Kreativni odjel

RAZVOD

huc.blog.hr

(iz uputa za život)

Neki dan u novinama sam pročitao vijest
da se razvodi Nicole Kidman.
I Keith Urban.
Nakon dvadeset godina braka.

Jedan od najskladnijih holivudskih parova,
pisali su donedavno tabloidi.
Naravno. Tabloidi vole izmišljati lijepe laži
od kojih se može lijepo živjeti.

No čemu se čuditi?
Još jedno potonuće
u moru bračnih brodoloma.
To je više simptom bolesti društva i vremena
u kojem živimo nego neko iznenađenje.

Ljudi se naprosto ne trude.
Ljudi se naprosto podrazumijevaju.
Nitko ne radi na odnosu.

Radi se, doduše, na karijeri —
kao da će te ništavilo pitati
za broj skupljenih titula i citata.

Zdušno se radi na zaradi —
na projektima, bonusima…

Radi se na tijelu —
pumpa se, broje se kalorije, gutaju suplementi;
trbuh mora biti ravan,
a duša može biti pseće govno na asfaltu.

Radi se na imidžu,
na filterima i lažnim osmijesima,
avanturama koje se fotografiraju,
ali rijetko žive.

Radi se na remodeliranju kuhinje,
na biranju brendiranih pločica za kupaonicu
i tepihu koji će „upotpuniti“ dnevni boravak.

Radi se na bucket listama…

Na svemu i svačemu se radi —
samo se na ljubavi ne radi.

Ako ćemo pravo, to je stvar
Svemira:
uloženo vraćeno.

Tko god je pokušao
iz sjemena
uzgojiti
kakvu biljku,
voćku,
cvijet,
zna koliko je teško
uspjeti u tome.

Bilo da su u pitanju
čeri-rajčice,
ljute papričice,
kalikantus,
noćne frajle,
kanabis,
pa čak i obični
mini San Pedro
iz kojeg ne možeš iscijediti ni kapljicu
meskalina…

Brakovi pucaju
jer se ljudi ne trude,
jer im je sve drugo preče, važnije.

I onda ostaju djeca,
ta jadna razjebana djeca, ratni plijen,
razvučena na dvije strane
kao poderani džemper.

I je li vrijedilo? … svih tih filmova… Nicole?
Sly, u dokumentarcu Sly,
u završnici izjavljuje:
„Ne, ne vrijedi.*”

Budite dobri.
Budite nježni jedni prema drugima.
Svijet neće.
On će vas bušiti, lomiti, šutjeti nad vašim ranama.
Zato čuvajte jedni druge —
jer niko drugi neće.

Ne pitaj:
„Voliš li me?” —
to je za sapunice.

Pitaj:
„Što mogu učiniti za tebe? I:
Kako ti mogu pomoći?”

Stvar je istovremeno vrlo teška
i vrlo jednostavna.

Sretno.



--
*… bez doma, bez obitelji, bez ljubavi žene i djece
što je sve to?
to su samo slike, filmske slike
nečeg što nikada nije postojalo.
to nije život.
to je umjetnost.
to je plod mašte.
ovo je stvarno.
ovo živi, diše i umire i krvari.

i to trebamo čuvati.

Kišna večer....

taango.blog.hr

Kad more utihne

liviodinspiracija.blog.hr

Danas sam stvorio dva teksta.
Dva mala komadića mene,
uhvaćena između daha i misli.

Sad sjedim i osjećam prazninu.
Ne onu tešku, nego tihu, blagu,
kao kad more utihne nakon vala.

Pokušavam pisati treći,
ali riječi ne izlaze.
I shvaćam — nema potrebe.
Ne mora svaki dan biti pun.
Ne mora svaka tišina postati priča.

Ponekad je dovoljno reći:
Dosta za danas.

Sunce polako klizi prema horizontu,
valovi šapuću isto što i srce —
pusti, odmori, diši.

I to je lekcija sama po sebi.
Ne forsiraj ono što treba doći samo.
Stvaranje, kao i život,
ima svoj ritam.

