Pored četiri krovna prozora, imam i dva "normalna". Južna. Ljeti imamo navučene rolete na krovnim prozorima, dižemo ih jedino za ružna i tmurna vremena. Tako pogled u svijet ostaje samo kroz južne prozore. Gledamo na proširenje naše (jednosmjerne) ulice pretvoreno u parkiralište pored drvoreda i travnjak ispred susjedne zgrade. Zelenilo je raskošno, još ga nije sparušilo sunce i vidik je krasan. Ni prevelikog prometa još nema, auti su uredno poredani po parkirališu. Čak i pješaci koriste blagodati sjene koju pruža drvored i susjedna živica.

Zanimljivo, ljeti prolaznici hodaju isključivo posred ceste. S malom djecom, u troredima, četveroredima i inim –redima. Ne šljive živu silu, ni podatak da i s jedne i s druge strane ulice imaju nogostup. Drito po sredini. A vozači, pogotovo domaći – bahati i blentavi, opale po gasu pa svako malo čuješ škripu kočnica. Onda zaredaju vozači koji voze u zabranjenom smjeru. Moje Potočnice već znaju da se s početkom sezone udvostručuje oprez pri prelaženju ulice (naravno, koristi se zebra), jer se mora gledati i na jednu i na drugu stranu. Ako i nema nekog neopreznog i smušenog vozača koji krši propise (a na raskrižju gdje završava naša ulica odnosno - iz suprotnog smjera - počinje teći zabrana prometa, lijepo stoji prometni znak koji kaže što se smije a što ne), iz tog zabranjenog smjera dolaze bar biciklisti. I oni koriste sredinu ceste.

Ove se godine uvodi naplata parkiranja po centru. Bit će gužve, nervoze, ljutnje. Imamo rampu na ulasku u tzv. stari grad. Obično se ispostavi da ima više vlasnika kartice za prolaz kroz rampu nego vlasnika automobila iz tog dijela grada – i zaposlenici unutar starog grada žele što bliže parkirati, a da ne govorimo o dostavnim vozilima. Dobar dio grada sad je okovan stupićima koji onemogućavaju parkiranje po nogostupima, tako da će ove sezone biti glavni zgoditak naći parkiralište. Možda se ljudi nauče koristiti veliko parkiralište na obali, na samom ulasku u grad, otkuda za par minuta stižu u centar, šećući uz more i drvorede.

Postavljeni stupići unijeli su promjenu i u moj život. Kako mi je radnja u pješačkoj zoni, logično bi bilo da se može slobodno kretati po toj zoni, bez opasnosti, pogotovo za djecu koja se igraju po trgićima. Zbog policije, koja nije reagirala na takve vožnje, grad je morao postaviti i znak zabrane na početku moje "radne" ulice, iako je sama ulica fizički podignuta iznad razine susjedne ulice kroz koju teče promet. Ni taj znak nije omeo razne dostavljače da prolaze pješačkom zonom. Nije problem ako netko polako i oprezno vozi, ali se uvijek nađe netko tko projuri ulicom na opći užas prolaznika i nas koji radimo ovdje. Nedavno je jedna takva budala uništila kamiončićem sanduk za roletu iznad izloga zlatara. Sanduk je izbočen na fasadi nekih tridesetak centimetara, možete si misliti kako je ovaj vozio kad je probio sanduk u duljini od nekih metar! Rascvjetao se lim, prolomio se neugodan zvuk ulicom, svi smo izletili van. Stao kamiončić, izašao nadobudni vozač, pogledao uništeni nosač rolete, slegnuo ramenima i nastavio dalje. Vlasnik zlatarne još nije otvorio radnju, jučer je stigao iz Češke (gdje se bogate naši lokalni zlatari? U Češkoj. Voze aute čeških registracija, žive ko mali bogovi.). Doveo majstora da procijeni štetu. Mora mijenjati taj kompletni nosač. I ponovo staviti reklamu na njega... Elem, pred neki dan postavljeno je nekoliko stupića na početak naše ulice. S druge strane ulice je trg, također ograđen. Pa više neima prometa u nas. Dok vozači ne pronađu neki novi prolaz...