njegovih pametovanja. Pa onda starija Potočnica ni ne želi ostajati kod njih bez svoga taje. Tako su sad svi otišli, ali se starija i njen tajo vraćaju u ponedjeljak. Tajo mora skočiti u Zagreb, dati informatičaru u centralnoj firmi na sređivanje kompić i laptop. Za to vrijeme će kćer moja lunjati Importanne centrom i upijati dojmove velegrada... U troje ćemo provesti slijedeći tjedan. Ako mlađa poželi ostati i nakon vikenda, starija će krenuti u ljetni kamp a mlađa će joj se pridružiti nešto kasnije.

Danas radim, dvije smjene. Sutra ću odmarati. Jutarnja kavica s dragim prijateljem, krsnim kumom mog manjeg cvrčka. Rijetko se viđamo, prilika je za razgovor ugodni u hladovini blizu mora. Pa poslije pranje posteljine, preslagivanje suđa kojeg je mama tko-zna-gdje posložila. Proletjet će nedjelja, znam... Dragi moji, ugodno se provedite i odmorite!

Mirna je najduža istarska rijeka. Duga je 32 km. Izvor rijeke Mirne nalazi se na području Buzeštine, u dolini Kotli. Mjesto Kotli je dobilo ime po izvorima koji liče na kotlove gdje stalno kulja voda. Rijeka Mirna bila je plovna još 1500. godine, sve do luke Baštija, u okolici Grožnjana. Ušće Mirne u blizini je Novigrada:



A ovo je sličica vijadukta preko Mirne. Snimljeno iz auta:



Lutajući Internetom našla sam zanimljivu, ilustriranu "Priču o Banu Dragonji" ili "Kako su nastale rijeke Dragonja, Mirna i Pazinčica u Istri". Riječ je o "ppt" datoteci (Power Point Presentation), duuugo se učitava, ali se zaista vrijedi strpiti...

Slušam omiljenu mi radijsku voditeljicu, čita reklame, pa se sjetih da imam neke lanjske slike terase Aruba cluba u Puli. Ugodno i lijepo. Preporuka!

Imam opet klimu u radnji!!! Ala, koja uživancija! Bila mi dva majstora, od 9 do 13 h, s pauzom za marendu. Da nije već bila probušena rupa kroz 70 cm debeli kameni zid za vezu unutarnja-vanjska jedinica, potrajalo bi i više. Ali su dečki odradili dobar posao. Na kraju sve pomeli, pospremili. Popili po ljimunadu, pazili da ne smetaju ni meni ni mušterijama. Ja zadovoljna. (Opet. Sumnjivo? Imam valjda sreću.)

Kad sam popodne ušla u radnju – milina. Tempričr mi je na 25, sasvim dovoljno jer je vani tri-četiri stupnja toplije, jedno krilo vrata mi je otvoreno da ljudi vide da radim (inače, pametni, ne bi ni ušli – provjereno). Pa malo hladim uličicu, no svejedno. Ova je klima veća, snažnija ali i tiša od bivše. I lijepo izgleda, zar ne? Sad mogu normalno raditi. Samo jedan podatak, kako bih vam pobliže opisala posljednjih nekoliko dana saune u radnji – imam stroj koji razvija temperaturu od 55°C, a nalazi mi se točno iza leđa...

Pored četiri krovna prozora, imam i dva "normalna". Južna. Ljeti imamo navučene rolete na krovnim prozorima, dižemo ih jedino za ružna i tmurna vremena. Tako pogled u svijet ostaje samo kroz južne prozore. Gledamo na proširenje naše (jednosmjerne) ulice pretvoreno u parkiralište pored drvoreda i travnjak ispred susjedne zgrade. Zelenilo je raskošno, još ga nije sparušilo sunce i vidik je krasan. Ni prevelikog prometa još nema, auti su uredno poredani po parkirališu. Čak i pješaci koriste blagodati sjene koju pruža drvored i susjedna živica.

Zanimljivo, ljeti prolaznici hodaju isključivo posred ceste. S malom djecom, u troredima, četveroredima i inim –redima. Ne šljive živu silu, ni podatak da i s jedne i s druge strane ulice imaju nogostup. Drito po sredini. A vozači, pogotovo domaći – bahati i blentavi, opale po gasu pa svako malo čuješ škripu kočnica. Onda zaredaju vozači koji voze u zabranjenom smjeru. Moje Potočnice već znaju da se s početkom sezone udvostručuje oprez pri prelaženju ulice (naravno, koristi se zebra), jer se mora gledati i na jednu i na drugu stranu. Ako i nema nekog neopreznog i smušenog vozača koji krši propise (a na raskrižju gdje završava naša ulica odnosno - iz suprotnog smjera - počinje teći zabrana prometa, lijepo stoji prometni znak koji kaže što se smije a što ne), iz tog zabranjenog smjera dolaze bar biciklisti. I oni koriste sredinu ceste.

Ove se godine uvodi naplata parkiranja po centru. Bit će gužve, nervoze, ljutnje. Imamo rampu na ulasku u tzv. stari grad. Obično se ispostavi da ima više vlasnika kartice za prolaz kroz rampu nego vlasnika automobila iz tog dijela grada – i zaposlenici unutar starog grada žele što bliže parkirati, a da ne govorimo o dostavnim vozilima. Dobar dio grada sad je okovan stupićima koji onemogućavaju parkiranje po nogostupima, tako da će ove sezone biti glavni zgoditak naći parkiralište. Možda se ljudi nauče koristiti veliko parkiralište na obali, na samom ulasku u grad, otkuda za par minuta stižu u centar, šećući uz more i drvorede.