31 dan do Božića

kockavica.blog.hr

Kako bismo izbjegli komercijalizaciju,
pokušat ćemo učiti nešto novo,
svaki dan,
ili svaki drugi,
na kraju krajeva,
sada radim u školi,
i moja sveta dužnost je širiti znanje,
jer Znanje je moć!

Međutim, kako je ipak predbožićno vrijeme u pitanju,
moramo ga nekome posvetiti,
svima je jasno da to može biti samo i isključivo jedna osoba.

Brgljez.
Stoga ćemo i nastojati teme prilagoditi njegovim krilima.

Krenimo.

Danas ćemo naučiti tko je Vittorio Sella.

Zna li netko nešto o njemu?

Koliko ruku imamo u zraku?

Vittorio Sella bio je Talijan.
I bio je fotograf.
Rodio je se davne 1859.g.

Jednog dana odlučio je ići sa unukom
prvog talijanskog kralja vojvodom od Abruzza,
u brda,
točnije planine,
još točnije tam visoko na Karakorum.

Tko zna gdje je smješten Karakorum?

E pa blizu Brgljeza,
više manje,
u svakom slučaju bliže njemu nego nama.

I tako si je Sella zabrijao fotografirati planine.
Nešto ko naša V.,
al ona brije na hranu,
i ipak je razumnija,
ali to je ta muško ženska razlika,
i razlog zašto žene duže žive.
Mi ipak ne stavljamo glavu na panj zbog svake ludosti koja nam prođe kroz glavu.

Ali da se vratimo Vittoriu.

Da bi on to mogao,
fotografirati mislim,
s ondašnjom opremom,
to je ipak bio malo žešći pothvat,
to mu moramo priznati.

Oprema mu je težila kakvih 30 kilograma.
Onda nisu imali današnja lake materijale,
pa ti bicikl od karbonskih vlakana teži pol kile.
A ne ne, tada je sve bio stvarno,
a stvarnost je teška,
i što te ne ubije to te ojača,
i zato su tada ljudi bili jaki,
ili mrtvi.
A ne ko današnje pahulje od muškaraca i žena,
pa cmizdre po društvenim mrežama,
slabi i živi.
Najgora kombinacija.

Tada nije bilo ni društvenih mreža,
pa ako si i cmizdrio,
bar to nitko nije znao,
eventualno tvoja mama ili best frendić,
a i oni su to zaboravili pod teretom svojeg stvarnog teškog života,
zbog čega su morali ojačati ili umrijeti,
pa tako ništa nije ostalo ovjekovječeno internetskom vječnošću dostupnih informacija.

Al opet sam skrenula...

Vittrio Sella prvi je fotografirao K2,
i iako su mu mnogi negativi uništeni,
jer surovost planine ne pita,
ona je jedina i jaka i živa!,
njegov opus od kakvih 250 fotografija,
vrijedan je doprinos povijest ljudskog roda.

Za razliku od 250 selfija koje svaka šuša uplouda na net svaki dan.

Toliko za danas.

Zadatak za dz:

- pronaći informaciju da li je imao ženu i djecu
- izabrati njegovu naj fotografiju i obrazložiti izbor
- pronaći Karakorum na karti
- reći ne nepotrebnom zatrpavanju interneta

INA

sewen.blog.hr

Ina i ja se volimo,
Ko Vjesnikov neboder gorimo,
Ispijamo kave, jedemo kolače,
Njene mi kobasice na putu znače.

Ina i ja se želimo,
Ina i ja se ne dijelimo,
Ina je spas za zeleni svijet,
Ona ima zeleno super 95!

Nevidljive igle, reski noževi

agava505.blog.hr

Neke stvari jednostavno ne mogu zaboraviti
o njima i ne pričam.
One su tu, provlače se kroz nabore duše i tu ostaju
ne događaju se slučajno, nepredvidive su,
ostavljaju dubok trag i snažno utječu na mene,
modificiraju se perspektive,
čini mi se da postaju navika...

Nisu to nježne ružine latice
to su nevidljive igle i reski noževi
koji bodu, grebu, režu,
produbljuju ožiljke od svega što je bilo,
mijenjajući me zauvijek...

