U subotu popodne postadoh svjesna da su otišli: dočekalo me prazno potkrovlje. Ni mirisa tek skuhanog ručka, ni zvuka televizora, ni dječjih glasova... Provedoh vrijeme do popodnevne smjene u tumaranju po kući, pregledavanju i planiranju što bih sve mogla napraviti. Ostadoh bez popodnevne kave. Kako ću je sama popiti?! Jutarnju još kako-tako, navikla sam i bez društva, ali popodnevnu... Nema šanse.

Nahranih mačka, pomazih ga malo, popričah s novom susjedom i na posao. Da, susjedi su mi se doselili. U subotu su u 7 h ujutro zvonili na ulazu. Nisu se sjetili tražiti ključ od ulaznih vrata. Na sreću da smo već bili budni, inače bih im skinula svece s neba. Te im dadoh i ključ od kliznih dvorišnih vrata, da si iskopiraju... Odradila popodnevnu šihtu, kao da i nisam. Žive duše nije bilo. Sve što je došlo – ako je došlo – vjerojatno se hladilo u moru. Baš je nekom bilo do šetnje po 30°.

Nedjeljna kavica u zaista ugodnom društvu. Koliko se rijetko vidimo, toliko se onda do sita napričamo kum i ja. Baš o svemu. Znamo se već petnaest godina. Radili smo zajedno šest godina, čak zajedno uređivali i tiskali lokalne novine. Dobar je moj kum, načitan, rječit, blag i drag. Uživam ga slušati. I tako, uljepšao mi je nedjeljno jutro. Pa se vratih dvorišnom mačku, pročavrljah i s njim. Javili se moji mili. Dobro su, sve je u redu, zabavljaju se, ljuduju.

Dan mi je protekao u pospremanju. Malo-pomalo. Imala upaljen TV, National Geographic, bacila pogled na dokumentarce o životinjama, vulkanima, vjetrovima. Pa usput oprala zavjese, posteljinu. Dragi mi kupio u slovenskom Mercatoru set vakuum vreća za odjeću. Ukupno 7 komada, oko 20 €. Sve ih lijepo popunila s vansezonskom odjećom. Napravila priličan posao, za kakav bi mi u uobičajenom tempu trebalo par dana... I obišla navečer radnju, očistila stroj, namjestila klimu da mi odmah ujutro hladi. Muvalo se nešto Čeha po gradu, sporadično... Jesu li mi nedostajali moji? Ne pitajte...

Jutros sam se čula s dragim i starijom Potočnicom. U prijestolnici su. Uspjeli su čak dogovoriti sa šogoricom da dođe kratiti vrijeme nećakinji. I uspjela je, po običaju, tetka zakasniti, pa su je čekali, pa je nakon sat vremena već bila nervozna i zvala brata svoga da dođe. Nije mogla više od sat vremena odvojiti za nećakinju... Ne, nije joj problem otići s posla. Ma, to je neka druga priča. Moja šogorica...

Popodne više neću biti sama. A za vikend bismo se opet trebali skompletirati. Mlađa Potočnica već je u subotu zaključila kako će ostati samo tjedan dana, i da želi u ljetni kamp od početka. Najljepše je doma...