Postavljeni stupići unijeli su promjenu i u moj život. Kako mi je radnja u pješačkoj zoni, logično bi bilo da se može slobodno kretati po toj zoni, bez opasnosti, pogotovo za djecu koja se igraju po trgićima. Zbog policije, koja nije reagirala na takve vožnje, grad je morao postaviti i znak zabrane na početku moje "radne" ulice, iako je sama ulica fizički podignuta iznad razine susjedne ulice kroz koju teče promet. Ni taj znak nije omeo razne dostavljače da prolaze pješačkom zonom. Nije problem ako netko polako i oprezno vozi, ali se uvijek nađe netko tko projuri ulicom na opći užas prolaznika i nas koji radimo ovdje. Nedavno je jedna takva budala uništila kamiončićem sanduk za roletu iznad izloga zlatara. Sanduk je izbočen na fasadi nekih tridesetak centimetara, možete si misliti kako je ovaj vozio kad je probio sanduk u duljini od nekih metar! Rascvjetao se lim, prolomio se neugodan zvuk ulicom, svi smo izletili van. Stao kamiončić, izašao nadobudni vozač, pogledao uništeni nosač rolete, slegnuo ramenima i nastavio dalje. Vlasnik zlatarne još nije otvorio radnju, jučer je stigao iz Češke (gdje se bogate naši lokalni zlatari? U Češkoj. Voze aute čeških registracija, žive ko mali bogovi.). Doveo majstora da procijeni štetu. Mora mijenjati taj kompletni nosač. I ponovo staviti reklamu na njega... Elem, pred neki dan postavljeno je nekoliko stupića na početak naše ulice. S druge strane ulice je trg, također ograđen. Pa više neima prometa u nas. Dok vozači ne pronađu neki novi prolaz...

Tko je ono zazivao ljeto i vrućinu? Zar je prije dva tjedna bilo hladno, snijeg čak padao?! Evo nam sad vrućine. Jutros u 7 već je bilo 25°C, sad je negdje oko 28. Pripeklo. U podne sam klipsala 2 kilometra, nosila partneru neku robu. A prije toga se cijelo prijepodne blago topila u radnji. Rekoh već da sam ostala bez klima uređaja. Po hladnoći sam se snalazila u čuvenim žutim čizmama, a sad mi je temperatura u radnji izjednačena s vanjskom i dišem na škrge. Otvorena vrata širom, kamene ploče u ulici upile Sunca koliko god su mogle i sad isijavaju. Najavio mi se klima-majstor za srijedu ujutro. Uspjela sam riješiti neku kompenzaciju i iskompenzirala klimu. Mašala. Izdržat ću još ova dva dana, pa kad me krene... Inače nastojim ne hladiti previše radnju, da ne bude šok kupcima kad ulaze. Par stupnjeva hladnije nego vani – sasvim dovoljno da se čovjek ugodno osjeća. Evo, u stanu mi je 25.5°, obje klime potiho rade ali je stvarno ugodno.

Joj, kako je meni lijepo! Mama mi kuha, pere suđe, čuva sitnu dječicu. Danas smo imali domaću – maminu – juhicu, pečenu kokicu, mlince i zelje-salatu. Baš smo se natofljali. Velika Potočnica triput je grabila mlince i meso, baka je bila sva sretna i važna. Ja sam samo skuhala popodnevnu kavicu. Sjetila sam se svih vas, dragi moji, koji ste skupa sa mnom komentirali po blogovima "maminu kuhinju", što koja mama radi najbolje... Rekli smo bakici da će nam ovako dolaziti svako malo, pustimo je na tjedan dana u Sisak, pa opet dođemo po nju i tako u nedogled...

Inače smo protekli vikend obavili sve što smo planirali. U petak otputovali za Zagreb, otišli na misu zadušnicu za mog taju, poslije mise svratili do Petrove bolnice, pa u kafiću ispred popili piće s debelom nećakinjom. Trebala bi roditi oko 20.7., veeeelika je, mala Dora sad ima oko 2400 g. To mi je baš zgodno, ti podaci koliko je teško dijete koje nosiš. Kad sam išla na ultrazvuk, noseći mlađu Potočnicu, povela sam sa sobom mamu. Rasplakala se od uzbuđenja i ganuća, jer je to bilo prvi put u životu da je vidjela bebu na taj način. A meni je to bilo najnormalnije. Sad meni nećakinja šalje SMS-om podatke o Dorinom razvoju pa se čudom čudim – kako to. Napreduje medicina i tehnologija. Sjećam se da je moja sestra pregledavala Pampersice koje sam kupovala i komentirala kako u njeno vrijeme nije bilo jednokratnih pelena nego su se prale pamučne. Ja sam takve koristila samo za široko previjanje svojih beba.

U gusti raspored u Zagrebu nisam uspjela ubaciti blogersku kavicu, ali drugi put bit će i toga. Jedino što smo uspjeli obaviti, u subotu prije povratka, bila je izložba Mladena Veže u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Velebna li zdanja (prvi put smo bili tamo) i lijepe izložbe! Jest da nam je prismetao plemeniti Predrag Raos, koji je brzinski obišao izložbu u isto vrijeme, pa ga je skoro moj dragi opaučio jer bi ovaj bezobrazno stao između zakonitoga mi i Vežine slike i tako dva puta. Osim tog malog incidenta, utisci ostadoše lijepi. Tko zna, kad se jednom obogatimo, možda uspijemo naći Vežin triptih kojeg smo prije desetak godina oduševljeno gledali na prodajnoj izložbi uoči ATP turnira u Stella Marisu. Da mi je tada bilo desetak tisuća maraka...

Jučer smo nas četiri cure u Domu kulture pogledale baletnu predstavu lokalne baletne škole, gostovali su prvaci Baleta HNK u Zagrebu: Edina Pličanić, Mirna Sporiš i George Stanciu. Krasno je bilo, uživale smo. Razglas je ovaj puta radio besprijekorno, kao i rasvjeta, pa je užitak bio potpun.