S vremena na vrijeme
u pomoć dolazi Vrijeme
ono ne želi ništa mijenjati,
iz rane poneku iglu izvadi,
prisiljavajući me da pred svijetom
i dalje pokazujem
onu nesavršenu radost
koja se iza zatvorenih
vrata pretvara u istinu.



slika: iz net arhive

Putovanje (pjesmica iz Priručnika za djevojčice)

vermieterin.blog.hr

Idi zlato moje, idi za svojom zvijezdom
Pomest ću pred tobom sve puteve
Neka ti ceste budu suhe i ravne

Bura je, čisti nebo
najplavije plavetnilo
Beskraj j još veći
još beskrajniji udah
zraka u plućima

Raširi ruke koliko možeš
maksimalno
pokaži srce Suncu

Presložit ću zvijezde u povoljnije konstelacije
nek ti putokazi budu jasni
oprat ću stakla čarolijama
nek svjetlost uđe bez lomova

Bacit ću sve utege i spone
sve s tavana i sve to nas tišti odozgo
sve utege iz podruma i sve što nas priječi da isplivamo
i udahemo beskonačno

Mi,
kćeri svojih očeva
otplatit ćemo njhove dugove
pokrpati u sebi njihove rane
za našu djecu očistiti svoje puteve
od nekažnjenih grijehova
zatajenih

Poezija u drugom filmu - drugi susret

luki2.blog.hr

Pjesnička tribina Poezija u drugom filmu nastavlja u novoj sezoni s temom Pjesničke polifonije, u novom posebnom prostoru kavavane Kavkaz u centru Zagreba.

Govorilo se o prevođenju, važnosti pisanja vlastite poezije uz prevođenje; koliko nam prijevodi rumunjske poezije ((Adrian Oproiu) pomažu u shvaćanju njihovog pjesničkog razmišljanja... .Prevoditelji s rumunjskog i na rumunjski su i Ana Brnardić i Goran Čolakhodžić......

Važan dio programa bilo je i čitanje poezije gostiju prema vlastitom izboru.

Gosti su ovoga puta bili: Ana Brnardić, Adrian Oproiu i Goran Čolakhodžić.

Organizira: Centar za knjigu
Vodi: genijalna Sanja Baković

Fotke:



Divne pjesničke zbirke gostujućih autora....




S lijeva na desno: Ana Brnardić, Goran Čolakhodžić, Sanja Baković - moderatorica i Adrian Oprolu.

Ljub!

Nedovršena slika

star-rose-bloger.blog.hr

Umjetnik u tišini primakne kist,
onaj tren kad se boja zaustavi na rubu daha
i svijet se na trenutak umiri.

Na platnu se rađa nešto mekano,
linija koja zna svoj put
iako ga nitko ne imenuje.
Samo svjetlo i sjena
koje pronađu zajednički ritam.

Boje se prelijevaju kao misao
koja ne traži da bude izrečena,
a ipak nosi toplinu
koju samo jedno srce prepozna.

Sunce se u njima zadrži duže,
mjesec se smjesti u svoj tihi luk,
a zvijezde ostave sitne tragove
kao da pamte svaki pokret.

Kroz sve to riječi se pletu nenametljivo,
mekane poput daha što ostane u zraku
kada se ne želi reći,
ali se srcem govori.

Možda će netko vidjeti
samo lijepu sliku,
mir boja i tišinu platna —
no onaj tko poznaje moje boje
čuje više.

Neke se poruke nikada ne napišu glasno,
nego se ostave
kao trag kista
koji zna točno kome pripada.

Svijetu treba malo boje, milo moje.

ruka na bilu

potok42.blog.hr

pita se
da li bi teške metafore
tumačima vrištanja njegove duše
imale isti smisao
da nisu upoznali pjesnika
kao biće od krvi, kostiju i sna,
sa sudbinom od datuma i toponima?

pita se
da li bi uspjeli prodrijeti do
bezdana njegovog samopropitivanja,
susreta s prazninom
koja traži odgovore, tjeskobe -
uvoda u besmisao i sputanost,
a bez saznanja o njegovim
pretrpljenim osujećivanjima?

pita se
da li bi njegovu poeziju iskustva
pogledali kao pogled ispod površine svijeta,
kao ispovijed žrtve vremena bez časti,
a da ne drže svoju ruku
na njegovom bilu?

