Zovem jučer servisera. Znamo se već devet godina. Skoro da mi je kućni prijatelj. Zovem ga kad ga trebam, i ponekad kad se ne čujemo mjesecima zvrcnem da čujem kako je. Radi stalno, taj nema godišnjeg odmora. Ako mi se ne javi odmah na mobitel, uvijek poslije nazove. Spreman pomoći, savjetovati makar improvizaciju dok ne dođe i otkloni kvar. Zovem ga, dakle, jučer. Spremam ručak, vrtim po glavi razne stvari i sjetim ga se nešto priupitati. Iz druge prostorije velika Potočnica započinje mi neku priču. Podviknem joj: »Ljubavi, pričam!« Dok upućujem tako riječi kćeri vlastitoj, u uhu odjekne zvonki smijeh: »Pričaj, ljubavi!« Već ga zamišljam, s probirštiftom u jednoj ruci i mobitelom u drugoj, sa šeretskim izrazom lica. Do sada mu je »ljubavi« govorila samo žena, kaže, a vidi sad – proširio se krug obožavateljica. Završavamo razgovor u dobrom raspoloženju, on vedar a ja sretna jer sam mu nehotice uljepšala dan. Držim mobitel u ruci, još uvijek mi na licu osmijeh od uha do uha, a na vratima se pojavljuje dragi, došao s posla. Iz sobice izviruje starija Potočnica, odnekud izranja i mlađa. Čekaju da im ispričam najnoviji biser. Muž: »Drugi put, kad ga budeš zvala zbog kvara, samo reci LJUBAVI i doći će ti isti dan.«