Moje su se curke prošli tjedan prvi puta okupale u moru. Bilo je još uvijek ispod 20. Stupnjeva. Dragi se smočio do koljena i elegantno vratio. Pišulje su hrabro ušetale i ostale neko vrijeme. Ovaj tjedan je more vjerojatno toplije. Pa će se možda i tajo okupati sa svojim Potočnicama. Ja čekam bar 24°, ako me uopće vidi more ovo ljeto... Kad smo dragi i ja doselili u Buje, odlazili smo na plažu od svibnja do listopada, skoro svaki lijepi dan. Pocrnila sam jedva zamjetno, samo su mi pjege poiskakale po licu. Pa sam lijepo odustala. Ne ide pa ne ide. Tako da me možete prepoznati u nekom tamo istarskom gradiću (jel´te) kao možda ne najsvjetliju osobu ali u prvoj Sirela kategoriji svakako...

Grožnjan, Grisignana, drevna Graeciniana



Za Grožnjan sam prvi put čula u osnovnoj školi. Prijateljica je bila u predsjedništvu Muzičke omladine Hrvatske (sada je to Hrvatska glazbena mladež). Pa je boravila u Međunarodnom kulturnom centru Hrvatske glazbene mladeži u Grožnjanu. Bila oduševljena gradićem i prirodom.

Pojam ljetnih muzičkih kampova kreirala je Jeunesses Musicales International, organizacija koju je UNESCO smatrao najvažnijom kulturnom organizacijom mladih na području. Osnovan 1969. godine, Međunarodni kulturni centar Hrvatske glazbene mladeži u Grožnjanu imao je značaj prvog i jedinog međunarodnog kampa koji je osnovao i vodio JMI.Osnivanjem Centra upravo u ovom gradu koji je krajem 60-ih bio na rubu zapuštenosti i propadanja, Glazbena mladež, zajedno s likovnim umjetnicima pridonijela je njegovom ponovnom oživljavanju.

Na cesti od Buja prema Vižinadi, na 228 m visokom stožastom brežuljku, strši toranj (grožnjanska katedrala, sagrađena u 14. stoljeću u središtu mjesta. Preuređena je u baroknom stilu 1770. Katedrala, izvorno posvećena Majci Božjoj, danas je crkva svetih Vida, Modesta i Krešencije.), simbol srednjovjekovnog gradića Grožnjana. Iz Grožnjana možete uživati u vidiku na dvadesetak okolnih sela, a pogled na polja, na padinama Bolare i Kostanjice slijeva, njive na obroncima Bijelih zemalja i Baredina zdesna, dolinu Mirne u podnožju, i na more od Novigrada do Umaga, otkriva jedan od najljepših i najrodnijih krajeva Istre.

U Grožnjanu i okolici kroz stoljeća su se izmjenjivali razni narodi i vladari. Tu su živjeli i borili se za prevlast: Histri, Iliri, Kelti, Grci, Rimljani, Ostrogoti, Longobardi, Franci, Germani, Slaveni, Talijani i drugi. Povijesni tekstovi prvi puta spominju Grožnjan (Castrum Grisiniana) 1102. godine. U 13. st. izvjestan je broj slavenskih porodica pozvan da obrađuje neobrađenu zemlju. Nove su slavenske porodice naselile područje u 14. stoljeću, na poziv germanskih feudalaca. Venecija je mjesto zauzela 1358. , a pod njenom je vlašću ostalo sve do njene propasti, 1797.g. Nakon jezive epidemije kuge 1630. područje općine Grožnjan pretvorilo se u gotovo napušteno područje. Radi obnove područja, vlast Republike Svetog Marka slala je talijanske porodice iz Veneta, Karnije i Furlanije - to su bili razni obrtnici koji su naseljavali gradiće. U svrhu obnove poljoprivredne proizvodnje, Venecijanska vlast vršila je kolonizaciju područja slavenskim obiteljima. Svim došljacima u Istru državna je vlast besplatno davala neobrađeno zemljište uz obavezu da ga za pet godina privedu kulturi, te dvadesetogodišnje oslobađanje od fiskalnih i radnih obaveza. Nakon propasti Napoleonova carstva i njegovih Ilirskih provincija 1813.g. Grožnjan postaje sastavni dio Habsburškoga carstva.

Naš posljednji izlet u Grožnjan bio je u studenom prošle godine, kad su gradić posjetili vlasnici Ferrarija:

Naručili smo madrac i krevet. Stari krevet s ravnom pločom, nažuljalo nas svih ovih godina. Bio je jedan od rijetkih, kad smo ga kupovali prije ohoho, koji je imao sanduk za posteljinu. Sanduk dušu dao. Još otkako su izumili vakuum-vreće pa uvališ u vreće vansezonsku posteljinu i odjeću i smanjiš im obujam na trećinu, sanduk sadrži pol naše obiteljske odjevne pričuve. Novi madrac kupismo prije tri-četiri-pet godina, onaj što se sam napuše kad ga izvadiš, isto iz vakuum-vreće. Promjene drastične! Nakon izlokanog madraca koji je podnio sve uporne pokušaje stvaranja djece i dojenje Potočnica, bilo je otkriće da uopće postoji ravan madrac. E, kad je splasnulo oduševljenje ravnim madracem, ustanovih da je pretvrd za moje kosti. Dragom, koji je teži tridesetak kila od mene, nije toliki problem spavati na tvrdom madracu. Ja odvalih leđa. Inače imam problema s kralježnicom pa kad se to poveže s činjenicom da je ležanje na tom madracu jednako noćnom raspoređivanju i jutarnjem skupljanju kostiju po istom, tijelo je počelo slati panične signale.

