Vratili se dragi i ja. Ujutro otpratili Potočnice. Mlađa nam, uzbuđena zbog izleta, mahala kroz prozor autobusa.
Sjedila u prvom redu sjedala, pored vozača, ej! Tri prva razreda, šezdesetak razigranih klinaca, svaki razred sa svojom bojom kapica za prepoznavanje, dobro raspoložene učiteljice, otkačeni vodič i pouzdani vozač. A autobus na dva kata, ideš! Razgledanje tvornice sladoleda, Zelene lagune i akvarija u Poreču, vožnja brodicom, gradnja kula na pješčanoj plaži. Vrijeme prekrasno, sunčano i toplo. Nakon izleta dijete otišlo kod frendice na čuvanje i igru.

Starija Potočnica (hvala na pohvalama za sličice, prenijet ću joj vaše izljeve ushita i oduševljenja) poslije škole, umjesto odlaska na pizzu, dogovorila kod prijateljice iz razreda ručak i pisanje zadaće. Snašlo se dijete.

Tajo Potočnik i ja proveli pola dana u autu. Put prema Zagrebu po sunčanom i suhom vremenu. Dosta vlage u zraku, nisam uspjela ništa uslikati. Motovun u nekoj poluizmaglici, pogled na more i zelena brda mutljikav. Džaba slikanja kad sličice ne bi bile onako pravo lijepe, kao poslije bure. Na cesti uobičajena zbivanja. Da smo malo brže vozili, morali bismo luđački kočiti zbog jednog policijskog auta koji se polukružno okretao na potezu Rijeka-Zagreb. Ovako smo prošli pored njega dok se izravnavao na dvjema suprotnim trakama. A bila bih ga uslikala i poslala mail u 24sata, stvarno. Onda se jedna mlađa ženskica skoro isprevrtala jer nije provjeravala lijevi mrtvi kut u kojem smo joj se našli dok je htjela preteći auto ispred sebe. Da o naglom kočenju u tunelima i ne pričamo. Ili o »profesionalnim vozačima« koji voze u tunelu s upaljenim pozicionim svjetlima. Strava i užas, ali to je već uobičajeno na našim cestama...

Od Zagreba vidjeli Selsku i Mirogoj. Dočekale nas nećakinje i moja mama. Stigli ručati i krenuli na groblje. Na Mirogoju nisam bila bar nekih 20 godina. I tu nas je vrijeme poslužilo. Iako je zrak bio težak i činilo se da će pasti kiša, razvedrilo se i sunce je pržilo cijelo vrijeme. Cvrkut ptičica, mrmor molitve, pjevanje zborova, plač, razgovor, zvuk automobila i autobusa. Miris cvijeća i svijeća. Šogor, sestra i najuža rodbina već su bili pored lijesa. Zagrljaji, jecaji. No, osjećaj drugačiji od pokopa mog taje, nije bilo one šupljine u srcu, ogromne praznine koja te cijelu vuče poput crne rupe... Ceremonija zajedno s misom trajala je puna dva sata. Već smo bili na izmaku snaga. Jest da je pop (tako nam se i predstavio, baš kao pop, padre dei ... poveri, zaboravih srednju riječ) bio neki narodski, drag i pristupačan ali ga je odužio... Groblje samo po sebi je lijepo, vidjeh spomenike iz pretprošlog stoljeća, neke očuvane, neke poklekle pod zubom vremena. Drveće, opet cvrkut ptica, škripa koraka. Da, to me jako zasmetalo, morali smo brzo koračati jer su oni »vozači« sprijeda ubacili u treću brzinu pa smo izgledali poput maratonaca. Gdje je tu pijetet prema pokojnici, ucviljena rodbina trčkara za lijesom...

Vratili se kući, prošli i kroz pljuščinu negdje iza Karlovca, sapralo i nas i cestu bogovski, no kako smo se približavali Rijeci, rastvaralo se nebo i opet pokazalo Sunce. Doma smo došli u smiraj dana, pokupili mlađu Potočnicu. Starija nas dočekala mašući s prozora. Izljubili se, izgrlili, odslušali priče kako je proveden dan...