Sitnice. Nečija SMS poruka, telefonski razgovor. Komentar na post. Ljudski kontakti, samo par riječi. Dovoljno da budeš sretan. Time se hrani moja duša. Evo, samo par random kontakata.
Prekjučer. Pišem post o lakim notama. Obično imam hrpu misli, ideja, i ne prenesem ih sve u post. Tako pomislih i na svog kumića, sina vjenčanih kumova mojih roditelja. Glazbenik. Od malih nogu. Završio istu osnovnu glazbenu školu, pa srednju. U Zagrebu upisao Glazbenu akademiju, smjer jazz. Sad živi u Austriji, zarađuje svirajući po svijetu. Iza njega je bogata karijera. Kao mladac upao je u oči nekim pjevačima i menadžerima. Balavac bio, a već je putovao svijetom kao pratnja velikanima naših lakih nota. Svirao Šerfeziju i inima, Radojki Šverko. S njom nas je i upoznao. (Susret u vinogradu, veselu feštu s tom dragom i srdačnom ženom društvo mojih roditelja i dan-danas prepričava.) U tim rijetkim susretima s kumićem, upijala sam njegove priče o koncertima, o slavnima osobama čije sam glasove čula s radio prijemnika i gledala ih na TV-u. Nisam bila zavidna, ne. Veselilo me to što je on uspio, što je ostvario svoje snove, što mu je glazba postala i posao i uživanje. Živio je i u Americi, svugdje ga je bilo. Zadnji put smo se vidjeli prije dvije godine. Javio mi se na glazbenom proputovanju Istrom, popismo kavu jedno ljetno jutro. Razgovor ugodni. Gdje smo, što smo, čime se bavimo. Dječica, stanovi, planovi. Izgrlismo se i izljubismo, do nekog slijedećeg susreta. E, nije bio susret, samo telefonski razgovor. Prekjučer. Neko rano popodnevno doba, zove me dragi iz auta. Sluša Radio Maestral. Čuje mog kumića. Radio postaju ja ne mogu čuti, predaleko smo. Tražim po Internetu brojeve kontakta, glazbenog urednika ili bilo kakav telefonski broj koji mi može poslužiti u potrazi za dragim čovjekom. Kad, zove dragi da sad čuje kumića na drugoj radio postaji. Najavljuje večernji jazz koncert u jednom istarskom gradu. He, imam ja asa u rukavu i divnu osobnu koju mogu zamoliti za uslugu. SMS vamo, SMS tamo, stiže broj mobitela. "Dobar dan!" – "Dobar dan!" – "Ja sam ta i ta, dobila sam Vaš broj, u potrazi sam za tim-i-tim, da li biste me kako mogli povezati s njim?" – "Kako da ne, evo ga sjedi pored mene, sad ću Vam ga dati." Oduševljenje s druge strane "bežice", kako sam ga uspjela naći. Minuta-dvije-tri razgovora. Hoćemo li se vidjeti? Nažalost, ne. Neka, glavno da smo se čuli. Mojoj posrednici, anđelu dragom, zahvalih i činim to i ovim putem!!!
Part two. Jučer u radnju ulazi mladi par. Muškarac tako poznat, budi neke davne uspomene. Gledamo se, smiješimo. Krene priča. Sin je mog školskog kolege iz osnovne škole. Tata mu je par godina dolazio kao ljetna ispomoć u našu policijsku upravu, sreli smo se, vidjeli nekoliko puta. Pa je sad poslao sina svoga da mi se javi i da mu učinim uslugu. Kako da ne! Rukovasmo se, zahvališe se, odoše s osmijehom. Meni od uha do uha. Mladi gospodin je pljunuti otac, kao da sam njega gledala...
Ma, moram vam i ovo ispričati. Ne mogu ja to zadržati za sebe... Jedan od mojih gradskih dobavljača. U điru je, pa mi je sam donio u radnju naručenu robu. Znamo se ohoho, još iz Digitronskih vremena. Malkoc stariji od mene, ali smo već odavno na "ti". Zna ga i moj muž jednako dobro. Preda mi čovjek robu, ja mu to potpišem, pa popričasmo još malo. "Smijem li ti nešto reći?" - "Reci." - "Znaš, prolazim neki dan autom pored tvoje kuće. Vidim s leđa neku dobru žensku kako se hvata za kvaku. Onako, baš dobra." - "?" - "Prođem autom, pogledam u retrovizoru a ono – ti! Znaš, baš dobro izgledaš!" Muljao čovjek meni, ne muljao, digao mi moral. Narasla par centimetara. Rekoh da neću do sreće, miline i samodopadnosti ni spavati te noći... Jedva dočekala reći dragom. Nasmijao se, šeretski. Zna on. Da sam ja dobra. Koju kilu da mi je nabaciti na kosti ne bi škodilo, ali sve u svemu...
Post je objavljen 29.06.2006. u 09:31 sati.