Posljednjih mjesec dana trajala je potraga za novim spavaćim kompletom. Za madrac smo već unaprijed odlučili da ćemo kupiti Nottinblu, ima u Poreču prodavaonica. Nudi se desetak različitih tipova madraca, sa zonama, sa i bez opruga, od ovakvog i onakvog materijala. Dragi je neki dan otišao pogledati i isprobati, sveo izbor na dva-tri modela pa me jučer odvezao da i ja probam. Ala!!! Dragi moji, ja legla, utonuo madrac poda mnom!!! Pedeset i neka kila, madrac reagira na mene!!! Ja se okrenem, opet utonem (ma, ne onako kao u bakinom krevetu, s perinama na tri kata, tamo sam se gubila cijela, onako mala)! Za ne bilivit! Pet zona, sedam zona. Ja to ništa ne osjetim, meni sve mekano i podatno (svečano dajem pionirsko obećanje da neću za par godina njurgati da mi ipak treba sedamzonski madrac). Odlučili se za madrac s pet zona, pamučnom presvlakom na skidanje i pranje. 200x160 cm. Pet tisućica, u gotovini s 10 % popusta. E, da mi je bar keš. Primaju Mastercard ali samo od Zagrebačke banke, i može se u tom slučaju otplaćivati do 2 godine. Nemamo od ZB već od druge banke. Ali imamo čekove. Isporuka najkasnije dva tjedna. Jedva čekam.

Nudili su nam i krevet. Krasan, lijep, sa sandukom. Skoro 9 tisuća. Našli sličan u našoj robnoj kući za 4. Stiže za mjesec dana. Pa kad legnem, pa kad utonem, pa se ujutro probudim sa svim kostima na mjestu...

Koja li je lutka u izlogu živa? Dok sam u nedjelju u dućanu pregledavala majičice i hlače, mlađa manekenka kratila je vrijeme poziranjem svom kućnom fotografu...



Gotova škola. Još je jučer bio "ozbiljan" školski dan. Moje Potočnice prošle su s 5.0, zaslužile su pohvalnice. Podjela svjedodžbi je krajem mjeseca. Danas je predviđen sportski dan za učenike. Viši razredi skaču u dalj, trče. Niži razredi imaju predviđenu igru. Marende im je škola osigurala (odnosno roditelji koji su platili marendu), sokiće su sami ponijeli. Otpratili jutros curke s kapama na glavama, namackane kremama za sunčanje, visokog faktora jer su svijetlopute plavooke pjeguljice. Sutra je raspašoj-dan. Bez školskih torbi, s vlastitim sendvičima i sokićima, posljednje druženje ove školske godine...

Danas moj dragi ima rođendan. Vršnjaci smo. (Ovih mjesec i nešto dana razlike u rođendanima popije mi krv kako je mlađi. Duram ja, znam da će s ovim datumom prestati...) Zgodan, pametan, lijep, šarmantan, neodoljiv, po vlastitim riječima (ja se smiješim i klimam glavom). Zvrkast, zaigran, ljubitelj auta, mobitela, novih tehnologija. Prepun ideja. Koje ja već godinama prizemljujem. Ali i dosta njegovih zamisli i snova uspjeli smo zajedno pretočiti u stvarnost. Priznajem, za neka neostvarenja sam – pretjerano oprezna i inertna – samo ja kriva. Sorry, ljubavi!

U četvrtak je rođendan mog taje. Umjesto fešte za 73. životnu obljetnicu, molit ćemo za njegovu dušu. Idemo u Zagreb, za petak je dogovorena misa zadušnica. Svratit ćemo i do bolnice, starija nećakinja mora čuvati trudnoću pod liječničkim nadzorom, vjerojatno do samog poroda u srpnju. Vraćamo se u subotu, vozimo moju mamu k nama. Da bakica malo promijeni sredinu, zabavlja se s unučicama, skuha ručak (znate kako je sa starcima, ne možeš ih jednostavno pozvati već to moraš upakirati obzirno u neke opravdane razloge zbog kojih trebaju doći, srećom da unuci uvijek budu dobar mamac). Nakon bakinog boravka kod nas, zet će je vratiti doma ali i povesti mlađu Potočnicu da kod druge bake i dide provede tjedan dana.

Saznali smo i da se 3. srpnja u našem gradu otvara Ljetni kamp, u organizaciji Društva "Naša djeca". Curke su izrazile želju da ove godine borave dva turnusa za redom, ukupno mjesec dana. Nemamo ništa protiv. Ujutro ih tajo odveze u kamp, bar jednom se okupaju, imaju organizirane sportske sadržaje, tamo mogu i marendati. Pa popodne ne moraju svaki dan na kupanje. Jer, kad počne prava sezona, moj dragi ponekad mi mora pomoći popodne a potpuno preuzima radnju u večernjim satima. Radimo dok ima ljudi u ulici, i do ponoći ako treba. Obično dođe s Potočnicama, prepustim mu smjenu i prošetam gradom sa svojim anđelima. Pa u vedrim noćima rasprostremo ručnike na travu u dvorištu i gledamo zvijezde, čekamo da koja opadne i ostavi sjajan trag na nebu...

