Marketing
Budokai traditional open Umag
Moje curke su uspješno završile budokai natjecanje. Starija Potočnica osvojila je drugo, a mlađa PRVO mjesto u svojoj kategoriji! Skupilo se dosta natjecatelja i promatrača. Iz grupe mojih Potočnica samo njih troje sudjelovalo je u borbama, ostali su navijali. Nekoliko prisutnih osvojilo je nove pojaseve. Naime, svaki trener daje prijedlog za svoje sportaše - ukoliko su dovoljno napredovali i trudili se – za osvajanje slijedećeg pojasa. Proglašenje dobitnika novih pojaseva obavlja se na ovakvim natjecanjima. Tako su moje curke na natjecanju na Jordanovcu dobile žute pojaseve. Između dva pojasa mora proći razdoblje od bar tri mjeseca.
Još uvijek u hodu učimo pravila. Do sada smo vidjeli i dva načina borbi. U Zagrebu su borci lakših kategorija nosili zaštitne kacige i polurukavice, u Umagu su bili bez. Te su moje Potočnice ovaj vikend zaradile i ogrebotine i masnice. U Zagrebu je borba bila do prvog udarca, zatim se prekidala, bodovala i nastavljala. To je odgovaralo starijoj Potočnici, mlađa nije bila zadovoljna. U subotu je borba trajala tri runde, unutar rundi nisu bili prekidi, sudac bi samo uzviknuo boju pojasa koja osvaja bod. Između rundi trajala je borba na tlu. Međusobno naslonjeni leđima, protivnici bi sjeli na strunjaču i na znak se okretali jedan prema drugom te nastojali oboriti na pod protivničkog igrača.
O ovakvom, za nas novom, načinu borbi, trener je rekao par riječi na prethodna dva treninga, ali nije demonstrirao takvu borbu. Kako smo curke uvijek navikli na to da im unaprijed kažemo što ih očekuje a za ovaj susret nismo ništa znali, bile su u teškoj neizvjesnosti. Na svu sreću, starija je Potočnica imala drugu borbu po redu pa je mogla vidjeti u prvoj borbi na što to uopće liči. Prepala se. Za protivnicu je dobila mlađu, mršaviju, jednako visoku ali iskusniju djevojčicu. I na početku dobila jedan udarac ispod oka i drugi u nos. Potekla krv. Umjesto da se naljuti i krene u napad, skroz se povukla. Samo se branila. Vidjela sam na njoj da bi najradije pobjegla sa strunjače. Tek se u trećoj rundi vratila u borbu, ali nažalost bilo je kasno. Izgubila je s bodom razlike. Rasplakala se, naravno. Nakon što smo je utješili, uhvatila se za teoriju da se bar ne treba više boriti...
Mlađa Potočnica pobijedila je dvije protivnice. Prvu s bodom razlike. Srčana, nije se dala. Nije oborena na tlo niti jednom. Većinom je upotrebljavala nogu i time štitila glavu. U drugoj borbi povela je odmah na početku. Pri rezultatu 5:0 za nju, oborila je protivnicu dvostrukim udarcem nogom. Djevojčica je pala. Dobila je udarac u trbuh, zaboljelo ju je i sudac je prekinuo borbu proglasivši mog cvrčka pobjednicom. I sad nešto što je taji i meni vrijedilo više od svih medalja i uspjeha. Na kraju borbe natjecatelji se zagrle. Običaj koji mi se sviđa. Mlađa je Potočnica zagrlila protivnicu i ispričala joj se zbog udarca. Nakon proglašenja pobjednice, potrčala nam je u naručje, a zatim se otrgla i otišla do suparnice koja je plakala u tatinom naručju. Moje dijete još se jednom ispričalo djevojčici što ju je udarila. Zasuzile oči tog tate, oči ostalih roditelja. Tajo i ja – moram li reći? Ponosna sam strašno.
Post je objavljen 05.06.2006. u 08:43 sati.