Kada prođe

agava505.blog.hr

Kada prođe
vrijeme našeg susreta
neizbježnostima
ugušeno

pred tragovima postojanja
izbrisano

prašinom pogleda
prekriveno

stiskom zagrljaja
umotano...

kada ono prođe

vjetrom života
nošeno

težinom rastanka
rasparano

čeličnim dvojbama
obavijeno ...


...kada
naše vrijeme
prođe

slovo
i
sjećanje
ostat će

na osjećaje
nikad
zaboravljene
zauvijek
sačuvane....




slika: iz net arhive

Zašto ne?

kockavica.blog.hr

Noćas sam sanjala putovanje.
Putovanje prijatelju Brgljezu u posjet.
Tamo negdje u Rusiji.

Odmah mi se za skute zalijepila neka špijunka,
kao za moju sigurnost,
i da me upozna sa običajima strane zemlje,
a zapravo da provjeri nisam li ja špijunka.

Kolegu Brgljeza nisam našla doma,
valjda je bio na nekom predavanju,
pa sam mu samo ostavila sliku
neku improvizaciju na papiru
što sam ga našla kod njega u stanu,
kako bi znao da sam mu bila u posjeti,
(stan mu nije bio pretjerano uredan,
nek se zna,
al to je tak s muškima).

Poslije više nisam znala pronaći gdje sam parkirala auto,
ali moja špijunka me vodila sigurnim putevima,
zapravo me prvo htjela provesti nekim mračnim,
kofol kratica,
reko hvala ne bih,
imam dvoje djece
i ne mogu se tuda provući,
onda me ipak provela normalnim putem.
Bila sam sretna što mi djeca spavaju u smotuljku na leđima
pa se ne moram još i njima baviti dok ne riješim problem.

Sve je bilo prepuno brutalističke arhitekture,
zadivljujuće,
impresivne,
velebne,
kakva samo u snovima može biti.

Moje veliko putovanje,
a sve bez da domaćina nađem kod kuće.

Međutim, nisam se najavila,
pa je i to u redu,
drugi put ću se najaviti,
pa me možda odvede u muzej
ili hram posvećen brgljezima,
popit ćemo čaj od kurkume,
i nećemo pričati o blogerima koje znamo,
jer biti će previše ljepote oko nas.

Svjetlost će se prosipati kroz snijegom okićene grane,
micat ćemo prstima u smrznutim kaljačama,
crvenih noseva,
zdravih misli.

Možda ga upoznam sa svojom sjenom špijunkom,
zgodna mačka,
bilo je i toga kroz povijest,
da su ptice i mačke prijatelji.
Zašto ne?

Poklanjam ti....

taango.blog.hr

Schiller: AN DIE FREUDE

potok.blog.hr

An die Freude

Freude, schoener Goetterfunken,
Tochter aus Elysium,
Wir betreten feuertrunken
Himmlische dein Heiligtum.

Deine Zauber binden wieder
Was die Mode streng geteilt.
Alle Menschen werden Brueder
Wo dein sanfter Fluegel weilt.



Oda radosti (dio)

O, radosti, kćerko raja,
Što je nebo dade nam,
Pijani od žarkog sjaja
ulazimo u tvoj hram.

Tvoje bajno tkanje veže
Površni što rasu svijet.
Ruka ruku bratski steže,
U tvom krilu mir je svet!


Nije da sam baš ovim zadovoljna ali vježba pomaže.:)))

IZMEĐU

sewen.blog.hr

Ko ledeni dani kad život te stegne,
Čekaš da tuga ko bjanko ček legne,
Al osmjeh ko štit na umornom licu,
Opet će s tobom na ulicu!

Negdje se nebom izgubilo svo znanje,
Da mogli smo više k'o što možemo manje.
Kad sklopimo oči, bez sjećanja nova,
Tad imamo ništa, u hvataču snova...

Između dobro sam i nisam, jedan je udisaj samo...
Povučeni u sebe, o tome ne pričamo.
Između mogu i ne mogu, često je mjesta za plač...
I nije bitno u kojoj ruci držimo mač!