Jučer smo išli u Trst. Čekali smo na graničnom prijelazu Kaštel skoro pola sata jer je gospodična Slovenka nelijepa izgleda čavrljala s kolegom pregledavajući putne isprave putnika u koloni. Lijenim pokretom uzela bi putovnice (ili malogranične dozvole, kakve recimo imamo dragi i ja), izgovorila poneku rečenicu navedenom kolegi, prelistala po par stranica dokumenata, opet popričala s gorerečenim i onda vratila dokumente vozaču. Bez pozdrava. A ženskica ima nekih dvadeset i neku. Hoću reći da je dovoljno mlada da joj iz glave ne ispare uputstva o ponašanju na granici. Osim ako Slovenci nemaju neke posebne upute o ponašanju carinika i pograničnih policajaca. Što često i pomislim. Jer se u ovih petnaest godina graničnih prijelaza na prste jedne ruke mogu nabrojati prelasci preko slovenske granice prilikom kojih je netko od organa pozdravio. Ili mahnu rukom ili klimnu glavom ili – kao spomenuta – bez riječi i pozdrava pregledaju dokumente. A moj dragi uvijek, baš uvijek pozdravi i policajca i carinika, hrvatskog, slovenskog, talijanskog. Talijani najčešće pozdrave. Hrvati – ako ih osobno znamo, pozdrave, ostali ovisno o raspoloženju...

Nedjeljom je Trst potpuno pust. Za par minuta od graničnog prijelaza, tzv. Bloka, smo u gradu. Nedjeljom su otvoreni robni centri Giulia (što moja djeca zovu Julia Roberts) i Torri del´Europe. Jučer smo obišli ovaj drugi. Četiri kata garaža, tri kata dućana. Bez gužve. Prvo popili pravu talijansku kratku kavu, curke utažile žed Coca-colom u malim staklenim bocama. Bacile novčiće u fontanu želja. Pa krenusmo. Proveli smo nekoliko sati u obilasku i kupovini. Potočnice dobile haljinice, majice. Starija je počela birati majice s jednim ramenom, ženstvenije odjevne predmete. Ide dijete u kolovozu u Zadar, frendica je ljepotica, šminkerica, pa ni moja ne želi zaostajati. Tajo je morao davati stručnu ocjenu pri isprobavanju odjeće... Moje pače polako postaje labud... Sjeli smo i pojesti nešto. Kad je Torri otvoren prije par godina, pola jednog kata zaposjeli su razni restorani, pizzerije, slastičarne. Neki lokali mijenjali vlasnike i vrstu poslužene hrane i onda počeli odumirati jedan za drugim. Sad ih radi tek polovica. Zatvoren je restoran meksičke hrane, pa japanske hrane, nema restorana sa zdravo-seljačkom hranom. Ovaj puta smo se odlučili za kebab i pizzu. Dragi i ja prvi put jeli kebab. Sviđa mi se. 4.50 € porcija. Nakon ručka još otišli u supermarket, po Nutellu. Kupujemo je samo u Italiji, 3.20 € je staklenka od 750 g. Na povratku svratili na Blok, u Cheap store. Kožne jakne po 20 €! Nažalost, veličina S prevelika je za stariju Potočnicu, inače bismo joj kupili. Sebi sam našla par majica po 5 i 10 €. Doma napravili modnu reviju, po običaju. Curke se šepurile u novoj odjeći, isprobavale kombinacije. Malo su nas noge boljele, ali smo sve u svemu zadovoljni.

Jučer je u Umagu otvoren 1. međunarodni sajam ribarstva i ribarske opreme "Crofish". Sajam traje od 8.-11. lipnja, održava se na prostoru igrališta i u sportskoj dvorani osnovne škole. Nisam bila tamo, vidjeh neki dan samo bijeli šator iza umaške hrvatske škole.

Sinoć je bio prigodan program na Trgu slobode. Nastupala moja velika Potočnica. Skupilo se nešto domaćih, nešto turista. Na trg postavili desetak stolova i klupa, za zameziti. Krčkao se brodet i još nešto. Nismo išli jesti, ali smo njuškali mirise. Program je trajao oko sat vremena. Limena glazba, glazba s razglasa za mažoretkinje i plesačice modernog plesa. Groza. Preskakali CD-i, cure hvatale korake. Nakon što su se starije mažoretkinje presvukle u odjeću trbušnih plesačica i bose izletjele na hladni kamen trga (a bura je puhala i vani je bilo nekakvih 16-17°C), uspostavilo se da se CD s potrebnom glazbom niti ne može pokrenuti. Djevojke su stajale u početnoj pozi, blago se tresle i čekale. Minutu, dvije. Onda su se naklonile i pokupile. Strašno.



Moram spomenuti i djecu i njihove roditelje. Oduvijek su ovakve priredbice prilika za veselje lokalnih klinaca, pogotovo malih Roma. Ionako provode po cijele dane na ulicama i trgu. Kad nema komunalnih redara ili nekih drugih osoba zaduženih za red, klinci jurcaju trgom, protrčavaju između izvođača, voze bicikle, rolaju se. Ma, urnebes. Jučer sam samo čekala hoće li koje dijete biti srušeno ili udareno mažoretskim štapom. Vidjevši domaću djecu, i raspašoj koji je vladao, strani turisti s malom djecom pustiše i svoju da veselo trčkaraju naokolo. Smijuljili se ponosni roditelji što im podmladak upada u program. Neki su klinci kružili oko fotografa koji su pokušavali uslikati izvođače. Projurili bi ispred objektiva, motali se oko nogu, par puta su skoro srušili ljude koji su pokušavali snimati ili slikati. I nitko ne prilazi, nitko ne uzima tu djecu. Potpuni je raspad sistema nastao kad su djeca zaigrala lovenke između mažoretkinja. Vrte se štapovi, cure stupaju, a klinci i klinceze ko kamikaze jure između njih. Ne ljutim se ja na djecu. Nisu djeca kriva, nego roditelji. Kako ih nije strah za vlastito dijete ako već ne razmišljaju da to isto dijete ometa program?!

Gradska vlast i gostujuća svita za vrijeme programa uživala je u jelu i pilu. Za njih je na trgu bio pripremljen dugački stol prekriven plavim plastičnim stoljnjakom. Još nije ni počeo nastup mažoretkinja a oni su već prionuli najvažnijem poslu. Nitko se od tog stola nije udostojio ni pogledati u smjeru izvođača. Samo su gledali svoje tanjure. Tako je ispalo da je narod gledao program uz mljackanje, nazdravljanje i pošalice svečano odjevenih uzvanika. Mažoretkinje i ostale plesačice ionako svako malo nastupaju, a samo sinoć pružila se prilika za dobru papicu i kapljicu...

Jučerašnji mi je dan protekao upravo ovako:



Gužva od jutra. Velik posao, jedva ga dočekala. Tri stvari paralelno radila i posluživala mušterije. Ma, uživam ja u poslu. Najviše volim kad sve izorganiziram, pa samo trčkaram s kraja na kraj radnje i skupljam potrebno. I mogu i znam i telefonirati istovremeno i šaliti se s kupcima. Al´ kad krene nizbrdo, Murphyjevi zakoni potvrđuju se jedan za drugim.

Tijekom jutra ustanovila sam da mi nije stigao naručeni materijal, a postojeći mi je pri kraju i neću uspjeti sve napraviti. Telefoniram, materijal stiže tek sutradan u podne. A do tada posao mora biti finito. U glavi slažem plan B. Vrijeme curi. Jedan stroj malčice šteka, traži stalnu prisutnost. Pa kad odem od njega, javi mi se zvučnim signalom. Nazvonio se jučer, jadan, a meni polako ali sigurno ti signali počeli bušiti glavu. Nervoza raste. Poslužujući tako istovremeno dvije gospođe i usput pomažući stroju, pogledam na sat – mala Potočnica je već gotova s nastavom! Gospođe znam, i one imaju prvašiće, nisu mi zamjerile što sam ih potjerala. Juriš u školu. Malo brzi hod, malo trk. U trku ustanovim da sam u javnost izašla u čizmama!!! Imam na poslu čizme s umjetnim krznom, dušu dale za kameni pod i protiv upale mjehura. Al´ su žute, bodu u oči. Vani raja u kratkim rukavima, ugrijalo u nas i preko 20. A ja u čizmama. I oprala me Potočnica kad sam došla po nju. Em sam zakasnila, em sam došla u žuuutim čizmama. Reče da joj je neugodno hodati pored mene... I meni je, mrvu, al´ što sad. Neka se priča po gradu...

Dođem na posao, prešaltam se u petu brzinu. Radi ovo, radi ono. I zeznem dvije narudžbe. Napravim krivo. Puna isprika, uspijem dogovoriti da za sutradan napravim kako spada. Popodne došla ranije u radnju. Radila onaj veliki posao dok nije nestalo materijala. Nakon toga uspjela riješiti sve zaostatke, pripremiti taktiku za slijedeći dan. U međuvremenu mi je stigla manja Potočnica. Nije htjela s tajom i starijom ići kod ortodonta. Starija već dvije i pol godine nosi aparatić, svaki mjesec mora na kontrolu. Tako je meni mlađa ostala na čuvanju. Pa uleti svako malo s nekim pitanjem ili idejom... Preživjele i to. I još poslije posla, kad se dragi vratio, s njim otišla do jednog dobavljača po dio dogovorene robe. Roba je trebala biti pripremljena prije mjesec dana. Puno posla na sve strane, nije stigao napraviti za mene. Kud baš za mene? Valjda jer ne vičem i ne psujem, tek svako malo nazovem ili pošaljem poruku.

Takav mi je bio jučerašnji dan. Danas je sve išlo po špagi, taj plan B. Manje ću zaraditi, jer su dio mog posla odradili partneri, no posao je gotov. Prije nekih pola sata isporučen. Naručeni materijal stiže tek oko 13 h, javio mi vozač. Drugi niti danas nije stigao poštom. Ne živciram se, moj stres je prošao.

Da nije jučer sve bilo samo užurbano i problematično, pobrinula se jedna starija gospođa zbog čije sam geste zaspala sinoć s osmijehom na usnama. U svoj onoj gužvi i gunguli, ta mi je gospođa – nakon moje obavljene usluge - poklonila ružu! Misleći na mene taj dan, ubrala je ružu iz svog vrta i tko zna iz kojeg kraja grada donijela mi. Duboko ganuta, zahvalila sam joj što mi je uljepšala dan. "Kad ste Vi tako ljubazni i dobri, i uvijek mi pomognete i napravite točno kako treba."

Jučer smo gledali priredbu naše osnovne škole. Četvrti, peti i prvi razredi pokazali su neka svoja umijeća. Mala Potočnica jedva je dočekala nastup:



Tijekom predstave pročitana su imena učenika koji su sudjelovali na raznim natjecanjima, državnim, regionalnim i ostalim. U školi su mojoj starijoj Potočnici rekli da treba doći na priredbu, jer će biti pročitano i njeno ime i dobit će nagradu, knjigu ili slično. Posebno se dotjerala za tu zgodu. U rafalno izgovorenim imenima i nabrajanju natjecanja i osvojenih mjesta, čulo se njeno ime i da je osvojila 3. mjesto na regionalnom natjecanju KLOKAN BEZ GRANICA (to je inače i međunarodno matematičko natjecanje). Prozvani učenik digao bi se sa svog mjesta i bio nagrađen pljeskom. Tako je bilo i s mojom matematičarkom. Sa stidljivim smiješkom ustala se i brzo opet sjela.

E, al na kraju zabavnog dijela priredbe, pozvani su svi učenici s natjecanja da dođu na pozornicu gdje će im ravnatelj predati nagrade. I nabrojana su sva natjecanja osim Klokana. Učinjena je i zajednička fotka. Moje dijete ostalo u publici. Nije prozvana. Pitam voditeljicu programa, ne zna ništa, ona pita učiteljicu matematike, i ova kaže da su klokanovci samo pročitani i ne dobivaju nikakvu nagradu. Niti se slikaju. Mislim, halo?!!! Ne mogu vam opisati razočaranje, i njeno i naše. K´o pokisle kokoši vratismo se kući. Malena je veselo pocupkivala pored nas, a nas se troje s gorčinom vuklo doma...

Reći ću ja već ravnatelju za taj propust, stvarno nije fer. I da se donese odluka o dodjeli nagrade i da joj se preda ta nagrada naknadno, nije to to. Šteta, velika šteta. Džaba pohvalnica za odličan uspjeh u petom razredu, kad je ovdje zakinuta. Tajo joj je savjetovao da se slijedeće školske godine javi na bilo koje drugo natjecanje osim Klokana. Ne bude je Klokan više vidio, ziher.

U nedjelju je Zajednica Talijana organizirala plesnu predstavu "Ritam u srcu" na kojoj su nastupale plesne skupine "Blue Dream", "Junior", "Mambo Two", polaznice baletne škole i mažoretkinje, među kojima i moja starija Potočnica.



Sat i pol plesa, prekrasnih i uigranih koreografija, i onih malo manje. Plesna skupina "Blue Dream" djeluje već pet godina, okuplja djevojčice i djevojke sklone modernom plesu. Za glazbene podloge svojih plesnih nastupa biraju najčešće hitove s top ljestvica (strane), žestoke i brze ritmove, ali i južnoameričke i laganice. Jako dobro su uigrane, iako su koreografije brojne i komplicirane. K tome očita ljubav prema plesu i atraktivni kostimi – razlog za uspjeh.




Nama stvarno nije dosadno. Evo, danas je školska priredba. Mlađa Potočnica sudjeluje. Sva je ustreptala, nastup je obavijen tajnom (kao, mi roditelji ne smijemo znati o čemu je riječ, a moraš im prirediti odjeću i dodatni pribor...). Najviše je muči što moraju nositi dvije majice na sebi (donja je bar dvaput veća od njene veličine) i jednu skidaju tijekom nastupa. Striptiz?!

Moje curke su uspješno završile budokai natjecanje. Starija Potočnica osvojila je drugo, a mlađa PRVO mjesto u svojoj kategoriji! Skupilo se dosta natjecatelja i promatrača. Iz grupe mojih Potočnica samo njih troje sudjelovalo je u borbama, ostali su navijali. Nekoliko prisutnih osvojilo je nove pojaseve. Naime, svaki trener daje prijedlog za svoje sportaše - ukoliko su dovoljno napredovali i trudili se – za osvajanje slijedećeg pojasa. Proglašenje dobitnika novih pojaseva obavlja se na ovakvim natjecanjima. Tako su moje curke na natjecanju na Jordanovcu dobile žute pojaseve. Između dva pojasa mora proći razdoblje od bar tri mjeseca.

Još uvijek u hodu učimo pravila. Do sada smo vidjeli i dva načina borbi. U Zagrebu su borci lakših kategorija nosili zaštitne kacige i polurukavice, u Umagu su bili bez. Te su moje Potočnice ovaj vikend zaradile i ogrebotine i masnice. U Zagrebu je borba bila do prvog udarca, zatim se prekidala, bodovala i nastavljala. To je odgovaralo starijoj Potočnici, mlađa nije bila zadovoljna. U subotu je borba trajala tri runde, unutar rundi nisu bili prekidi, sudac bi samo uzviknuo boju pojasa koja osvaja bod. Između rundi trajala je borba na tlu. Međusobno naslonjeni leđima, protivnici bi sjeli na strunjaču i na znak se okretali jedan prema drugom te nastojali oboriti na pod protivničkog igrača.

O ovakvom, za nas novom, načinu borbi, trener je rekao par riječi na prethodna dva treninga, ali nije demonstrirao takvu borbu. Kako smo curke uvijek navikli na to da im unaprijed kažemo što ih očekuje a za ovaj susret nismo ništa znali, bile su u teškoj neizvjesnosti. Na svu sreću, starija je Potočnica imala drugu borbu po redu pa je mogla vidjeti u prvoj borbi na što to uopće liči. Prepala se. Za protivnicu je dobila mlađu, mršaviju, jednako visoku ali iskusniju djevojčicu. I na početku dobila jedan udarac ispod oka i drugi u nos. Potekla krv. Umjesto da se naljuti i krene u napad, skroz se povukla. Samo se branila. Vidjela sam na njoj da bi najradije pobjegla sa strunjače. Tek se u trećoj rundi vratila u borbu, ali nažalost bilo je kasno. Izgubila je s bodom razlike. Rasplakala se, naravno. Nakon što smo je utješili, uhvatila se za teoriju da se bar ne treba više boriti...

Mlađa Potočnica pobijedila je dvije protivnice. Prvu s bodom razlike. Srčana, nije se dala. Nije oborena na tlo niti jednom. Većinom je upotrebljavala nogu i time štitila glavu. U drugoj borbi povela je odmah na početku. Pri rezultatu 5:0 za nju, oborila je protivnicu dvostrukim udarcem nogom. Djevojčica je pala. Dobila je udarac u trbuh, zaboljelo ju je i sudac je prekinuo borbu proglasivši mog cvrčka pobjednicom. I sad nešto što je taji i meni vrijedilo više od svih medalja i uspjeha. Na kraju borbe natjecatelji se zagrle. Običaj koji mi se sviđa. Mlađa je Potočnica zagrlila protivnicu i ispričala joj se zbog udarca. Nakon proglašenja pobjednice, potrčala nam je u naručje, a zatim se otrgla i otišla do suparnice koja je plakala u tatinom naručju. Moje dijete još se jednom ispričalo djevojčici što ju je udarila. Zasuzile oči tog tate, oči ostalih roditelja. Tajo i ja – moram li reći? Ponosna sam strašno.

Vikend. Radni. Neka, Talijani se vrzmaju po gradu. Jučer su imali praznik, nagužvali se na granici. A moji su mili, ne znajući za gužvu, baš jučer išli u koperski Mercator. Po špežu ilitiga fasung. I kupiti mlađoj Potočnici kućne šlapice. Već mjesecima obilazimo trgovine u potrazi za visokim šlapicama u koje stanu ortopedski ulošci. Dijete nosi broj 32, a takvih šlapica najčešće ima tek za malecku dječicu. Ter je jučer moj dragi ubacio curke u auto i obećao da se ne vraća iz Kopra dok ne kupe šlapice. Predvečer stiže SMS: "Kupili šlapice. Jeeeee!" Obišli su desetak trgovina, bar je to bila prilika da Potočnice vide grad Koper. Naime, otkako su se izgradili Mercator i Interspar te OBI, supermarketi i trgovački centri, nemamo više potrebu ulaziti u sam grad, tako da nas u centru nije bilo desetak godina. Osobno - nemam baš lijepe uspomene iz tog grada, jer sam u ondašnjoj bolnici ležala dva puta, s tužnim povodom. Sad je tajo proveo svoje curke uličicama i trgovima. I uspješno obavio kupnju.

Danas Potočnice imaju budokai natjecanje. U prednosti su pred natjecateljima iz Zagreba, Kutine i još nekih gradova, jer se ovaj put bore na domaćem terenu. Pet minuta od kuće. Tajo ih je odveo, tamo će ih snimati. Ja uskoro vješam obavijest na vrata da me nema neko vrijeme, odoh navijati. Svaka čast poslu, ali meni su moji crvčci najvažniji. Tko zna hoće li htjeti slijedeće školske godine uopće trenirati budokai, i gdje će se održavati prvenstva i osvajanje pojaseva. Treninge ove godine nisu imale redovito, kad su imale – jedine su se trudile odraditi sve kako spada. Ostatku grupe izgleda nedostaje motivacije i bojim se da je to zarazno. Već je starija najavila da joj se ne sviđa na treninzima. Curke su gipke, mogu napraviti špagu, most, dodirnuti dlanovima pod pri pregibu, staviti nogu za vrat. Pa im se ostatak ekipe ili izruguje ili zavidi. Što su ti djeca. Uvjeravamo ih da su onda u velikoj prednosti pred ostalima i da mogu ostvariti jako dobre rezultate na slijedećim natjecanjima. Nećemo forsirati, nikad ni nismo.

Sutra opet povod za ushit i ponos. Starija Potočnica nastupa sa svojim mažoretkinjama kao gošća Talijanskoj zajednici na njihovoj priredbi. Slijedeći tjedan se u Umagu odvija "Crofish" - 1. sajam ribarstva i ribarske opreme. Međunarodni. I tu će mažoretkinje pokazati svoje umijeće.

Još malo i završava škola. Neki su testovi već napisani, neke ocjene zaključene. Brojimo sitno. Sad predstoje planovi za ljeto. Boravak kod baka i dide, odlazak starije u Zadar s prijateljicom, dolazak bakice iz Siska, dolazak kumice iz Zagreba, dolazak sestre i šogora na oporavak - nakon što nećakinja rodi malu curicu. Krajem ljeta odlazak na upoznavanje s tom istom malom curicom... Moram zakočiti. Ljeto nije ni počelo, ja već na kraju.

Ugodan i sadržajan vikend svima vama, dragi moji, uz jedan veseli osmijeh male Škrbamace!

Jutros bura dere. Mojoj su mlađoj Potočnici na putu do škole skoro nožice zalepršale po zraku koliko nas je nosilo. Nas dvije – sedamdesetak kila žive vage. Držimo se za ruke i vrištimo na buri. Uši se djetetu zamrzle. A i ja sam glumila proljeće u majici i vesti... Popila sam jutros kavu s dragim, ali u zatvorenom kafiću. Čekam ljepše sutra... Uglavnom, ugrijala se malo, razbudila prvom jutarnjom i odlučila krenuti u boj s buretinom naoružana fotoaparatom (nosim ga stalno u torbici, već rekoh). Dragi moji, podijelite sa mnom užitak pogleda na Alpe. Kako nemamo u gradu "čarapu"-vjetrokaz (ono što laprda na autoputu da nam pokaže smjer i brzinu vjetra), da bih vam dočarala bar malo koliko je jutros puhalo, uslikah zastave s našeg trga.

Priključujem se akciji prikupljanja fotografija radnih kutaka. Baš sam bila lijepo sredila stol, pa pomislih – zašto ne? Iako mi ova "akcija" pomalo nalikuje na ispunjavanje školskih leksikona (a to mi je zgodno i simpatično, inače ni ne bih objavljivala sličicu), eto i moje fotke. I opet, nadam se, ništa ne odaje kojim se poslom bavim, he-he...

I danas naša gradska zvjezdica pokazuje istu ludu temperaturu, ali je ipak puno toplije nego proteklih dana. Jutros je bilo 14°C (imam vanjski i unutarnji termometar u spavaćoj sobi, pa - uz pogled kroz krovni prozor - čim otvorim oči, znam kakve su vremenske prilike). Sunce sve jače grije, tijekom dana će vjerojatno doseći i dvadesetku. Zrak je rezak, bura je propuhala sve ulice i uličice, može se disati punim plućima. Jedino nam je more izgubilo miris, trebat će opet nekoliko dana topline da se osjeti onaj dobro poznati miris. I da se usudim prije posla sjesti u svoj kafić i na svježem zraku popiti prvu jutarnju.